Ekumenizam u zrcalu sadašnjosti

Ekumenizam u zrcalu sadašnjosti

Prošlost se često vraća. Osobito to vrijedi za naše vrijeme u kojemu se umnožava do tragičnih posljedica. Primjeri koje uočavamo mnogostruko nas upozoravaju da živimo u vremenu, među ljudima i u prostoru koji nije lišen loših iskustava ma kako im se opirali i na njih ukazivali. Takvom temom bavi se i Šokica, drama Ilije Okrugića, koja je u režiji Dražena Ferenčine premijerno prikazana 10. listopada u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Šokica se bavi sudbinom dvoje mladih različitih vjera, katoličke i pravoslavne, Hrvatice i Srbina, koji zbog ljubavi i vjerskih razlika stradaju. I oni i njihovi najbliži. Naime, Janja Šokčević i Pero Vlahović zbog vjerskih predrasuda ne ostvaruju svoju ljubav, sjedinjuju se u smrti, nakon koje uzročnici njihove sudbine shvate kako je sve moglo i trebalo biti drukčije, trebalo im je dopustiti zajedništvo.

Radnja komada događa se pod Osijekom u vrijeme borbe protiv Mađara i Mađarona za vrijeme dramatičnih zbivanja 1848. i 1849. koja su potresla Monarhiju. U takvu vremenu Okrugić u drami zagovara ekumenizam, ljubav i toleranciju između pravoslavlja i katolištva. Zbog ekumenizma te vjerovanja da su pred Bogom svi ljudi jednaki danas taj komad, inače praizveden 1884, »djeluje mjestimice naivno i scenski neuvjerljivo«.

No bez obzira na to sličnost između Okrugićeva vremena, vremena radnje njegove Šokice, i današnjega našeg vremena u mnogočemu je velika, ako ne i posvemašnja. Nedavni je rat to još više pokazao. Očito je to i bio razlog postavljanju tog komada na osječku pozornicu. Jer izvan toga neku dublju višeznačnost drama ne posjeduje.

Kao »pučki igrokaz«, kako piše Nikola Batušić, Šokica obiluje »podužim insertiranjem narodnih pjesama ili pak vlastitih stihotvora sastavljenih ‘na narodnu’, pa ti umetci remete scensku akciju i usporavaju ritam«. Međutim, »takva nekoherentna struktura«, nastavlja Batušić, »omogućavala je u scenskoj praksi umetanje glazbe i niza drugih folklornih elemenata u Okrugićev igrokaz«. Zbog toga, osobito u današnje postmoderno i postdramsko vrijeme, osuđena je na redateljske zahvate koji se često temelje na odustajanju od piščeva realističkog predloška.

To se dogodilo i osječkoj predstavi. U kazališnoj knjižici redatelj objašnjava i zašto. »Red poslovice, red pjesme, red plesa s jedne strane i (pre)velika ljubavna čuvstva i emocije, s druge strane, djelovale su mi kao podatan predložak za neki raspjevani igrokaz ili patetičan materijal za neku buduću slavonsku ‘sapunicu’ koja će dati priliku rijetkim slobodnim glumcima za dodatnom zaradom, a domaćicama dodatni razlog za gubljenje vremena pred televizorom.«

Ferenčina je Okrugića sveo na osnovnu priču, koju je autoironijski i ironijski prokomentirao. Izrežirao je predstavu u predstavi. Glumci su u dvostrukim ulogama, privatnim i ulogama likova. Ironičnim odnosom prema sebi, kao privatne osobe publiku upoznaju sa svojim odnosom prema Okrugićevim likovima i tako ih ironiziraju. Osobito se okomljuju na moraliziranje i poučavanje, koje je u današnje doba itekako naivno. Postižu to glumačkim pretjerivanjem. Nasuprot tomu, kao likovi Okrugićeve drame, uživljeno, dramatično, a pokatkada i patetično, proživljavaju sudbinu tih likova. U srazu toga dvoga, koji redatelj naglašava glazbom i scenskim pokretom, predstava kulminira u tragičnom kraju Janje i Pere.

Sandra Tankosić tumači glavni lik. Njezina Janja prvo je mlada, vrckava djevojka, tinejdžerica, koja u bezazlenost i naivnost svoje mladosti postupno unosi iskustvo života, svijest o grijehu koji se zove druga vjera i druga nacija. Sve dok u sebi ne osjeti plod grijeha Janja je zaigrana jedinica, ali kad ga osjeti, u njoj se probudi strah koji prigušuje sve do trenutka kada otac odbije brak s Perom i potjera je iz kuće. Tada shvaća i doseže dubinu svoje tragedije, koju suspreže nadom i iščekivanjem Pere. Tankosićeva suvereno, životno i nadareno tumači Janju, nudi svu kompleksnost te tragične žene. U tome joj osobito glumački pomažu i upotpunjuju autoritativni čuvar vjere otac Marijan (Milenko Ognjenović) i samopožrtvovna majka Manda (Tatjana Bertok-Zupković). Vjekoslav Janković (Pero) nije dosegnuo tragičnost lika koju je dosegnula Tankosićeva, nego je umjesto toga često nudio površna izvanjska rješenja.

Marijanov i Mandin posinak Božo u interpretaciji Marija Redea unatoč dobrim glumačkim trenutcima u mnogočemu ostao je nedorečen. Takvim se predstavio i Ivica Lučić (Matan Propalić). Isto vrijedi i za mladu glumačku akviziciju Miroslava Čabraju (župnik Ljubibratić), koji je prečesto ustrajavao na odmaku od lika župnika. Nudio je previše komentara, a malo uloge. Za razliku od njega, također mlada akvizicija, Ivana Soldo pokazala je više smisla za ulogu i karikaturalno. Osobito se to moglo uočiti u ulozi Mandokare.

U realizaciji predstave sudjelovali su još dramaturg Jasen Boko, scenografkinja i kostimografkinja Saša Došen, autor glazbe Igor Valeri, autorica scenskog pokreta Nikola Livančić.

Andrija Tunjić