Globtroter – novi nobelovac

Globtroter – novi nobelovac

Kako se saznaje u krugovima bliskim Švedskoj kraljevskoj akademiji, ovogodišnji izbor laureata za čuvenu Nobelovu nagradu za književnost bio je bitno olakšan i, naposljetku, predvidiv. Alea iacta est! I pala je u pravo vrijeme i na pravu osobu. Sretnik je, svakako, francuski pisac Jean-Marie Gustave Le Clézio, koji se tako pridružio cijeloj plejadi francuskih nobelovaca za književnost kao što su primjerice Frédéric Mistral, Romain Rolland, Anatole France, André Gide, François Mauriac, Albert Camus i Jean-Paul Sartre.

Tko je zapravo taj troimeni novopečeni nobelovac? Rijetko se, dapače i u Francuskoj kao, uostalom, i u Hrvatskoj, veličine i velika imena prepoznaju samo po inicijalima imena ili trima slovima imena i prezimena. Ne samo u Francuskoj, nego i u cijelom frankofonom svijetu, dovoljno je reći J.-M.G. i sve je jasno: prezime Le Clézio podrazumijeva se samo po sebi. Konačno, kao i u nas: A.G.M. može biti samo veliki Matoš.

Tajnik Švedske kraljevske akademije, izlazeći pred novinare da priopći ime laureata, kratko i na besprijekornom francuskom jeziku izjavio je da se Nobelova nagrada za književnost za 2008. dodjeljuje »književniku novih pohoda, pjesničke pustolovine, osjetilnog zanosa, istraživaču čovjekoljublja daljeg i višeg od onoga u trenutačnoj prevladavajućoj civilizaciji«.

J.-M. G. Le Clézio već je podrijetlom predodređen za buran i pustolovan život. Lakoća pisanja dodatno mu je olakšala put do prepoznatljivosti i slave. Otac mu je bio britanski kirurg na otoku Mauricijusu. Otac kao i majka vuku podrijetlo od bretonskih doseljenika iz 18. stoljeća. Mladi Le Clézio mnogo je putovao od Afrike do Sjeverne i Srednje Amerike i jugoistočne Azije. Opsesivno istražuje mitološke porive američkih Indijanaca. Uvjereni pacifist odlučio se na civilno odsluženje vojnog roka. Bio je poslan u Tajland, potom u Meksiko.

Le Clézio nije, zapravo, nikada ni prestao pisati. Nije li već na prvom susretu s novinarima rekao: »Ne piše se samo radi pukog pisanja nego da se dobije odgovor.« Već kao sedmogodišnjak napisao je vrsni traktat o moru. Diplomirao je književnost u Nici, gdje je inače i rođen. Imao je samo 23 godine kada mu roman Zapisnik 1963. donosi slavu i vrijednu francusku nagradu Théophraste Renaudot. Malo mu je nedostajalo da dobije i jednu drugu, ako ne i vredniju, književnu nagradu – Prix Goncourt.

Književni put novoga nobelovca kretao se od esencijalističkih promišljanja demencijalnih naboja, literarnih opisa tektonskog karaktera bliskih filozofskim aksiomima jednog Michela Foucaulta i Gillesa Deleuzea, da bi se u drugom razdoblju stvaralaštva okrenuo nekim manje izazovnim tekstovima poput propitkivanja o djetinjstvu, adolescentnoj naravi i za njega uvijek atavističkoj želji za pustolovnim događajima u najplemenitijem značenju te riječi.

Le Clézio je plodan pisac. U bogatu književničku aktivu upisuje više od četrdeset djela, u koje ubrajamo romane, eseje, priče, prijevode kao i mnoge predgovore i članke objavljene u drugim zajedničkim edicijama. Opće je mišljenje da su mu najpoznatiji romani Zapisnik (1963), Groznica (1965), Rat (1970), Pustinja (1980) i Tragač za gusarskim blagom (1985). Referentni su mu eseji Materijalna ekstaza (1967), Nepoznati na Zemlji (1978), Tri sveta grada (1980) i Meksički san ili prekinuta misao (1988). Glavne su mu priče Ljudi s oblaka (1997) i Afrikanac (2004). Le Clézio je bio također dječji pisac: Putovanje u zemlju stabala (1978) i Putopis iz Michoacana (1984). Dodajmo također da je Le Clézio gotovo isključivo objavljivao svoja djela u cijenjenoj pariškoj izdavačkoj kući Gallimard.

