Korak dalje u hrvatskoj povijesti

Korak dalje u hrvatskoj povijesti

U palači Matice hrvatske u Zagrebu održat će se 29. i 30. listopada 2008. znanstveni skup 1918. u hrvatskoj povijesti. Zamolili smo Željka Holjevca, docenta na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i pročelnika Odjela za povijest Matice hrvatske, da čitateljima »Vijenca« približi smisao i svrhu skupa.

Zašto se organizira znanstveni skup o 1918. u hrvatskoj povijesti?

– Ta se ideja rodila još dok je pročelnik Odjela bio Đuro Vidmarović. U trenutku kad sam izabran za njegova nasljednika, a to je bilo u travnju 2007, dobio sam na neki način u amanet da pokušam realizirati tu zamisao. Ozbiljno sam se prihvatio toga posla i u ime Odjela predložio Predsjedništvu Matice hrvatske da ovaj skup uvrsti u program aktivnosti za 2008. Nakon što smo dobili pozitivan odgovor, evo, skup je pred nama.

Zašto se skup održava upravo sada i zašto o 1918. godini?

– Ove godine navršava se devedeset godina od 1918, jedne od prijelomnih godina u povijesti. U jesen 1918. završio je Prvi svjetski rat, najveća od svih katastrofa koje su dotad zadesile čovječanstvo. U paklu rata srušio se svjetski poredak kakv je dotad postojao. Neke su stare države propale, a nastale su mnoge nove. Iako će snažne europske zemlje još neko vrijeme zadržati znatan utjecaj na svjetska zbivanja, sve se više osjećalo da se moć u svijetu polako prelijeva u SAD. Ta nova velesila ojačat će osobito svoju moć 1945, nakon još jednoga velikog ratnog krvoprolića, a planetarni će primat potvrditi početkom 1990-ih, nakon sloma povijesno neuspjela komunističkog eksperimenta koji je od prevrata u Rusiji 1917. bio svjetonazorska noćna mora za građanski svijet.

Dobro, ali skup je posvećen 1918. u hrvatskoj povijesti? Po čemu je ta godina važna za hrvatsku povijest?

– To je jedna od prijelomnica u modernoj hrvatskoj povijesti. Tada završava Prvi svjetski rat, nestaje Austro-Ugarska, a stvaranjem južnoslavenske države mijenjaju se geopolitičke okolnosti. Osim što je žitelje hrvatskih zemalja odveo na strana bojišta, s kojih se mnogi nisu vratili, Prvi svjetski rat suočio ih je i sa sudbonosnim političkim izborom. Pobjeda Austro-Ugarske značila je za njih ostanak pod višestoljetnom vlašću Beča i Budimpešte, a u slučaju poraza Austro-Ugarske prijetila je opasnost da dijelovi hrvatskih zemalja pripadnu Srbiji i Italiji. Ne treba zaboraviti da je Italiji po Londonskom ugovoru iz 1915. trebala pripasti Istra, znatan dio Dalmacije i većina otoka, a Srbija se po nacrtu britanskog, ministra vanjskih poslova Edwarda Greya trebala proširiti na ostatak Dalmacije te cijelu Slavoniju i Srijem, koji je tada bio u Hrvatskoj. Zapadne sile nisu namjeravale uništiti Austro-Ugarsku, nego je primorati na teritorijalne ustupke, uglavnom na štetu Hrvatske i Hrvata. Američki je predsjednik Wilson još početkom 1918. zagovarao staru monarhiju, čijim je narodima, pa tako i Hrvatima, trebalo dati samo veći stupanj autonomije, a nikako neovisnost. Tek potkraj rata, kad se monarhija urušavala sama od sebe, velesile su se pomirile s njezinim nestankom. I onda nastaje jugoslavenska država s kojom Hrvati izlaze iz konteksta Srednje Europe i preko »pijane novembarske noći«, kako se izrazio Krleža, ulaze izravno u »balkansku krčmu«.

Nije li upravo ta »balkanska krčma« najviše krojila hrvatsku povijest u 20. stoljeću?

– Jugoslavenski je okvir presudno odredio hrvatsku sudbinu tijekom sljedećih sedamdesetak godina, najprije u kraljevskoj, a potom i u socijalističkoj varijanti. Dakako, prirodan proces nacionalne emancipacije nije time bio zaustavljen ni prekinut, dapače je zbog mnogih neprirodnosti nove zajednice postupno samo dobio na intenzitetu, tako da je rađanje samostalne Hrvatske u Domovinskom ratu logičan rezultat svega onoga što je tome desetljećima prethodilo.

Znači li to da je Jugoslavija bila loše rješenje?

