Marko Grčić, lirski epik

Marko Grčić, lirski epik

Započnimo razgovor o poeziji Marka Grčića s jednim njezinim možda rubnim aspektom, koji ponešto može reći o tome kako taj pjesnik koncipira pjesmu kao dijakronu zamisao. Stoga, kad kažemo da je Grčić lirski epik, hoćemo istaknuti to da se unutar lirskog opusa Marka Grčića nalaze tri dulje pjesme koje se po svom zamahu mogu smatrati poemama ili epilijima, pri čemu neka se pridjev epski shvati samo uvjetno. U njima je lirska građa raščlanjena, više ili manje usredotočena i razvijena oko pojedinih tema, dok je njihova narativnost samo mjestimice naznačena. To znači da je vremenski tijek naznačen pribrajanjem stihova, a rjeđe i denotiranjem dijakronije. Te su poeme svojevrsne iznimke među Grčićevim pjesmama koje su tematski konciznije i najčešće ritmički jezgrovite. Poema Nebeska vučica, iz šezdesetih godina, koja je naslov jedne zbirke, ali je po njoj naslovljena i knjiga Grčićevih izabranih pjesama (2001), nije posve osamljena u kontekstu poezije »Razloga«; stanovite epske konotacije unutar posve drukčijih stilskih odrednica nosi i pjesništvo Dubravka Horvatića. Karakteristika je Grčićeve poezije što taj pjesnik, premda Mediteranac, pretežno preferira smrknuta ozračja vremenskih nepogoda, česta u Eliotovim pjesmama i poemama, primjerice u Kvartetima, pa je i poema Nebeska vučica smještena u tmurno borealno podneblje. Valjda i zbog toga da bi čitaoca usredotočila na usudnost svojih nalaza, i Grčić takvo ozračje Nebeske vučice smatra pogodnim za pripovijedanje svoje legende o mitskom kralju. Na poziv nepoznatoga glasa u sebi kralj se uputio s vojskom prema sjeveru. Kralja muče slutnje jer su njegovi vojnici zdrobili glavu skotnoj vučici koja se kralju napokon prikazuje, prema tumačenju Nikice Petraka, kao njegov totem. Vučica ne govori kralju ništa što on ne bi znao – »rad neznanog ti izdade znano« – ali mu njezine riječi pomažu da shvati kako ga vodi u propast »beskorisna snaga zamišljanja.« Toj poemi, osim mjestimičnih namjernih ponavljanja skupine stihova, svojstvene su pokadšto duljine koje možemo nazvati epskima, iako su nabrajanje i odgoda akcije. Ukoliko Nebesku vučicu shvatimo kao svijest metaknjiževnoga projekta, onda ćemo je čuti kako se obraća kralju kao onom tko projekt realizira i kom je suđeno, iako autoru, ne doživjeti ostvarenje projekta:

Došlo je vrijeme da legneš

Među usnule kosti

Što teret zbaciše

Ili među golema nestvarna krila

Što prenose noć s kraja na kraj zemlje...

Poema Gubilište dijeli neke značajke s Nebeskom vučicom, i u njoj se mogu naći epske horde kao pogon epa. Iz njeg se prepoznaje glas sama spjeva koji, mudriji od pjesnika, njemu možda zamjera nedostatak obuhvatnijeg iskustva prirode i povijesti. U tekstu ima malo stihova koji bi objašnjavali naslov osim kao globalne metafore života, što se sučeljuje s prijetnjom da svačiji život bude nasilno prekinut. Gubilište je tekst koji kao da izražava moralističke prispodobe hermetičnim slikama iz prirode i prirodopisa, uz kratko podsjećanje na godišnja doba. Ali unutar drugoga poglavlja, iza rečenice »Vidim ljude što kao zora promiču zemljom i nestaju u suton« slijedi skicozni ocrt ljudskoga događanja kao prikaz »smrti sporije od hlađenja planete«. Gubilište je poema najzanimljivija po rukopisu koji, po uzoru na daleki predložak Puste zemlje, miješa registre događanja dramatskom montažom slika:

Lik umnožen Okrenut je k tebi;

Zrcalo uzbiba, maljave ruke pruža

Ispod kišnog ogrtača kroz koji proviruje

Prljavo rublje slijepljeno uz bedra,

A oko upalih usta mokri bagremov cvat

Kao snijeg se rasu

Na val morski u dnu sobe

Koji se u mraku ljeska.

Treća je izrazito sredozemno nadahnuta poema Izgorjeli jahač objavljena još 1957. Ona se tematski, ali ne i sižejno, oslanja na Alkara Dinka Šimunovića sa svojim mitom o ukletom konjaniku koji projahuje kroz prostor poeme; sažetom ekspresivnošću poema se prepoznaje u Lorki i Kaštelanu ne bez ritamskih poveznica s narodnim pjesništvom. Lirski napon poeme, koja se sva sastoji od ekstatičnih proplamsaja, ukazuje na pravce na koje se Grčićeva poezija poslije uglavnom nije nastavljala.

Napokon, epsko u Marka Grčića tematizira se kao igra skrivanja i pokazivanja tijeka pripovijedanja: simbol vučice u poemi Nebeska vučica ne označuje drugo doli nesvjesnu konfiguraciju javljanja i gubljenja priče, prisutnost i odsutnost pripovjedača koji se rađa i nestaje na razini objektivnih korelativa zbivanja. Ukazuju li možda naznake i figure Nebeske vučice da se ispod njih krije neki izvorniji tekst koji izmiče čitaocu pa i pjesniku samu? Metafizički glas Grčićeva pjesništva otkriva se iz mogućnosti da se prizove odsutno, granično. Stoga je najpotpunije ostvarenje našao u poeziji raznovrsnih oblika, čas lirskog, čas mudrosnog, a čas odazivljući se na poetski naboj mističnoga diskursa koji je Grčića uvijek privlačio.

