Hrvatska šutnja i glasnogovornici

Svjetska ekonomska kriza, propast mnogih ljudskih sudbina, stanje koje graniči s nenormalnim životom, pa i katastrofom, našu inteligenciju malo zanima. Na sve to šuti i čeka. Pazi da se nikomu ne zamjeri. Uživa u plodovima svojeg za vječnost neupitnog i nepobitnog rada. Šuti, kako ju je desetljećima komunizam dresirao. I dalje vjeruje da oni koji šute neće biti zaboravljeni, da će ih netko zbog toga nagraditi.

Nije lako pobijediti navike i poslušnost koju je satrapski režim honorirao stipendijama, funkcijama, karijerama, uspjesima, nagradama... Onima koji nisu tako činili, koji nisu bili »poštena inteligencija«, slijedile su kazne, ponižavanje, gubljenje posla, uništavanje egzistencije, a često i smrt. Kako smo mali narod, rijetki nisu bili žrtve. Čak su to bili i mnogi koji su usiljeno šutjeli i čekali trenutak da progovore istinu.

Nakon urušavanja komunističkog jednoumlja očekivala se provala govora. Očekivala se istina o tom režimu i njegovim zlima. Očekivalo se da progovori nijema pamet. Međutim, malo se toga reklo, žrtve, oni koji su puštali glas, ili su umrle ili su i dalje nijeme. A rijetke koji pak progovore brzo se ušutka. Uglavnom argumentima komunističkog jednoumlja. Tako je većina zaboravila ne samo istinu o režimu nego i sebe. U ime obećavajuće sutrašnjice i konzumerizma mnogi su se odrekli svega što je značilo dostojanstvo i pamćenje. Prihvatili su globalizacijski kaos i beznađe u kojem umjesto žrtava govore njihovi, koji su postali glasnogovornici budućnosti. Postali smo društvo glasnogovornika. Inače, glasnogovornik je po svojoj naravi onaj tko odgađa istinu, on je skriva za neko »pravo vrijeme«. Sinonim su za tuđe misli, obličje za tuđe tijelo.

Iako nastupaju u ime demokracije, iako bi demos trebali podrobno upoznati s onim o čemu govore, glasnogovornici malo mare za drugotno, za drukčije od onoga što zagovaraju, što im nameće onaj u čije ime govore za što su odlično plaćeni. Zato uvijek zastupaju iste vrednote, iste istine, iste kriterije, iste ukuse, nude nam unificiranost kao perspektivu, vraćaju nas u jednoumlje. Oni predstavljaju poslušnost i sluganstvo, u današnjoj Hrvatskoj najpoželjnije i najveće vrijednosti.

Mišljenje kreirano komunističkim jednoumljem, kojega su simbol i današnji glasnogovornici, bili oni politički ili kulturni, i kad govori zapravo šuti i proizvodi strah od pravog govora, od govorenja istine. A glasnogovornici su samo krinka, maska, obrazina koja skriva naličje, koja glumi razgovor o bitnom. Govor glasnogovornika nije mišljenje nego je tuđim naumom izrežirano, poticano i sponzorirano zagovaranje šutnje.

Sve dok nam je mjera govora i mišljenja misao koja sugerira kako treba pričekati da netko drugi progovori umjesto nas, jer naš govor može ugroziti položaj koji imamo, beneficije, apanažu, utjecaj, ugled, mali su izgledi da ćemo biti Europa, ma što pobornici Europe govorili. Takvi kakvi smo, teletabični, zbroj poslušnosti i straha od govora i zamjeranja, Europu i ne zaslužujemo. Jer Europu ne zanimamo kao plagijatori njihovih života i njihova straha od sutrašnjice. Europu zanima naš strah od sutrašnjice, a ne poslušnost, zanima ih naš artikulirani izričaj, a ne mucanje. Kad progovorimo o svemu što nas priječi da govorimo, što nam brani da govorimo, tek tada bit ćemo Europa i Svijet. Brend smo mi, a ne nekakav znak kao što je YES. ZGB, kakav odnedavno kao veliko oko promatra Zagrepčane.

Andrija Tunjić