Književnost i sjećanje

Književnost i sjećanje

U Zagrebu su se od 9. do 12. listopada u središtu pozornosti kulturne javnosti našli 29. zagrebački književni razgovori Društva hrvatskih književnika. Dvadeset sudionika bavilo se Suvremenom književnošću i sjećanjem, što je ujedno naslov hrvatsko-engleskog zbornika Razgovora.

Zašto pitanje sjećanja? Odgovor je jednostavan. Hrvatski je narod, protiv svoje volje, izvučen iz prirodnoga kulturnog okruženja Mitteleurope te bačen i ostavljen u divljini Balkana desetljećima, a taj je projekt, svi znamo, kulminirao tragedijom. Stoga se pitanje sjećanja, ne samo kolektivnog i osobnog nego i – osobito! – selektivnog, nameće važnim. O pitanju zaborava kao antiteze sjećanja da i ne govorimo. Čini se da se izvor suvremene i hrvatske i svjetske književnosti nalazi upravo na utoku rijeke sjećanja u more zaborava, gdje su njihova međustrujanja toliko snažna da ih se ponekad jedva razabire.

U tome smislu valja istaknuti rad R. Grübela (Njemačka), koji se dotaknuo jedne još (!) kontroverzne i povijesno mučne teme za (ne samo!) njemački narod: pitanje tretiranja SS-a u europskim književnostima i poteškoća s književnim pamćenjem. Gotovo je jezivo zapažanje kako se u najčitanijim povijesnim romanima na njemačkom o istočnoj bojišnici »riječ Židov uopće ne pojavljuje«.

Izlaganje Victora Radutskog iz Izraela, koji se bavi načinom na koji najistaknutiji suvremeni izraelski autori pamte i bilježe najveću tragediju u ne samo židovskoj već i svjetskoj povijesti – Holokaust – fascinantno se nadovezuje na prijašnje. Njegova je teza jednako strašna: »Naš um potiskuje Holokaust, zatrpava ga, odbacuje svaki spomen na njega«, dok zaključne riječi dotiču mnoga osobna, kolektivna i povijesna vjerovanja i istine: »Čovjeka ne možete podijeliti – bez prošlosti mu nema budućnosti.«

A kako književnost jednog naroda percipira Drugoga (i obratno), ponajprije na temelju nacionalnoga ili etničkoga, tema je o kojoj govori Goran Krnić (Njemačka) prezentirajući imagologiju, koja se bavi konstruiranjem slika i predodžbi o Drugome te njihovom analizom i to vrednovanjem imanentnih aksioloških elemenata književnoga djela. »Naravno (…) cilj nije katalogizirati djela i njihova obilježja, već iz njih pokušati (…) doći do spoznaja o naravi prikaza vanknjiževne povijesne stvarnosti u književnom djelu, o izgradnji nacionalnih mitova i stereotipa i svih oblika predrasuda, s pomalo idealističkim i utopističkim, te strogoj književnoj znanosti stranim, ali svakako hvale vrijednim ciljem boljeg razumijevanja među narodima.«

Elisabeth von Erdmann (Njemačka) pozabavila se pitanjem impliciranog sadržaja sjećanja iz perspektive prevođenja, kao i pitanjem identiteta iz sjećanja. Naime, Štiksova Elijahova stolica uspješno je prevedena na njemački jezik; doduše, njemačka adaptacija naslova glasi Die Archive der Nacht. Na pitanje odakle ta promjena i treba li njemačkom čitatelju odgovor glasi: »Razlika njemačkog i hrvatskog naslova romana svojim različitim prioritetom izražava u riječi uzajamne kulturalne odnose koji obim stranama omogućuju strani prilaz vlastitome i obje kulture čini čitkima u njihovim razlikama.«

Gio Ferri (Italija) psihoanalitički je raščlanio svjesno i nesvjesno razlikujući između pamćenja kao kompleksne psihičke funkcije i pamćenja koje »stvara svoje pojave isključivo na teritorijima koji nikad nisu u potpunosti istraživi, kao što su umjetnost, glazba, poezija«, dok M. Frias Martins (Portugal) podsjeća da pišući ne možemo pobjeći našoj ljudskosti, odnosno osobnim sjećanjima, a time i intertekstualnosti. Hugo Marsan (Francuska) ide korak dalje: svaki je roman (barem na početku) autobiografski.

Bez namjere da uroni u feminističke vode, Jenna Bailey (Velika Britanija) uspjela je objektivno istražiti povijest Kluba za suradničko dopisivanje (Cooperative Correspondence Club), skupine žena iz Velike Britanije koje su jedna drugoj pisale u obliku ekskluzivnog časopisa od 1936. do 1990, poslije pretočenu u knjigu Can Any Mother Help Me?. Kao povjesničarka i spisateljica javnosti je predstavila fragment (engleske) povijesti, a put do tog uspjeha vodio je stazama često sukobljenih usmenih predaja i sjećanja.

Matthias F. Jacob (Njemačka), Gun-Britt Kohler (Njemačka), Morica Larocchi (Italija), Kristina Nikolovska (Makedonija) i Jaroslav Otčenášek (Češka) detaljno su razradili motiv sjećanja u pojedinim djelima određenih autora, dok su Ewart Reder (Njemačka) i Mladen Machiedo priložili kratke priče temeljene na vlastitu sjećanju i iskustvima. Književnica Cecile Oumhani (Francuska) ponudila je svoje viđenje pisanja u kojem ono jest usprkos zaboravu, u kojem ono jest upravo sjećanje.

Pavao Pavličić i Ante Stamać razradili su tri tipa sjećanja iz kojeg suvremeno pisanje crpe svoju snagu, a Slovaci Michal Babiak i Oliver Bakoš dotaknuli su se i filozofsko-estetičkog aspekta sjećanja.

Ovo izvješće valja zaključiti citatom Grübela: »Prošlost je tuđa zemlja, tamo vrijede druga pravila, započinje Leslie Pole Hartley 1953. godine svoj roman The Go-Between«. Tko je taj tuđinac u vlasništvu prošlosti? Stvaramo li prošlost sjećajući je se? Ili pak naša sjećanja stvaraju prošlost, pa tako i sadašnjost, i književna djela, i medije, i svakodnevicu te u konačnici čovjeka? I koja to pravila vrijede u prošlosti? A koja su pravila sjećanja? – pitanja su na koja su gosti 29. razgovora ponudili uistinu zanimljive i aktualne odgovore.

Ana Janković Čikos