Koliko se god držao po strani od književnih okupljanja, Marko Grčić legitimira se po svemu kao predstavnik svoga naraštaja, pisaca šezdesetih godina (razlogovaca), koji su u prvi plan stavljali i poznavanje pjesničkog umijeća u više nego složenu književnom i političkom kontekstu. S jedne strane, njihovi neposredni prethodnici, krugovaši, obračunavši sa socijalističkim realizmom, otvorili su brisani prostor pojedinca koji slobodu može uspostaviti jedino pisanjem. S druge strane, tadašnjim mladim pjesnicima otvarao se plan suvremenih poetika, gdje je trebalo uspostaviti ravnotežu između izazova erudicije, prevrednovanja tradicije i osobnog poetskoga koncepta.

Između nastavljanja egzistencijalne poetike, očitavanja očiglednosti predmetnog i modernističke (označiteljske) prakse pisma, Grčić se odlučio za neutralno stajalište poetae doctusa, otporna na mijene mode, onoga koga je Jorge Luis Borges učinio ravnopravnim tzv. izvornom pjesniku. Umjesto pred neposrednim svijetom, oboružan oruđem metafora, poeta doctus nalazi se pred velikom knjižnicom koja sadrži sve zapise o tom svijetu i koja mu pruža građu za nove tekstove potvrde i osporavanja baštinjenog. S Borgesom i Grčić je postao »zagovornik postmodernoga, neomanirističkog duha, što je prevladao u drugoj polovini dvadesetog vijeka« (Tonko Maroević). Takav pjesnik ne govori u prvom licu jednine, naizgled ne iznosi svoje osjećaje i vlastita stajališta, ali se upušta u prijepor oko tumačenja činova pojedinih mitskih junaka, književnih, ali i povijesnih osoba. Tako Grčić piše u svojim pjesmama o Penelopi, Orfeju i Euridiki, Don Juanu, Buddhi, Parmenidu, Jazonu, Marku Maruliću, Ruđeru Boškoviću, Williamu Blakeu, Sigmundu Freudu, Pablu Picassu i Tinu Ujeviću. Pa dok su njegovi književni suputnici egzistencijalnog nadahnuća znali zapadati u paradokse i preopćenitosti, Grčić više voli anglosaksonsku konkretnost, draži su mu objektivni korelativi od pojmovnih konstrukcija i poetiziranih ideja. Grčić naprosto dobro piše te nastoji da mu jezik sačuva napetost, pa su mu pjesme bolje pretrpjele stilske prijevoje s kraja prošlog stoljeća. I kao pjesnik i kao prevodilac Biblije znade ključnu važnost pisma, pa je ta primisao prisutna u mnogim njegovim pjesmama:

I slutim da ću i ja koji ovo pišem biti tek uspomena,

jedan od pupova što ih Stablo s ljubavlju rodi,

kao da će se zauvijek zelenjeti, i na koje se oni,

otpavši, nikad neće vratiti.

I dok budan treperim kao suh list, u snu se zelenim kao stablo.

(Personae)

Izdvojeno mjesto u Grčićevu pjesničkom opusu pripada njegovim pričama u kojima se dug Borgesu najviše osjeća. To su lucidne maštarije budna spavača gdje logika vodi do fantastičnih posljedica – plod pjesnikova uvjerenja da između realnog i nadrealnog postoji neka tajna hirovita podudarnost koju su nadrealisti nazivali objektivni slučaj. Ili, kako je neponovljivo iskazao Nikica Petrak, da pjesnik »daje dojam kako uz nas trajno živi još jedan, paralelni svijet, te da se između našeg stvarnog i tog usporednog svijeta (dubljeg i mudrijeg, ali nipošto milosrdnijeg ili ugodnijeg, svijeta prvih i posljednjih stvari), odvija neprekidna interakcija kojom mi teško ili nikako ne možemo zavladati, a ako da, onda tek časkom. Možda je poezija taj trenutak.«

Nemoguće je na kraju ovog osvrta na Grčićevo pjesništvo prijeći preko stanovite paralelnosti između njegove tri poeme i nekih njegovih proza. Uzmimo možda najdramatičniju od tih proza, Buddha i vojnik. U toj prozi, u kojoj je kao i u ostalima radnja odveć istaknuta, događa se dvostruka mijena njezinih protagonista na kraju koje, nakon niza epskih preobrazbi, Buddha se pretvara u vojnika, a vojnik se pretvara u Buddhu. U prozi Un coup de dés jamais n’ abolira le hasard bogohulitelj se preobražava u Boga zbog kojega će mnogi biti osuđeni na okrutnu smrt. U prozi Museum theologicum govornik, razmišljajući o tome da se Bog, rodivši se kao čovjek, mogao isto tako roditi kao spasitelj tko zna koje još vrste živih bića, zaključuje: »I nikada ne možemo biti sigurni, koljući tele, odirući janje, loveći zeca ili vepra, otkidajući trešnju s grane, ili meljući žito, da tebi ili meni nije suđeno, od postanka svijeta, da budemo krvnici Gospodnji i da li nam je, odiskona, oprošteno za taj predodređeni zločin, ili ćemo, zbog njega, biti prokleti.« Ideja o suovisnosti svih sudbina bitna je pozadina Grčićevih poema pa i cijelog njegova pjesništva kojoj je ono dalo toliko urazličen prikaz.

Zvonimir Mrkonjić