Istinska nadahnuća svakodnevicom

Istinska nadahnuća svakodnevicom

Nada Iveljić, iznimno plodna spisateljica za djecu (da spomenem samo neke istaknute naslove: Kiki, mala polarna lisica, Šestinski kišobran, Vodenica Sokolica, Dođi da ti pričam, Zlatarovo malo zlato), objelodanila je u samu početku književnoga djelovanja nekoliko zbirki pjesama, a onda se uz prozu za djecu koja joj je donijela popularnost javila i pripovijestima za odrasle (Crna roda, Arijadnina nit, Miljenici svilene djevice).

Knjiga proze, pod znakovitim naslovom Prilagodba pustinji, donosi, uz nekoliko priča objavljenih u »Forumu« i »Republici«, izbor pripovijesti iz spomenutih knjiga. Već iz samih naslova (Barbie, lutkica, Zajedničko vrijeme, Magister Valentinus, Moj kapetan, Svemirski razgovor, Bez reprize, Samo krila ne čine anđela, Prilagodba pustinji, A totally different party), očita je spisateljičina težnja da duhovnim očima, istančanim senzibilitetom, obuhvati sva bivstvovanja svakodnevice, sav taj svojevrsni circulus vitiosus koji nazivamo ljudskim sudbinama. Simbolična sintagma prilagodba pustinji, koja neopozivo asocira na mitsku frazu glas vapijućeg u pustinji, ima književnu i ljudsku težinu. Ništa u tim pripovijestima nije isforsirano, niti potaknuto narcisoidnom težnjom da se bude u trendu. Nada Iveljić zna prepoznati ljude oko sebe, ona je istinski nadahnuta svakodnevicom. Ali za razliku od trendovskih načina pisanja u kojima je realnost izopačena i vuče prema rubu ponora što uništava žudnju za životom, Nada Iveljić pokazuje taj život u svim fazama, ne oduzimajući mu tragiku ni dramu, ni svakodnevnost smrti, ali ostavljajući mu – ljubav, privrženost i odanost te nakon svih banalnosti bivstvovanja svojim staloženim, izvaganim kazivanjem sačuvat će iz tog života nešto zašto je vrijedilo živjeti:

»…Olakšanje mu je donijela pri dolasku naslućena a sada jasna spoznaja da, usprkos tome što je njegovoj baki uskratila vrijeme, smrt nije uspjela zatrti njihov nježan odnos; povezanost ostaje u preklopljenom dijelu onog vremena koje im bijaše zajedničko i koje će u njegovom pamćenju trajati.« (Zajedničko vrijeme).

Nada Iveljić traži smisao u svemu što se zbiva, a njezin osmijeh na sva ta ljudska koprcanja sjetno je tužan, a katkad i gorak. Slavko Mihalić u pogovoru knjizi to je precizno izrekao: »U ovo čudno vrijeme kada se piscu to jače plješće što je sakupio više zla oko sebe, Nada Iveljić ostaje vjerna idealima čovjekoljublja, opraštanja i razumijevanja. Na taj način nasljeđuje plemenitu srž književnog postojanja.«

Nema tema koje Nada Iveljić svojim vrsnim perom nije uobličila, suprotstavljajući se u svome književnom letu besmislenostima svih vrsta. Pledirajući za humanističkim rješenjima životnih sukoba, ona iznenađuje pomirljivošću i tolerancijom. Jasno, tu je vidljiv kršćanski svjetonazor koji nudi oprost da bi se živjelo u miru sa samim sobom. Pripovijetke poput Na užetu, Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine, Arijadnina nit, Žena rimskog prokuratora, ogledni su primjerci suvremene hrvatske proze, koja pod utjecajem globalističkih trendova i nametnutih glamura (kojima ne nedostaje grubost vulgarnosti!) zapostavlja svoje književne korijene, svoje književne izvrsnike kao što su Matoš, Krleža, Ranko Marinković. Jer, ruku na srce, da ih ne uče u školama, možda bi pali u zaborav! Nada Iveljić čestito je, hrabro i nadareno upravljala svojim književnim talentom. Njezine su poruke snaga njezine književne savjesti. Zato će u pripovijeci Žena rimskog prokuratora zapisati:

»Jamačno se svi ljudi bar jedanput u životu nađu u položaju kad moraju preispitati svoje odluke i preuzeti odgovornost za njih. A kolika je tek odgovornost onoga tko upravlja životom mnogih!«

Ljerka Car Matutinović