Ovogodišnji nobelovac za književnost već je bio titular mnogih književnih nagrada. Osim spomenutog Renaudota, Le Clézio je pobrao i Prix Valery Larbaud (1972), Veliku nagradu za književnost Francuske akademije za roman Pustinja (1980) i Prix Prince de Monaco (1998).

U Hrvatskoj, kaže Dragutin Dumančić, u čijoj je nakladničkoj kući Ceres objavljena jedina knjiga u hrvatskom prijevodu Mondo i druge priče, nije bilo do sada nikakva interesa za djelo tog pisca. Mlađa i najmlađa generacija pisaca i književnih pratitelja, isključivo se orijentirala na angloameričku književnost, međutim, niti u toj književnosti nisu ih zanimala djela trajne književne vrijednosti već samo i jedino pomodni besteseleri i knjige s ruba trivijalne književnosti. U takvu novokomponiranu okružju dakako da nije bilo prostora za jednog iznimnog suvremenog klasika kao što je Jean-Marie Gustave Le Clézio.

Stjepan Lapenda

MONDO

Nitko ne bi znao reći odakle je Mondo došao. Stigao je jednog dana slučajno ovamo, u naš grad, a da to nitko nije ni primijetio, a poslije su se ljudi navikli na nj. Bijaše to dječak od svojih deset godina, posve okrugla i spokojna lica, lijepih crnih, malo ukošenih očiju. Ali na njemu je najviše upadala u oči kosa, pepeljastosmeđa kosa kojoj se boja mijenjala prema suncu i koja bi u suton gotovo posivjela.

Nitko ništa nije znao o njegovoj obitelji, ni o njegovoj kući. Možda ih nije ni imao. Pa ipak, kad bi ga čovjek najmanje očekivao, kad ne bi uopće mislio na nj, pojavio bi se na uglu ulice, nedaleko od plaže ili na tržnici. Hodao je uvijek sâm, odlučna držanja, gledajući oko sebe. Vječito je bio jednako odjeven, u plavim radničkim hlačama, u malo prevelikoj zelenoj sportskoj majici i u tenisicama.

Kad bi vam dolazio u susret, gledao vas je ravno u oči i smješkao se, a ona njegova dva uska oka pretvorila bi se u dva sjajna proreza. Na taj vas je način pozdravljao. Kad bi naišao na nekoga tko mu se sviđa, zaustavio bi ga i jednostavno upitao:

– Hoćete li me usvojiti?

Još prije nego što bi se čovjek snašao, on je već daleko odmakao.

Što je došao raditi ovamo, u ovaj grad? Možda je došao, nakon duga putovanja u komori nekog trgovačkog broda, ili u zadnjem vagonu nekog teretnog vlaka što se polako kretao kroz zemlju, iz dana u dan, iz noći u noć? Možda je odlučio ostati ovdje kad je vidio sunce i more, bijele vile i gajeve palmi. Jedino je sigurno da je došao izdaleka, s onu stranu gorja, s onu stranu mora. Čim bi ga čovjek pogledao, znao je da nije odavde i da je proputovao svijetom. Imao je crn i sjajan pogled, bakrenu put i lagan, nečujan hod i pomalo se zanosio u stranu kao psi. Nadasve je bio nekako elegantan i samopouzdan, kao što su malokad djeca njegovih godina, i rado je postavljao neobična pitanja slična zagonetkama. Međutim, nije znao ni čitati ni pisati.

Došao je bio ovamo, u naš grad, nekako pred ljeto. Bilo je već vrlo vruće i u brdima bi svake večeri izbijali požari. Izjutra je nebo bilo redovito plavo, napeto, glatko, bez oblačka. Puhao je vjetar s mora, suh i topao, koji je sušio zemlju i podjarivao vatru. Bio je baš sajmeni dan. Mondo je došao na trg i počeo se muvati među povrtlarskim plavim kombijima. Začas je našao posao jer je povrtlarima uvijek potrebna pomoć oko iskrcavanja kašeta.

Mondo je iskrcavao robu iz jednog kombija, a kad je završio posao, dobio je nekoliko novčića pa je potražio drugog povrtlara. Prodavači su ga na tržnici dobro upoznali. Dolazio je na tržnicu vrlo rano kako bi bio siguran da će naći posla, a kad bi plavi kombiji počeli stizati, ljudi bi ga odmah spazili i počeli dozivati:

– Mondo! O Mondo!

