O svecima na drugi način

O svecima na drugi način

U uvodnoj raspravi Hagiologija: izvori i metode Ana Marinković jasno naznačuje razliku između hagiografije i hagiologije. Napominje da je sama hagiografija, premda je stoljećima priznata književna vrsta koja predstavlja muku i živote svetaca te prijenos njihovih relikvija i kult pojedinih svetaca, u nas tek u posljednje vrijeme postala istraživačkom disciplinom pa teži objavljivanju kritičkih izdanja temeljnih hagiografskih tekstova i prepoznavanju utjecaja svetačkih kultova na političke, društvene i razne druge implikacije. U posljednje vrijeme istraživači su usmjerili pozornost na mnogolike proizvode i posljedice čašćenja svetaca pa su proširili istraživanje ne samo na uobičajena hagiografska vrela (vitae, passiones et miracula) nego na sve dokumente, pisane i materijalne, koji posredno ili neposredno govore o nastanku ili praksi kulta svetaca. To je hagiologija.

U Hrvatskoj je osnovano društvo hagioloških istraživača Hagiotheca i ono se trudi promicati interdisciplinarno istraživanje izvora vezanih uz kult svetaca. U hrvatskoj historiografiji već su i prije pojedine povijesne discipline doticale pitanja vezana uz kult svetaca pa se pitanje koliko su duboki i široki bili dosezi tih promišljanja postavlja kao prva zadaća u definiranju hagioloških istraživanja u hrvatskim povijesnim znanostima. Hrvatski hagiolozi uvjereni su da će putem proučavanja svetačkih kultova kao jedne od jakih društvenih poveznica u povijesti pridonijeti uspostavljanju šire, integrirane povijesti. Svjesni su pak da su na početku svojih istraživanja pa su kao osnovnu temu prvoga hrvatskog skupa hagiologa postavili samu metodologiju proučavanja raznovrsnih izvora svetačkih kultova. Članovi tog društva s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali su taj skup 2005. u Dubrovniku.

U ovom zborniku objavljeni su radovi toga skupa. Vrlo su različiti po izvorima koje istražuju i po metodi koju primjenjuju u tom istraživanju. Rasprava mađarskoga hagiologa svjetskoga glasa Gabora Klaniczaya Konstrukcija svetačkih čuda u razdoblju srednjovjekovnih kanonizacijskih procesa ukazuje na primjerima kasnosrednjovjekovnih kanonizacijskih procesa sv. Elizabete Ugarske, sv. Margarete Ugarske i krakovskog biskupa sv. Stanislava kako već u kasnom srednjem vijeku u Katoličkoj crkvi prihvaćeni obrasci istraživanja glasa svetosti i čudesa centraliziranog procesa tog istraživanja, tzv. kanonizacijskog procesa, ostavljaju dovoljno prostora da velik dio korpusa čuda ostane nenadglediv pučki fenomen. Čudesni se događaj per se jednostavno ne može odvojiti od skupine društvenih, psiholoških, institucionalnih i religijskih čimbenika koji su ga proizveli. Klaniczay više i bolje od ostalih pisaca u zborniku objavljenih rasprava uvodi u razumijevanje sama predmeta i programa hagiologije pa mu valja obratiti punu pozornost. Toj je raspravi najbliža rasprava Historia translationis s. Anastasiae: kako (ne) čitati hagiografski tekst? Trpimira Vedriša, u kojem on provodi zanimljivu analizu toga hagiografskog izvora te prepoznaje vanjske uzroke zašto je taj zapis tako napisan. Ukazuje da je središnji problem spisa odnos povijesnosti i fiktivnosti. Smatra neprimjerenim dosadašnji tradicionalni pozitivistički pristup u njegovoj prosudbi i raščlanjuje pripovjedne elemente spisa istražujući njihovo podrijetlo i uporabu. K tome vodi računa i o svrhovitosti teksta i dolazi do zaključka da tzv. književna opća mjesta, posuđenice i fantastične pojedinosti nisu uporabljeni kao pripovjedni ukrasi, nego kao semantički ključ za otkrivanje određenih, kako ih on naziva, »funkcionalnih mehanizama« i zaključuje da je Translatio s. Anastasiae vrlo dragocjen tekst za istraživanje nešto kasnijeg vremena njegova nastanka, iako nije nužno vjerodostojan izvor za povijest Zadra u 9. stoljeću.

Marina Miladinov u raspravi Reformacijski spisi kao hagiografski izvori: Matija Vlačić Ilirik i Petar Pavao Vergerije ml. razotkriva osporavanje te dvojice pristaša reformacije o kultu svetaca. Njihovi su spisi polemički i vjerojatno odveć kritički, ali su rijetko vrijedan izvor za spoznaju o svetačkim kultovima na početku novoga vijeka. K tome ti spisi otkrivaju nepoznate stranice hrvatske crkvene povijesti, što osobito vrijedi za Vlačićevo djelo Razgovaranje megiu papistu i gednim Luteran (Tübingen, 1555) i ruše tezu da se u nas protestantizam širio po političkom principu cuius regio, illius religio; širio se i religijskom polemikom s katoličanstvom. Stoga rasprava Marine Miladinov nije samo hagiološka rasprava nego i vrijedan spis za poznavanje prvih početaka teološke kontroverzijske literature, a osobito protestantske propagande među Hrvatima. Više pak Vergerijevih spisa, a neki su dosad bili jedva dostupni, uistinu su izvanredan dokument o svetačkom štovanju na prijelazu iz srednjeg u novi vijek kod katolika mediteranskoga kulturnog područja.

