Javni prostori i dokolica srednjovjekovnog Dubrovnika

Javni prostori i dokolica srednjovjekovnog Dubrovnika

Na početku se treba upitati: što je svakodnevica i kako je proučavati? Naime, ona obuhvaća određene obrasce kretanja i ophođenja koji često nisu zabilježeni u sačuvanoj arhivskoj građi. Povijesni izvori najčešće bilježe ono što je nesvakidašnje, trajno i samim time vrijedno bilježenja pa svakodnevne pojave i događaji najčešće ostaju nezabilježeni i zaboravljeni za buduće generacije.

Ponešto se, ipak, naslućuje i zaključuje iz sačuvanih dokumenata. Naime, dobar dio dokoličarenja srednjovjekovnih ljudi odvijao se na javnim prostorima poput trgova i krčmi. Stoga istraživač može sustavnim proučavanjem građe zaviriti na drugu stranu života srednjovjekovnih ljudi i djelomično ocrtati njihovu svakodnevicu.

Treba biti svjestan da prostor srednjovjekovnog grada možemo dijeliti na nekoliko načina – ne strogo u fizičkom smislu, nego prije svega u smislu njegove funkcionalnosti (gospodarstvo, obrana, administracija). Svi se ti prostori mogu dijeliti i na javne i privatne i ovdje će biti riječ upravo o toj opoziciji, tj. mogućnostima sagledavanja svakodnevice i dokoličarenja srednjovjekovnih Dubrovčana na javnim prostorima.

Na prvom mjestu izdvaja se prostor koji danas uglavnom ne doživljavamo kao javnu površinu, no u srednjem vijeku nije bilo tako. To su gradske crkve i samostani. Nije nepoznanica da je prostor crkve tijekom srednjega vijeka često bio i kazalište za uprizorenje mirakula. Jednako tako, klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku funkcionirao je kao neka vrsta polujavnoga trga unutar kojeg su redovnici kontemplirali, kamo su pak zalazili i obični ljudi koji su tu dolazili u ljekarnu ili pak jednostavno dokoličarili u hladovini klaustra. U tom miješanju svjetovnog i crkvenog svijeta dolazilo je i do konfliktnih situacija, što ocrtava slučaj iz 1415. kada je potkraj veljače ili početkom ožujka došlo do tučnjave između franjevaca i Stanke Vlahova zvanog Kotica. Slučaj je završio na općinskom sudu i svi su sudionici bili drastično kažnjeni izgonom iz grada – jednom od najtežih kazni srednjovjekovnog zakonodavstva.

Mjesto gdje se burno živjelo i gdje su dolazili ljudi gotovo svih društvenih slojeva bila je gradska krčma. U dubrovačkim krčmama putnik je mogao dobiti i obrok ili se zabavljati uz karte i kockanje. Zbog pretjerana pića (najčešće vina) i izbijanja različitih ekscesa, krčme su bile na zlu glasu te su u njih žene rijetko zalazile, a i plemići su ih izbjegavali. No, u krčme su dolazile dame noći kako bi našle mušterije. Do 1409. dubrovačke su prostitutke slobodno operirale na prostoru čitavog grada. Tada se sloboda njihova djelovanja ponešto ograničila na dio grada koji se zvao Casteletto (jednako se tako zvala četvrt crvenih svjetiljki i u onovremenoj Veneciji). Istraživanje posjećenosti krčmi pokazalo je da se ritam posjećenosti uvelike poklapao s crkvenim kalendarom i radovima u polju. Krčme su se nalazile uz javne gradske palače, crkve i na gradskim trgovima jer su se na tim mjestima upravo ljudi i najviše okupljali.

Na ulicama i trgovima srednjovjekovni Dubrovčani često su dokoličarili. Na gradskom trgu pred Sponzom i Dvorom uz brojne trgovce i gradske oficijale moglo se vidjeti mnoštvo ljudi koji su tu jednostavno gubili vrijeme i sjecikesa koji su u gužvi pokušavali uloviti u mutnom. U gradskoj lođi, (nalazila se uz današnju crkvu Sv. Vlaha), bogatiji građani i plemstvo ugovarali su poslove, igrali različite igre ili se odmarali. Na mjestu današnjeg Orlanda u srednjem vijeku nalazio se tzv. carrus,. stup srama. I kasniji Orlandov stup preuzeo je djelomično ulogu stupa za kažnjavanje, a samo kažnjavanje prijestupnika bilo je spektakl za masu koja se tamo okupljala. Jednako tako gradska mladež znala se na ulicama igrati loptom i time unijeti nered u popodneva srednjovjekovnih Dubrovčana. O tome svjedoči i natpis na zidu crkvice Sv. Roka –Mir s vama. Sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom.

Kada bi pala noć, ulice su lako postajale pozornicom okrutnih obračuna i tučnjava. Iako je kretanje noću u osnovi bilo zabranjeno, o čemu se brinula gradska noćna straža, izvori svjedoče da život u gradu nije zamirao ni post tertiam campanam. Naime, dubrovačka se muška mladež skupljala u bande koje su kružile gradom tražeći žrtve. Često su žrtve njihovih napada bile žene, ali i poneki putnik-namjernik ili vlaški trgovac iz zaleđa koji ne bi uspio do mraka naći smještaj u gradu. Ipak, najčešći oblik njihove zabave bile se međusobne svađe i tučnjave između dviju ili više suparničkih grupa, a takve su igre nerijetko završavale kao okršaji s gradskim noćnim stražarima.

Javni je prostor imao važnu ulogu u dokolici srednjovjekovnih Dubrovčana. U ovom malenom prilogu nisam se dotaknuo svih javnih prostora gdje su stanovnici starog Dubrovnika dokoličarili (svakako bi još trebalo zaviriti u crkve i gradsku luku). Ipak, mislim da se iz navedenoga može zaključiti da je srednjovjekovni grad imao više lica od kojih neka i nisu bila jako privlačna, a na istraživaču je da odluči koja od njih valja još bolje proučiti.

Gordan Ravančić