Gospodarska kriza i nacionalna država

Financijskoj krizi koja se začela u Americi, i poput koncentričnih valova preplavljuje svijet, još se ne nazire kraj. Obični ljudi kao i političke elite odavno nisu s toliko strepnje pratili neki globalni događaj. Ono čega se najviše pribojavaju jest njegovo klizenje u neko nekontrolirano stanje. Svakom je, naime, jasno, da bi u tom slučaju bile ugrožene mnogobrojne pozitivne tečevine proizašle iz proteklih šezdesetak godina gotovo linearnog gospodarskog razvitka – fenomena koji je dosad nezabilježen u povijesti.

Bez obzira kako će se kriza razvijati, jedno je sigurno: neke pojave u njezinu dosadašnjem tijeku mogle bi bitno obilježiti budućnost. Pritom u prvome redu mislimo na intervenciju države djelomičnom nacionalizacijom nekih važnih banaka. (To će se vjerojatno dogoditi i ugroženim poduzećima ukoliko se financijska kriza spusti u realnu ekonomiju.) Pojavivši se u globalnoj drami kao deus ex machina, ona se, za neupućene, posve neočekivano vratila na scenu. Mnogi su, naime, već bili povjerovali da s oslabljenom moći zbog globalizacijskih procesa – mekšanjem suvereniteta, propusnošću granica, povlačenjem pred supsidijarnošću i civilnim društvom… – nacionalna država više nije spremna na ovakav povratak.

Što je dovelo nacionalnu državu u takav položaj? To su snažni napadi kojima je posljednjih dvadesetak godina izložena nacija kao njezina osnovica. Poznato je da se u kritici nacije išlo dotle da se osporavala sama njezina realna egzistencija: ona je tek zamišljena zajednica, kao i sve zajednice u kojima se ljudi međusobno ne poznaju – dakle, veće od sela. To iracionalno, mitsko zajedništvo, za kritičare nacije, izvor je mnogih nesreća koje su zadesile kako pojedinca tako i čovječanstvo. Opasnost za pojedinca proizlazi iz moći nacije da homogenizira zajednicu. U takvim stanjima u kojima zajednica djeluje kao jedna duša gubi se osobnost, osobito njezina moć slobodna prosuđivanja, a to elite mogu iskoristiti za svoje sebične ciljeve. To se događa osobito u kriznim stanjima. Najdrastičniji su primjeri za to svjetski ratovi i totalitarizmi 20. stoljeća.

Trebamo li se stoga pribojavati svojevrsne nacionalne restauracije kojoj upravo svjedočimo? Doista ne, jer je navedena kritika nacije odnosno nacionalne države vrlo jednostrana. (Jednako je politološki neutemeljeno suprotstavljanje građanske države nacionalnoj: u zapadnom krugu svaka građanska država ujedno je i nacionalna i obratno – nema čistog modela.) Isto je i s kritikom homogenizacije kao medija u kojem se otuđuju osobe u zajednici, jer se redovito navode samo njezini zli ciljevi i loše posljedice. Ta zar se ljudi ne mogu homogenizirati i oko pozitivnih ciljeva? Točno je da su u nacionalnoj državi nastali nacionalsocijalizam i fašizam, no tko je uništio ta zla 20. stoljeća? Nisu li to također nacionalne države koje su homogenizirale svoje građane oko demokratskih i humanih vrijednosti? Možemo se i zapitati: bi li narodi zemalja koje danas zovemo u tranziciji, ikada izašli iz sustava lijevoga totalitarizma da nije bilo homogenizacije građana oko ciljeva kao što su nacionalna sloboda i sve ono što obuhvaća pojam liberalne demokracije? Valjda nitko ozbiljan ne misli da su komunizam srušili disidenti ili Radio Slobodna Europa.

Doista čudi lakoća kojom podliježemo kritičarima nacionalne države. U tren smo spremni zaboraviti civilizacijske tečevine dosegnute upravo za vrijeme njezine vladavine u ljudskoj povijesti. A to su: liberalna demokracija, pravna i socijalna država; zaštita prava manjina – od nacionalnih do spolnih; zaštita ljudskih prava do razine na kojoj se govori o »imperijalizmu ljudskih prava« odnosno »permisivnom izobilju«; pravo na različitost i jednakost; neograničen razvoj znanosti i kulture… Nije li upravo u nacionalnoj državi medicina produljila ljudski vijek, smanjila patnju te bitno podigla kvalitetu života. U njoj je ljudski rad oslobođen teških fizičkih napora, smanjeno radno, a produljeno slobodno vrijeme u čiji su prostor ušli zabava, šport, hobiji…

Riječju: nacionalna država stvorila je uvjete u kojima, na većem dijelu globusa, ljudski život prvi put u povijesti nije tek puko preživljavanje.

Primjer s intervencijom države u akutnoj teškoj krizi jasno ukazuje da je pozitivni potencijal nacionalne države još velik. Za razliku od globalnoga svijeta prema kojem nas iz sebičnih razloga gura krupni kapital, nacionalna je država ambijent u kojem se lakše uočavaju i lociraju problemi, a oni najteži često se rješavaju u ambijentu kolektivnog entuzijazma, koji se nazire i u ovoj krizi. Uvijek će biti problema (ubuduće možda i više) čije će rješenje ovisiti o jedinstvenu pristupu pri njihovu otklanjanju. Postiže li se to jedinstvo lakše u naciji koja je i emotivna činjenica ili u nekoj mehaničkoj integraciji država odnosno globaliziranom svijetu?

Stoga vjerujemo da će se nakon uspješna rješenja ove krize nametnuti pitanje: tko se boji (nacionalne) države još?

Ljubomir Antić