Kad bi se tržnica zatvorila, Mondo je volio pabirčiti. Provlačio se između štandova i skupljao sve ono što je palo na tlo, jabuke, naranče, datulje. Bilo je i druge djece koja su tražila voće, a bilo je i starih ljudi koji su trpali u svoje vreće listove salate i krumpir. Prodavači su voljeli Monda, nikad ga nisu grdili. Pokatkad bi mu debela prodavačica voća koja se zvala Rosa davala sa svog štanda jabuke ili banane. Na tržnici je bilo vrlo bučno, a ose su letjele oko hrpa datulja i grožđica.

Preveo Zlatko Crnković

Ulomak iz priče Mondo iz knjige Mondo i druge priče, koju je 1997. objavio Ceres.

TRAGAČ ZA GUSARSKIM BLAGOM

Naslov izvornika Le chercheur d’or, Pariz, Gallimard, 1985.

Roman Tragač za gusarskim blagom uspješna je sinteza autobiografskog i imaginarnog diskursa. Riječ je o osmogodišnjem dječaku Alexisu koji je zajedno sa sestrom Laurom stresno doživio očev poslovni stečaj. Stoga se u njega rađa djetinja želja da pronalaskom zametnutoga gusarskog blaga pomogne ocu. Iz pustolovine u pustolovinu, od ratnih zbivanja do ponovnog povratka na otok Mauricijus, glavni lik romana konačno shvaća, nakon tridesetogodišnje zablude, da se blago nalazi jedino u dubini ljudske duše, u ljubavi i žudnji za životom, u ljepoti svijeta.

Sljedeći ulomak preuzet je iz sama početka romana. Malo bolji poznavatelji Tinova književnog opusa zasigurno će zapaziti fascinantnu sličnost njegova opisa strastvene ljubavi prema moru koju je ćutio u sebi od najranijeg djetinjstva s onom koju opisuje Le Clézio na početku ovoga romana. Podsjetimo da je Tin u svom autobiografskom eseju Vrgorac i Makarska svojedobno zapisao da je zapravo u Makarskoj, još kao dječačić, otkrio strastvenu ljubav prema moru i da je to bilo nešto djetinje, čudno i osjećajno, u početku samo ugodni unutarnji osjet koji je s vremenom prerastao u bezgraničnu strast.

Od najranijih dana što ih se prisjećam, ćutio sam more. Pomiješan s vjetrom punim borovih iglica, tim beskonačnim vjetrom što te prati i podalje od obale i čak kada prolaziš poljima šećerne trske, upravo je taj šumor uljuljkivao moje djetinjstvo. I sada ga čujem u najskrivenijem kutku mojega bića i svuda ga nosim u sebi bilo kuda da pođem, taj lagani, neumorni šum, te valove koji se u daljini prelamaju preko koraljnih sprudova da bi konačno skončali na pješčanim obalama Crne Rijeke. Nema dana da ne pođem na more, nema noći da se ne budim, znojnih leđa, skvrčen na poljskom krevetu razvlačeći mrežu protiv komaraca s htijenjem da opazim plimu, nemiran i pun želje koju ne shvaćam.

Mislim o moru kao o ljudskom biću i, dok sam u tmini, sva su mi osjetila napeta da bih ga bolje osluhnuo kako dolazi, da bih ga što bolje iščekao. Orijaški valovi prelamaju se preko morskih sika rastačući se u laguni jekom koja potresa i zemlju i zrak kao u nekom grotlu. Čujem ga, miče se i dašće.

