Između kritičke aktualnosti i autistične hermetičnosti

Između kritičke aktualnosti i autistične hermetičnosti

Paradoksalna sintagma Salon revolucije stoji kao podnaslov ovogodišnjeg, 29. salona mladih, koji se održava u Domu HDLU. Ovogodišnji Salon mladih svakako je drukčiji od prethodnika i već po tome revolucionaran jer (za razliku od dosadašnjih, osmišljenih kao revija nacionalne umjetnosti) ovogodišnje izdanje donosi nam međunarodnu izložbu s temom revolucije obilježavajući 40. godišnjicu revolucionarnih pokreta 1968. Nipošto ne smijemo podcijeniti golem trud koji su poduzele kustosice ovogodišnjeg salona Ivana Bago i Antonia Majača, kao ni još veću hrabrost koju su pokazale prihvaćajući se tako teške zadaće: danas, godine 2008, organizirati izložbu s osnovnim htijenjem da se pokaže nešto revolucionarno.

Katalog detaljno ispituje Salon mladih, kao revolucionarnu instituciju, kao i izložbeni prostor Meštrovićeva paviljona i transformacije koje je ta zgrada doživjela u političkim promjenama, što je ideja potencijalno toliko zanimljiva da sama zaslužuje jednu izložbu, ali katalog je tek dotiče.

Umjetnici ovogodišnjeg salona izražavaju se gotovo isključivo u novim medijima i konceptualnom praksom, performansima, nadajući se da će tako ispuniti revolucionarni imperativ novoga. Od svih izložaka najopsežniji je rad Neposluh u unutarnjem prstenu Doma HDLU, kustosa Marca Scotinija s milanske Likovne akademije, koji predstavlja, u nekoliko segmenata dokumentacije, panoptikum revolucionarnoga djelovanja različitih grupacija u svijetu od 1977. do naših dana. Ipak, jedan manji projekt istog karaktera čini se mnogo aktualniji. Riječ je o također dokumentacijskom projektu kojega su autorice Iva Kovač i Nataša Tepavčević. U publikaciji Distribucija znanja one donose razgovore s umjetnicima istoka (jedna turska umjetnica i dvoje rumunjskih umjetnika) o njihovoj viziji zapada i angažmana u umjetnosti.

Kako je u posljednje vrijeme urbanizam tema o kojoj baš svatko ima nešto reći, ni ova manifestacija nije prošla bez angažmana u tom smjeru. Za to se pobrinula grupa Majorian 458 (ime su uzeli prema rimskom caru i godini kada je izdao edikt kojim drakonski kažnjava bespravnu gradnju bogatih građana) radom Stakleni Peristil, u kojemu dovode do apsurda izgradnju modernih poslovnih centara u starim gradskim jezgrama svojim elaboriranim projektom izgradnje trgovinskoga centra na splitskom Peristilu. Koliko god nekomu smeta možda nepotreban strah od kapitalnih ulaganja ili svakodnevna rasprava o urbanizmu, mora se priznati da je ovaj rad inteligentna reakcija na najaktualnije rasprave i kao takav na ironičan način izriče svoje stajalište, pozivajući se pritom na tradiciju politički angažirane konceptualne umjetnosti (Crveni Peristil iz 1968. i Crni Peristil iz 1998).

Nisu svi radovi koji ironično komentiraju društvo uspjeli, pa tako ispred doma HDLU možemo vidjeti rad Đure Gavrana koji se sastoji od televizora koji emitira ulomke iz hrvatskih baleta i opera, a zapravo je prosvjed protiv plaćanja televizijske pretplate. Rad djeluje kao stari vic ili neplodno proučavanje zakonskih rupa dokonoga starca, a nikako nešto za Salon revolucije.

