Istina u kazalištu

The Colonnades Theatre Lab / Market Theatre Production, u Dramskom kazalištu Gavella: Istina u prijevodu, koncept i režija Michael Lessac

Istina u kazalištu

Da je u svijetu kakav jest jedino film crno-bijeli, i nije novost. Nema malo gušće naseljene zemljopisne širine ili dužine koja nema svoju povijest nijansi sive, ali o odnosu crnog i bijelog na poseban način ipak priča Južnoafrička Republika. Apartheid je poseban slučaj u povijesti prošlog stoljeća, a zbog dugovječnosti i besramnosti primjer je ljudske degradacije na način koji se danas ipak nešto rjeđe susreće. Iako svijet danas donekle jest bolji, apartheid kao ideja nije nestao dolaskom Nelsona Mandele, na jugu Afrike ili na svakom drugom mjestu gdje se krše ljudska prava.

Iako se može činiti da su početak i kraj prethodnog ulomka u svojevrsnoj logičkoj, pa čak i svjetonazornoj opoziciji, njihov odnos tvori ono što čini preživljavanje mogućim, i upravo su dva pola među kojima vibrira ideja američkog redatelja Michaela Lessaca pretvorena u kazališni projekt naslova Truth in Translation ili Istina u prijevodu. Kako mu uspješna karijera s vlastitom kompanijom The Colonnades Theatre Lab u New Yorku nije bila dovoljna, režirao je posvuda uključujući svojedobno i ove krajeve, ali i nekoliko slavnih televizijskih serija.

Sve to se ipak u vrsti i količini angažmana ne može usporediti s predstavom nastalom iz improvizacija na dokumentarnu temu Komisije za istinu i pomirenje koju je kao predsjednik JAR-a osnovao Mandela. Komisija je bila jedinstven korak u povijesti koju u velikoj većini slučajeva pišu pobjednici, jer umjesto možda i razumljive osvete, nova je vlast i žrtvama i zločincima ponudila posebnu vrstu javnog saslušanja, s mogućnošću davanja amnestije, ali i s još važnijom namjerom da otvori dijalog. Država sastavljena od različitih etničkih, rasnih i političkih grupacija s nasljeđem doživljenih i drugima nanesenih trauma bila je na rubu krvoprolića, pa je zadaća Komisije bila da nagomilanu mržnju barem malo zaustavi jednostavnim sredstvom – ispovjednim tonom suočenih žrtava i počinitelja. Naizgled utopijska zamisao dala je nekih rezultata, zahvaljujući i Desmondu Tutuu, koji joj je predsjedao, no i dalje je otvoreno pitanje je li zaista bila i veliki korak za čovječanstvo i čovječnost.

Ipak, Lessacu je posredno ponudila pravi materijal za dokumentarnu dramu, ili barem dramu utemeljenu na dokumentarističkom pristupu. Umjesto sa žrtvama i zločincima u prvom licu, odlučio se za suptilniji put koji istodobno poštuje i propituje kazališne zakonitosti jer njegov komad daje glas onima koji su svoj glas posuđivali drugima. Protagonisti Istine u prijevodu prevoditelji su, gotovo anonimni i s različitih strana skupljeni govornici jedanaest službenih jezika JAR-a, čija je zadaća bila ponoviti sve užasne priče o brutalnosti i bestijalnosti ljudi zbog boje kože, ali i bez obzira na nju.

Tumač i prevoditelj nisu isto, i kao što gluma nije prevođenje, tako ni prevođenje nije tumačenje. U jazu između značenjskih polja prenošenja teksta i cjelokupnog iskaza pronašli su se neprofesionalci koji su odjednom morali postati nepodnošljivo i zapravo neljudski profesionalni jer se od njih zahtijevalo da ostanu neutralni. Njihove profesionalne, moralne i ljudske dvojbe, kako prenijeti svjedočenje majke koja je gledala kako joj ubijaju dijete i je li kvalitetan prijevod onaj koji ne uključuje i transfer emocije, ujedno ponavljaju i gotovo fundamentalni problem kazališta na kojem, ako se pomalo pogrešno i pomalo nevješto prevede, leži i mnoštvo opreka između kazališnih tradicionalista i konceptualista. Unatoč vještoj i razigranoj, na trenutke ipak i didaktičnoj režiji rasute ispovjedne građe povezane glazbom Hugha Masekele, Michael Lessac nije ga riješio, kao što ni sam komad ništa ne rješava nego tek preko posrednika upozorava i daje nadu. Istina u prijevodu, zbirka dokumentarnih snimaka, prenaglašene i pomalo artificijelne američke kazališne glume, stravičnih priča o zločinima i krizi ljudskosti i identiteta onih kojima je posao da ih slušaju i ponavljaju, ipak završava odlučnim odgovorom majke ubijenoga, koja je možda i spremna oprostiti »ali ne danas!«

Zbog nje je ova predstava, čija turneja po Zapadnom Balkanu dolazi nakon gostovanja u Ruandi i Sjevernoj Irskoj, ipak više od ideološki sumnjiva i stoga lako odbaciva projekta koji iz New Yorka pokušava promijeniti svijet ukazujući na probleme drugih. Istina u prijevodu tek nalikuje izigravanju sveca koji priziva oprost i zaborav dok druge uči koliko je domovina teško pitanje, ali zapravo propagira sjećanje i, što je još važnije, interpretaciju sjećanja. Ovim prostorima, pak, baš zato što misle da znaju koliko je to pitanje zaista teško, još treba prijevod i istina, ili točan prijevod i jedna istina. Stoga je šteta što, uz malo bolji marketing, predstava nije igrana nekoliko puta u dvorani većoj od Dramskog kazališta Gavella.

Igor Ružić