Kod punog mjeseca, izvlačim se krišom iz postelje pazeći da ne nagazim na drven izjedeni pod. Znam da Laura ne spava, znam da zuri u nešto crno, gotovo bez daha. Preskačem rub prozora razmičući drvene kapke i evo me van u noći. Bjelasasto mjesečevo svjetlo obasjava okolni vrt, gledam blistava stabla čiji vrhovi lelujaju pod vjetrom, naslućujem pogledom tamne masivne česminike i hibiskuse. Lupajućeg srca, krećem stazom koja vodi do brežuljaka gdje započinje ugar. Uza sam obrušeni zid diže se neko golemo stablo što ga Laura naziva stablom dobra i zla, uspinjem se na njegovu golemu krošnju da bih ugledao more preko šume stabala i nepreglednih polja šećerne trske. Mjesec se kotrlja kroz oblačno nebo bljeskajući povremeno po okolišu. Tada, možda ga odjednom i opazim preko granja, lijevo od Majmunskog tornjića, tu veliku tamnu površinu gdje bliješti neka iskričava mrlja. Vidim li ga zaista, čujem li ga? More mi je u glavi i, zatvorenih očiju, vidim ga i još ga bolje osluškujem, osjećam i do posljednje huke valovlja koje se lomi preko morskih hridi da bi ponovo objedinjeno pošlo u rušilački pohod k obali. Ostajem dugo pritiješnjen u krošnji stabla sve dok mi ruke ne utrnu. Morski je vjetar milio stablima i poljima šećerne trske dajući Mjesecu prigodu da obasja lišće. Katkada tu ostajem do praskozorja osluškujući i sanjareći. Na drugom kraju vrta, glomazna kućerina, mračna i zatvorena, doima se kao neka olupina. Vjetar se poigrava drvenim rasklimanim podom pojačavajući škripu stare drvenarije. To je također, na svoj način, šum mora, kao što je to i škripa šumskih debla i cviljenje borovih iglica. Strah me sama na stablu. I pored svega ne želim se vratiti kući. Odolijevam ledenom vjetru i klonulosti glave zbog umora.

RAT

Naslov izvornika La Guerre, Pariz, Gallimard, 1970.

Potka cijelog romana usredotočena je samo na dva lika: na mladu djevojku Béatrice B. (bez punog prezimena) kojoj autor skrušeno tepa Bea B. i na stanovitoga gospodina bez imena i prezimena: Monsieur X. I radnja se počinje kotrljati jednim cijelim svijetom, groznim univerzumom nasilja, nečovječnosti, ljubomore, podmetanja, spletki i razočaranja. Razotkrivši konačno njegove mehanizme djelovanja, Béatrice B. uspijeva rekonstruirati genezu modernih vremena. Današnja Pitija suvremene Apokalipse, junakinja Béatrice B. kakvu predstavlja autor, nudi svoj odgovor na pitanja što su rat, mir i ljubav.

Ljudi s naših prostora itekako znaju gdje je i kako je započeo nedavni rat koji im je bio nametnut. Zato će možda i bolje nego neki na drugim mirnijim paralelama shvatiti značenje riječi iz ulomka uzeta sa sama početka romana.

Rat je počeo i nitko zapravo ne zna gdje i kako, ali je tako. On je za glavom, danas, otvorio je usta iza glave i puše. Rat je to zločinâ i uvreda, bijesnih pogleda, prasak moždanih misli. On je tu, otvoren svijetu, pokriva ga mrežom električnih žica. Napreduje svakoga trenutka, ono što otme pretvara u pepeo i prah. Sve mu dobro dođe da može udariti, navaliti. Posjeduje obilje kuka, kandži i kljunova. Nitko neće opstati do konca. Nitko neće biti pošteđen. Zapravo je tako, zjenica oka istine.

Danju udara svjetlošću. A noću se koristi plimom svojih sjena, studeni i můka.

Rat je krenuo na tisućljetni pohod da bi potrajao dulje od ljudske povijesti. Nema mogućnosti bijega, nema opoziva. Svi smo pred ratom pokunjena bojišnica, živo meso za puščano streljivo. Britka sablja vreba grkljan, srce, katkad i utrobu samo da bi prekopavala. Pijesak je žedan krvi. Okrutne gňre žele prokopati gudure pod nogama hodilaca. Ceste nas žele zgaziti, zgnječiti bez prestanka. Moru je potrebno da probije rovove. U svemiru, grozna je žudnja da se zatvori obruč praznine oko zvijezda i uguši trepet materije. (...)

Pogled na rat sličan je kratku plamenu iz revolverske cijevi, sličan je prasku bombe, sličan je potoku napalma koji klizi gradskim ulicama. Bijela zdanja, crkve, kule srušite se! Nemate više pravo ostati na nogama. Padni, propadni ženo s prepoznatljivom krinkom! Ne možeš se više suprotstaviti nepoznatom. Rat traži da prignemo glavu, da puzimo po blatnjavom tlu i bodljikavim žicama. Ženo, tvoje obnaženo tijelo nije više ni za kakvo divljenje. Ono je samo za udarce, ponižavajuće poglede, za rane koje razotkrivaju zakutke života.

* * *

Preveo S. Lapenda