Nenadahnutih konceptualnih ostvarenja silno je mnoštvo. Cipranin Panayotou prikazuje dijapozitive s karnevala u kojima se nalaze povorke ljudi odjevenih u Disneyjeve likove dovodeći tako u vezu karneval kao tradicionalno razdoblje iskonskog, prirodnog oslobođenja i komercijalno društvo današnjice. Tu ideju uopće ne razrađuje, nego prepušta publiku dijapozitivima i vlastitim asocijacijama. Slično radi i turski umjetnik Köken Ergun u svojim videoradovima: rad Zastava prikazuje djevojčicu koja na mitingu izgovara patetične domoljubne fraze vođama, dok na radu Bez naziva umjetnik plačući odijeva feredžu, komentirajući nepoželjnost tog odjevnog predmeta islamske tradicije u sekularnoj Turskoj, dovodeći tim radovima u vezu tursku ljevicu s nacionalizmom i rodnom diskriminacijom. Iako te ideje zvuče provokativno i zanimljivo, njihova je izvedba vrlo jednostavna i ostaje pitanje gdje je tu mjerilo kvalitete nekog umjetničkog djela, ako se ne gleda sam način na koji je umjetnik proveo svoju ideju u djelo, način koji bi morao biti nov, ali ipak jasan. Prikazivanje dijapozitiva, snimanje političkog skupa – nisu dovoljni kriteriji da bi se nekoga proglasilo relevantnim umjetnikom. Na Salonu su također brojna djela koja sugeriraju poetiku osobne ironije i govore hermetičnim jezikom, tako da njihova poruka ostaje neprozirna posjetiteljima izložbe i bilo komu izvan osobnog umjetnikovog svijeta, u čemu tumačenja na legendama rijetko pomažu, samo dodatno mistificirajući djelo. Ustrajavanje na konceptualnim praksama i nije tako novo ni revolucionarno, a većina takvih izložaka naprosto šuti u svojoj enigmatičnosti, kao gluhonijeme sfinge koje čak i ne postavljaju pitanja.

No bilo je i uspjelih radova: pritom ponajprije mislim na rad Pljesak litavskih umjetnika Arturasa Bumštenijasa i Laure Garbštiene, koji prikazuje nekoliko uzastopnih dizanja i spuštanja zastave sovjetske Litve. Riječ je zapravo samo o jednom dizanju vraćenu natrag i ponovljenu nekoliko puta (zahvaljujući manipulaciji videozapisom), a cijeli je video od nekoliko minuta popraćen ujednačenim pljeskom. Stalno ponavljanje te akcije označava povijesnu cikličnu izmjenu epoha velikih revolucija i njihovih zalazaka, koje su dočekivane jednako euforičnim pljeskom. Također se zanimljivim čini rad Suđenje rumunjskih umjetnika Mone Vatamanu i Florina Tudora, koji prikazuje jednolične fasade zgrada građenih po Rumunjskoj za Ceauşescuove vladavine uz zvučnu podlogu koju čini čitanje transkripata s njegova suđenja. Hladna i odbojna arhitektura građena tih godina dovedena je u vezu s tadašnjim krutim režimom, a slušanje suđenja stvara čak i napetost unatoč prizorima dosadnih i jednoličnih fasada. Kao kontrast toj krutosti i simbol završetka toga razdoblja, na otvaranju posjetitelji su mogli uzeti teglicu malih ruža (koje su asocijacija na praksu parada velikih državnika na kojima je sve okićeno cvijećem).

Iznimno energična djela nalaze se u podrumu zgrade: prvo je rad Defloracija naše umjetnice Dine Rončević, koji prikazuje raspremljen krevet zaliven petrolejem, s otvorenim udžbenikom iz mehanike, što vrlo agresivno ukazuje na prirodu spolnog čina i nudi ne samo vizualni nego i olfaktivni dojam (zbog mirisa rečenog petroleja); drugi rad u podrumu predstavlja akcije radikalne ruske grupe Vojna (rat), koje se sastoje od različitih subverzija – od bacanja mačke u američki fast food do javne orgije kojom prosvjeduju protiv ruskog predsjednika Medvjedeva. Iako djeluju vulgarno, nakon susreta s nizom hermetičnih, samozadovoljnih ostvarenja, odjednom možemo pronaći stanovitu iskrenost i neposrednost u ovim radovima, makar im i ne priznavali status velike umjetnosti. Vrlo su zanimljivi i radovi našeg umjetnika Nenada Kurčubića: kolaži koji crno-bijelim socrealističkim fotografijama daju novu živost i zanos kombinirajući ih s isječcima iz modnih magazina u boji, spajajući tako njihove različite svjetove. Sličnu umjetničku inteligenciju pokazuje hrvatska umjetnica Karla Šuler (rad Bez naziva), koja velikim transparentom na domu HDLU nudi građanima besplatnu uporabu sanitarnih čvorova te ustanove za vrijeme trajanja Salona mladih bez obveze posjećivanja izložbe, nadajući se da će barem tako konceptualna umjetnost moći komunicirati s ljudima. Rad Karle Šuler pokazuje vrhunsku ironiju naspram novih medija, konceptualizma i njihova gubitka komunikacije s publikom te je možda zato najrevolucionarniji od svih radova na Salonu, kojemu je upravo hermetičnost i nedostatak komunikacije najveća slabost.

Feđa Gavrilović