– Gledano iz današnje perspektive, jugoslavensko je rješenje bilo loše, no 1918. moglo se dogoditi i nešto gore: moglo je doći do podjele hrvatskih zemalja kao što je potkraj 18. stoljeća bila podijeljena Poljska ili kao što su npr. još dan-danas podijeljeni Kurdi. Takav ishod mogao je lako biti finis Croatiae (kraj Hrvatske) i finis Croatorum (kraj Hrvata), kako je još 1915. u raspravi Svjetski rat i Hrvati upozoravao Ivo Pilar. Prema tome, jugoslavenska država 1918. nastaje kao rezultat južnoslavenske ideje, koja je hrvatski proizvod i koja se u Srbiji teško ukorjenjivala, ali i kao izraz geopolitičke nužde, pretvorivši se na kraju u prijelaznu etapu na putu prema samostalnoj hrvatskoj državi.

Zar se o tome nije dovoljno pisalo? Postoji li uopće povijesna potreba za vraćanjem na tu temu?

– U razdoblju Jugoslavije više se govorilo o stvaranju jugoslavenske države i procesima koji su vodili prema tome, a u samostalnoj Republici Hrvatskoj i u skladu s dostignućima suvremene znanosti otvaraju se i druge teme i otkrivaju novi slojevi prošlosti. Ipak, ne bi se moglo bez ostatka kazati da je baš sve rečeno i da je definitivno stavljena točka na i, čak i pod pretpostavkom da je takvo što u povjesnici uopće moguće. Usudio bih se reći da su promjene koje su se zbile 1918. u pojedinim segmentima bile korjenitije i od promjena do kojih je došlo završetkom Drugoga svjetskog rata 1945. u Hrvatskoj i Europi. Godine 1918. Hrvatskoj se promijenio geopolitički predznak, a 1945. radilo se o prijelazu iz kraljevske u komunističku inačicu unutar istog geopolitičkog predznaka.

Na što konkretno mislite?

– Mi se danas primjerice iscrpljujemo raspravama o broju žrtava, o Jasenovcu i Bleiburgu, što je legitimno, no znamo li istovremeno dovoljno o Prvom svjetskom ratu? Znamo li, primjerice, koliko je Hrvata između 1914. i 1918. poginulo u Galiciji, na Soči i drugim bojištima? Za šest godina navršit će se sto godina od izbijanja Prvoga svjetskog rata. Za očekivati je da će to biti top-tema svjetske historiografije i publicistike zato bi valjalo pomalo stvarati preduvjete da i mi možemo u toj prigodi nešto reći sami o sebi.

O čemu će se najviše govoriti na skupu? Hoće li recimo skup pridonijeti raščišćavanju prijepornih pitanja iz hrvatske povijesti ili će ih dodatno zamrsiti?

– Naglasak neće biti isključivo na Prvom svjetskom ratu, iako će na skupu biti sudionika koji će po naravi stvari progovoriti o pojedinim dimenzijama rata. Težište će biti na drugoj polovici 1918, kada rat završava, Austro-Ugarska se raspada, a na dnevni red dolazi pitanje hrvatske održivosti, kako u jezgri hrvatskih zemalja tako posebice na njihovim rubovima. Nije nipošto slučajno da će veći dio izlaganja tijekom prvoga dana skupa, nakon uvodnih priopćenja, biti posvećen stanju u Dalmaciji, otuđenju Istre i slučaju Međimurja koje je potkraj prosinca 1918, u posljednji čas, vraćeno u hrvatsko okrilje. Drugog dana više će se govoriti o ulozi pojedinaca i skupina tijekom 1918, elementima svakodnevice itd. Pri osmišljavanju skupa nastojali smo da se osvijetle glavne teme (opće i nacionalne), ali i da dođu do izražaja pojedini hrvatski krajevi te da se progovori primjerice o prehrani, vojnoj cenzuri, glazbenom repertoaru. Sudeći prema naslovima prijavljenih izlaganja, čini mi se da bi to nastojanje moglo u znatnoj mjeri uroditi plodom. Teško je od bilo kojeg skupa očekivati da odgovori na sva pitanja koja se mogu postaviti, no ovaj će skup zasigurno biti korak dalje u proučavanju hrvatske povijesti u tom burnom vremenu.

Skup će početi 29. listopada 2008. U Zagrebu postoji Ulica 29. X. 1918. U čemu je važnost tog datuma?

