Edip i tabloidi

Edip i tabloidi

London Sofoklov Edip premijerno izveden u National Theatreu u režiji Jonathana Kenta i s Ralphom Fiennesom u glavnoj ulozi predstava je koja je označila početak londonske sezone. Neobična je činjenica da premda kritike imaju primjedbi na adaptaciju, igru sama Fiennesa i režijski koncept, svi se slažu da je riječ o iznimnoj produkciji koja je duboko zasjekla u Edipa i približila ga vremenu koje ima posve druge vrijednosti. Obiteljska tragedija koja je u antici bila jedan od temeljnih mitova danas bi zaslužila mjesto u tabloidima. Ubio sam oca i spavao s majkom – slučajno! – vrištale bi stranice žutog tiska, prepričavajući Edipove traume iz djetinjstva i razgovarajući s njegovim traumatiziranim kćerima. U antici vrijednosti su bile drukčije pa je iz Edipove ljudske drame nastala jedna od najboljih tragedija svih vremena, koju je londonska produkcija još jednom potvrdila kao priču za sva vremena

A gdje su konzervativci?

New York Američki su kazališni teoretičari i kritičari zapazili zanimljiv recentni fenomen na američkim pozornicama. U izbornoj godini, kad je cijela Amerika poludjela oko po mnogima povijesnih izbora nije nikakvo čudo da su kazališta, od onih sasvim komercijalnih pa do najmanjih regionalnih, politiku kao bitan dio repertoara dovela na scenu. Drame o ratnoj pustolovini u Iraku, problemu imigracije, političkoj korupciji, preplavile su scene, ne samo alternativnih teatara nego i tamo gdje je obično stanovao komercijalni eskapistički mjuzikl. No, baveći se političkom perspektivom ove politizacije na scenama svi se slažu u jednom: baš svi novi komadi imaju sličan politički pogled na situaciju – liberalan, čak krajnje lijevi. Komada pisanih iz perspektive konzervativne Amerike jednostavno nema, čak ni u konzervativnim sredinama! Treba nam dobar komad s konzervativnih pozicija – vapi Amerika, dok umjetnici koji bi Obamu vidjeli na predsjedničkom mjestu zadovoljno trljaju ruke, jer konzervativni trendovi nestaju iz američkoga teatra koji je ne tako davno bio naklonjen upravo tradicionalnim vrijednostima.

Woyzeck kao cirkus

Reykjavik Premda je Island posljednjih dana dospio na stranice novina zbog najavljenoga bankrota otočne države pogođene financijskom krizom, i tamošnja kazališta skreću pozornost javnosti. Kazalište Vesturport već je godinama najzanimljiviji izvozni scenski proizvod ove zemlje, a njihova stalna gostovanja u Londonu i dalje po Europi sad su dopunjena i američkim gostovanjem i to na uglednom festivalu Next Wave u New Yorku. Büchnerov Woyzeck, u režiji Gislija Orna Gardarssona, baš kao i na premijeri na Islandu, izazvao je oprečne reakcije publike i kritike. Dio je oduševljen izvedbom bližom cirkusu nego kazališnoj predstavi, dok su neki kritičari konsternirani nepoštivanjem drame i sama Büchnera, kao anticipatora moderne dramaturgije. Provokativna islandska skupina, treba li reći, jako je zadovoljna skandalom i polemikom koju su izazvali.

Apel na razum

Moskva Dürrenmattov Posjet stare dame, priča o pravu na izbor i posljedicama koje takav izbor nosi uspješno je postavljena u moskovskom kazalištu Lenkom u režiji česta gosta na tamošnjim scenama, Bugarina Aleksandra Morfova. Redatelj kao da je imao potrebu zakoračiti na proscenij i ovom predstavom reći: »Popričajmo izravno o ozbiljnim problemima koji nas muče!« Bez za njega uobičajenih scenskih ekscentričnosti Morfov ovaj put kao da upućuje izravan apel moralu i zdravu razumu, za koji mnogi drže da je nestao u suvremenoj Rusiji. Tradicionalno odlična glumačka igra ruskih glumaca, vizualno atraktivna produkcija i snažan apel suvremenom društvu ujedinili su se u predstavi koja se dojmila Moskve.

Jasen Boko