Autorica rasprave Iz repertoara hrvatskih srednjovjekovnih glazbenih kodeksa: napjevi u čast lokalnih svetaca Hana Breko Kustura traži one pojedinosti u već poznatim srednjovjekovnim glazbenim kodeksima gregorijanskog korala koji upućuju na izvore i podrijetlo liturgijskih napjeva glazbenih knjiga u Zagrebu, Osoru, Cresu i Puli. Utvrdila je da one pripadaju trima različitim zapadnoeuropskim liturgijama koje imenuje: mađarski izvor gregorijanskog pjevanja, srednjotalijanski i sjevernotalijanski. Kako se usredotočuje na fenomen lokalnih svetaca u tim knjigama, otkriva i utvrđuje mjesto njihova nastanka i uporabe. Rozana Vojvoda ukazuje na vezu teksta i slike u raspravi Sanktorali beneventanskih rukopisa dalmatinske provenijencije: veza teksta i slike analizirajući liturgijske kodekse po Dalmaciji (u Zadru, Osoru, Rabu, Trogiru, Dubrovniku i Torgiru), koji su nastali od 11. do 13. stoljeća i pisani beneventanskim pismom pa zaključuje da svi ti liturgijski izvori ukazuju da je u Dalmaciji u to doba prevladavao kult benediktinskog kruga svetaca.

Zanimljiva su istraživanja Nelle Lonza u raspravi Građa državnih institucija kao hagiografsko vrelo: dubrovački primjer i Zdenke Janeković Roemer u raspravi Sveti Dujam i sveti Vlaho: uporište metropolije i Republike. Dok prvo do u pojedinosti ispituje povijesna vrela iz kojih se može saznati zašto i kada je koji svetac uvršten u Dubrovniku u kalendar državnih blagdana, drugo se više oslanja na literaturu i općenito prihvaćena mjerila prosudbe svetačkoga kulta pa zaključuje da je zaštitnik Splita sv. Dujam simbol dalmatinske crkvene pokrajine koja je naslijedila antičku salonitansku metropoliju, dok se kult sv. Vlahe preobrazio u potporu svjetovnoj vlasti jer je sv. Vlaho postao znakom identiteta Republike i uporište njezine samostojnosti i vlasti.

Rasprave Meri Kunčić Razvoj i značenje kulta sv. Sebastijana u dalmatinskim komunama u 15. i 16. stoljeću s posebnim obzirom na umjetničku produkciju i Sanje Cvetnić Habsburški politički utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj otkrivaju uz religijske, društvene i političke razloge širenja kulta ta dva sveca. Obje su sazdane na analizi dosadašnje literature. Prva predstavlja sv. Sebastijana kao zaštitnika od učestalih kužnih epidemija, dok druga sv. Ivana Nepomuka ističe kao promicatelja crkvene obnove u duhu Tridentskoga sabora, napose ispovjedne prakse. No, kult obojice ima i političke oznake: sv. Sebastijan zaštitnik je u protuturskoj obrani, a sv. Ivan Nepomuk čimbenik političke homogenizacije Habsburške Monarhije. Tim je raspravama tematski bliska rasprava Lade Prister Kult sv. Jurja na frankopanskim posjedima Hrvatskog primorja, jer ističe sveca kao viteza i zaštitnika obitelji Frankopan.

Nakon kraćeg informativnog članka Ivana Mirnika Hrvatske svetačke i hodočasničke medaljice iz Numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu slijede rasprave Marine Marasović-Alujević Uloga hagionima u onomastičkim istraživanjima srednjovjekovnog Splita i Ivana Basića Prežitci kulta sv. Feliksa u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku – arhitektonska pozadina kulta relikvija, koja su usredotočena na Split. Prva pokazuje da se u razvoju kultnih utjecaja u Splitu mogu razlikovati tri karakteristična sloja: kontinuitet kulta starokršćanskih titulara, ranosrednjovjekovni sloj u kojem su prepoznatljivi utjecaji onodobnoga kršćanskog Istoka i Zapada te kult svetaca visokog i kasnog srednjeg vijeka; uz drugi i treći sloj vezan je i kult lokalnih svetaca. Druga rasprava predlaže novo rješenje mjesta kulta toga salonitanskog sveca ističući da se kult njegovih relikvija razvio unutar arhitektonskog sklopa na terenu svečeva mučeništva, a nastali memorijalni kompleks zapadno od Dioklecijanove palače dao je poticaj razvoju kasnijega naselja.

Zbornik završava korisnim radom Marije Karbić Historiografija i svetački kultovi u Slavoniji tijekom srednjega vijeka, koja pruža pregled dosadašnjih istraživanja svetačkih kultova u srednjem vijeku u Slavoniji. Usredotočila se na popisivanje radova koji bilježe razloge, raširenost i oblike tog kulta, a ukazuje i na njihovu raznorodnost, koja barem djelomično proizlazi iz različitih pristupa u njihovu istraživanju. Rad Marije Karbić nedvojbeno je nužan vodič svima koji danas žele istraživati kult svetaca u srednjem vijeku na području između Save i Drave.

Dakle, pred nama je zbornik o svecima koji nije plod konvencionalne hagiografije već posve novog i drukčijeg pristupa ispitivanja njihova štovanja. Sadržajem je raznorodan, višestruko bogat. On će trajno stajati na prvom mjestu u našoj hagiološkoj literaturi jer je prvo djelo koje želi s jedne strane razjasniti kult svetaca s različitih motrišta, a osobito mu je stalo upoznavanjem toga kulta dati ispravnu i cjelovitu sliku o društvenim, crkvenim, političkim i kulturnim prilikama u hrvatskom narodu. Stoga to nije knjiga samo za jednu skupinu znanstvenih radnika, nego za sve koji žele nešto znati o svecima na drukčiji način da bi zatim saznali mnogo toga što je u nekoj vezi s tim svecima.

Franjo Emanuel Hoško