– Skup će se održati u spomen na devedesetu obljetnicu povijesne odluke kojom je Hrvatski sabor, pozivajući se na hrvatsku državnopravnu tradiciju i prirodno pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, 29. listopada 1918. raskinuo stoljetne državnopravne sveze s Austro-Ugarskom. Bio je to jedan od prijelomnih događaja u povijesti hrvatskoga naroda, koji je zbog svoje važnosti našao mjesto i u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. U nastavku spomenute odluke Hrvatski sabor proglašava Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom »posve nezavisnom državom« koja pristupa u novonastalu »Državu Slovenaca, Hrvata i Srba« (ne Srba, Hrvata i Slovenaca, što je bio poredak u prvom službenom nazivu jugoslavenske države!). No Država SHS bila je kratkotrajna tvorevina koju nitko nije priznao, a nestala je 1. prosinca 1918, kad je u Beogradu proglašeno ujedinjenje sa Srbijom, što Hrvatski sabor nije verificirao jer se poslije 29. listopada 1918. nije više ni sastao. Ta saborska odluka o odcjepljenju od Austro-Ugarske bila nam je lajtmotiv pri izboru datuma uz koji bi se skup simbolički mogao vezati. Htjeli smo evocirati trenutak kad je Hrvatski sabor pokazao samosvijest, a to nije bio jedini takav datum u hrvatskoj povijesti.

Postoje li još neki važni datumi u hrvatskoj povijesti, napose takvi u kojima se ogleda samosvijest Hrvatskog sabora?

– Postoji, dakako, više takvih datuma. Sjetimo se 1. siječnja 1527, kada Hrvatski sabor u Cetinu, starom plemićkom gradu koji je danas prepušten totalnom nemaru i nestajanju, donosi samostalnu odluku o izboru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskoga kralja, nakon što se Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo raspalo pod udarima Osmanlija. Valja se prisjetiti i 9. ožujka 1712, kad je Hrvatski sabor slobodnom voljom donio odluku o priznavanju prava ženskoj lozi Habsburgovaca na prijestolje, što se naziva Hrvatskom pragmatičkom sankcijom. Kao što su Hrvati 1. siječnja 1527. svojevoljno ušli u zajednicu s Habsburgovcima, tako su 29. listopada 1918. svojom voljom i istupili iz nje. Napokon, 25. lipnja 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, a nakon tromjesečnoga moratorija, u uvjetima krvava raspada jugoslavenske države i kataklizmičke ratne pogibelji, i odluku u kojoj stoji da »Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ«. Mogla bi se izdvojiti još pokoja situacija u kojoj je Hrvatski sabor samosvjesno postupio, no ovo što je navedeno ima osobitu povijesnu težinu.

Zato se skup o 1918. i održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora?

– Zamolili smo Hrvatski sabor, koji je baštinik povijesne odluke od 29. listopada 1918, da prihvati pokroviteljstvo ovoga znanstvenog skupa. Zahvalni smo i zadovoljni činjenicom da će se skup održati pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.

Jesu li na skup pozvani svi relevantni povjesničari koji se bave tim razdobljem? Tko ne dolazi i zašto ne dolazi?

– Na skup je pozvan širok krug povjesničara, ne samo iz Zagreba nego i iz Rijeke, Zadra, Čakovca i drugih sredina. Pozvani su u prvom redu oni koji se u svojim radovima izravnije dotiču teme skupa, a htjeli smo obuhvatiti i što više institucija kako bi znanstveni dijalog bio potpuniji i plodotvorniji. Neki su se i ispričali. Živimo u vremenu u kojem se, osobito ovdje u Zagrebu, gotovo svakodnevno nešto događa. Osim toga, koliko se zna, pripremaju se još neki skupovi o razdoblju kojem je posvećen naš skup, u Hrvatskoj i inozemstvu, pa je moguće da su neki dali prednost tim adresama. No, nemamo razloga za nezadovoljstvo. Dapače, imat ćemo zanimljiv dvodnevni skup, a kad ubrzo dođe na red priprema zbornika, moguće je da još netko poželi ponuditi znanstveno utemeljen pisani prilog.

Kada možemo očekivati da će biti napisana objektivna hrvatska povijest, bez ideologija i interesnih utjecaja?

– Profesionalna hrvatska historiografija učinila je mnogo u nastojanju da se primjenom znanstvenih metoda istraži i osvijetli hrvatska povijest od početka do danas. Jasno da to ne isključuje postojanje ideoloških zahtjeva, pogotovo u nekim prošlim vremenima. Danas, kad povjesničari najčešće samostalno biraju teme i stvaraju kako žele, najviše ovisi o svakom pojedincu koliko će se doista držati pravila struke u pisanju znanstvenih radova, knjiga, udžbenika. Svatko odgovara za sebe i svoj rad. Zapravo se svi mi trebamo što više usmjeravati prema istraživačkom radu, jer postoje znatni nedostaci u poznavanju čak i cijelih razdoblja hrvatske povijesti, a domaći i inozemni arhivi prepuni su gradiva koje tek treba proučiti. Ako želimo dobro ovoj zemlji, onda prionimo poslu, budimo samosvjesni i odgovorno stvarajmo nove vrijednosti, svatko na svom području. Ni ovoga skupa ne bi bilo da mi u Matici hrvatskoj i oko nje nismo odradili ono što je trebalo odraditi. Res, non verba, rekoše stari Latini. Idemo, dakle, raditi.

Razgovarao

Andrija Tunjić