Neiskorištena intertekstualnost

Neiskorištena intertekstualnost

U svojoj se posljednjoj inscenaciji strastveni zagovornik Koltčsova djela Ivica Buljan dohvatio njegove rane drame Pijani proces. Romaneskni je prethodnik toj drami Dostojevskijev Zločin i kazna. Iako su različiti u poetikama, impostacijama karaktera i načinima sagledavanja stvarnosti i umjetnosti, Koltčs od Dostojevskoga preuzima motiv ubojstva, glavne odrednice likova, atmosferu s ruba društva, polifonijsko mnoštvo. Središnji događaj iz Zločina i kazne potisnut je karnevalskim izvrtanjem uobičajenih životnih vrijednosti. U Koltčsa nema prave uzročno-posljedične motivacije među likovima, iako njegovi likovi odmjeravaju važnost svoga postanja ulaženjem u odnose s drugima i propitujući svoje relativno skučene mogućnosti. Likovi se predstavljaju nizom labavo povezanih replika, koje zapravo ne nailaze na sadržajnu potvrdu u replikama sugovornika. Naizgled dijalogiziran tekst funkcionira kao niz monoloških formi, među kojima gledatelji sami stvaraju poveznice po vlastitom nahođenju. Za razliku od Dostojevskoga koji izlaz iz krize, u skladu s utkanim kršćanskom svjetonazorom, vidi u pokajanju, iskupljenju i izdržavanju kazne, Koltčs ne nudi rješenja izvan dohvata zemaljskog. Zločin i kazna, grijeh i iskupljenje mogući su samo iz djelovanja likova. Negiranje oprosta i pokajanja možda je najočitiji iz sukoba Raskoljnikova (u ulozi Stipe Kostanić) i Sonje Marmeladove (Lucija Šerbedžija), iz ponovljene situacije sa zamijenjenim ulogama nasilnika i žrtve u kojoj jedno drugo prisiljavaju da traže »oprost od zemlje usta priljubljenih o pod«. Koltčs likovima daje slobodu djelovanja, koju likovi, budući da je daleko lakše djelovati po obrascima, ne znaju dozirati ni iskoristiti. Dostojevskijev Raskoljnikov slobodu djelovanja shvaća kao povlašteno pravo u maniri ničeanskoga nadčovjeka. Toga u Koltčsa nema, relativizacija zločina rezultira shizofrenom podvojenošću i konačnim odustajanjem od života. Izostanak klasičnih dramskih situacija popraćen je scenskom prazninom, tek kosinom scene i nekoliko stolaca (scenografija David Lušičić). Pijani proces svakako upućuje na dileme bliske suvremenu čovjeku, posebice se to odnosi na implikacije relativnosti zločina nasuprot medijskom atribuiranju nerealnih osobina žrtvama zločina. Te vrijednosti u mnogočemu narušava nelogičnost redateljskih odluka. Prepuštanje monološke polifonije gledatelju na volju umjesto konkretnijih redateljskih usmjeravanja završava u kakofonijskom tjesnacu pa se iz sadržajne podloge iščitava tek bjesomučna tjeskoba besprizornih lica, kurva, svodnika, pijanaca, klošara. U tome se najlošijim čini Buljanov izbor Stipe Kostanića kao Raskoljnikova. Premda podjednakih godina kao lik koji tumači, Kostanić nije načistu ni s artikulacijom ni s tekstom koji ga je snašao, a kamoli sa slojevitošću i odlučnošću Raskoljnikovljeva karaktera. Odnos Raskoljnikova i Raskoljnikovljeve majke, koju tumači Gordana Gadžić, balansira između slijepe zaljubljenosti majke u vlastito dijete i incestuoznosti. Naznake incesta moguće je iščitati i iz odnosa Raskoljnikova i njegove sestre Dunje (Ana Vilenica), no ni u slučaju majke, ni u slučaju sestre nije jasno kamo smjera Kostanićeva glumačka kreacija. Ni odnos Raskoljnikova i Razumihina (Goran Bogdan) nije jasan, dok je Bogdan dorastao suigri s Vilenicom. Zoran Prodanović Prlja policijskoga inspektora Porfirija temelji na dijaboličnosti, istodobno ga tumačeći i kao komentatora zbivanja. U dočaravanju uzalud potrošenih života najdosljednija je Ana Karić, vrlo sigurna u ulozi Marmeladove, kojoj alkoholnim halucinacijama vješto parira Ivica Vidović kao Marmeladov. Enes Kišević kao Svidrigajlov imao je duhovitih proplamsaja, više uspjeha ostvarujući u začudnoj pojavnosti negoli u monološkim dionicama. Za kostime je zaslužna Ana Savić Gecan, a za glazbu Mitja Vrhovnik Smrekar.

Ivana Slunjski