Dragi naši mafijaši

Dragi naši mafijaši

U prošlom broju »Vijenca« posijala sam nešto zla sjemena, ne dvojeći hoće li se održati i ako koje zalijevanje izostane. Doista, iz dana u dan svjedoci smo svakojakih zala što padaju na vrlo plodno tlo. Na naslovnicama naših novina (i to dnevnih, a ne samo »žutih«, ako i dnevne u općem žutilu nisu već požutjele) sve lopov do lopova, prevarant do prevaranta, ubojica do ubojice, ucjenjivač do ucjenjivača, švercer do švercera, diler do dilera – a svi stanu pod zajedničku kapu: mafija (tal. maf(f)ia). Naravno, ta neproizvodna, no vrlo profitabilna, organizacija toliko nam je postala bliska da je i grafijska preobrazba (fonetsko pisanje) bila munjevita, pa se ova imenica ponaša u hrvatskom jeziku kao da je odvajkada dio njegova leksičkoga korpusa. No kao i svaka dugovjeka organizacija, i mafija se od svoga iskona na siromašnom i temperamentnom talijanskom jugu promijenila te postala globalna pojava. Prvotno se tako zvala teroristička družba na Siciliji, koja je s krunicom u jednoj ruci i pištoljem ili nožem u drugoj rješavala uglavnom neke račune između pojedinih zaraćenih »familija«. Bila je to isprva isključivo njihova interna stvar, cosa nostra (u duhu smiješnih i nevještih prijevoda sa stranih jezika na hrvatski, ne isključujem ni oblik naša koza). Danas pak mafija obuhvaća ljude koji se svojim vezama međusobno ispomažu u karijerističke, poslovne i druge, mahom (danas treba reći) netransparentne, ali uvijek unosne svrhe, pri čemu su im droge, bejzbolske palice, eksplozivi, skraćene, produžene i/ili prigušene puščane cijevi osnovna sredstva za rad. Kad već drže u ruci tako moćne i ubojite saveznike, poradili su i na profinjenoj psihološkoj obradbi žrtava, pa se prije puke likvidacije obično poduzimaju i »humaniji« koraci »upozorenja« – zastrašivanja, ponižavanja, ucjene, prijetnje, lakše tjelesne ozljede kao posljedice blaga premlaćivanja i sl. Došavši iz staroga kraja u novi prekobarski obećavajući svijet, »familije« su se brzo prilagodile višim standardima i mogućnostima što ih pruža prava demokracija, pa su poradile i na svojoj organizacijsko-strukturnoj strani te poprimile vrlo razrađene hijerarhijske oblike, a talijanski je obrazac poslužio zbijanju istih takvih redova i u drugim narodnosnim skupinama koje su se useljavale u SAD. Tako je svaka razvila vlastiti ogranak te univerzalne organizacije. Nesnošljivosti na nacionalnoj osnovi ni u jednom ogranku nije bilo – tako dugo dok se svatko držao svoga revira. Osvetnički gnjev potpalilo bi tek vršljanje po tuđoj interesnoj sferi.

Nešto manji, neki misle i donekle bezopasniji, derivat te subraće po zlu zovemo klikom (fr. clique), no i u njoj iste ciljeve imaju i glavni kapo (tal. capo, glava, vrh) i poslovođe pojedinih »sektora« ispod njega, jedino je možda opseg posla malo uži. Za rupe u zakonu, vrlo važan segment »poslovanja«, zaduženi su ekskluzivni pravni stručnjaci, koji stoje gazdi na raspolaganju 24 sata na dan, ma gdje bili (i oni i gazda). Dužnost tih izdašno nagrađenih eksperata jest da mafijašima i njihovoj raboti stalno priskrbljuju legitimitet, pa ti gangsteri mogu ponosno paradirati u javnosti kao časni građani (i poželjne mete svekolikih medija) – jer svatko je, naravno, nevin dok mu se ne dokaže krivnja, a takvima se rijetko dokaže. Pošteni, marljivi i samozatajni moralni ljudi (stručnjaci koji su se svojim napornim dugogodišnjim radom dokazali na pojedinim područjima) našim su medijima više-manje nezanimljivi, pa o njima najčešće šute.

Ni sama riječ gangster nije u početku značila nešto nužno negativno. Engleski gang isprva je značio družinu, odred, skup ljudi ili radnika koji rade zajedno. No ubrzo je zlo i ovdje prevagnulo, pa se taj zajednički rad sve više očitovao u razbojstvima, ubojstvima i sl. Naravno, ne treba posebno naglašavati da je takva obilježja družba dodatno sofisticirala u obećanoj zemlji Americi, gdje gangsteri, revolveraši, pljačkaši banaka, a (ako se usput potrefi) i ubojice čine nezaobilazan dio američke povijesti, pa onda i »sedme sile« – filma. Pritom je Al Capone samo jedan među brojnima jednakima.

Ipak, u očima onoga okradenoga, obespravljenoga, marginaliziranoga, nemoćnoga, poštenoga, a prezrenoga, građanina svi su takvi maheri – usprkos svim pravnim uvjeravanjima raznoraznih »struka« kako rade »sve po zakonu« – kriminalci. U osnovi i njihove rabote i imena koje im pošten svijet nadijeva leži uvijek lat. crimen, kazneno djelo, zločin, prekršaj, društveno opasna radnja ili propust koji dovodi do štetnih – nažalost, često i do nepopravljivih – posljedica. No prvotno krimen nije bio sam zločin nego optužba, tužba, potvora, ukor. Zanimljivo je i to kako se za glas nemoćnoga i samom sebi prepuštenoga protiv nepravde – a i nepravda je jedan od zločina protiv bližnjega – obično kaže da vapi do neba, a to znači da diže svoj glas do Boga. Ne bez razloga. Naime, ie. korijen, utkan u sve te prijestupnike – *kri-men, *krik-men – i znači krik, kričanje (*ker-, kričati). Dakle, na takva nedjela, zlodjela, zločine pošten čovjek ne može drugo doli dignuti svoj glas, zavapiti, kriknuti do Boga da nas »riješi jada tog« jer drugih zagovornika koji bi mu pritekli u pomoć najčešće i nema (oprostite zbog citata, kojiput me obuzme neka sekvenca iz opera, a to je tajna veza između mene i mafijaša – volimo opere).

Da pridjev kriminalan ne znači samo onaj koji se treba kazniti, koji se tiče zločina, zločinački, pokazuju primjeri iz razgovornoga jezika, u kojem za nešto općenito vrlo loše kažemo da je kriminalno: npr. kriminalno napisan tekst (očajno, ispod svake kritike), kriminalno proveden postupak (nikako, jadno), kriminalno (sramotno) mala mirovina, plaća, honorar, kriminalna (loša) izvedba nekoga djela itd. Kad se to zlo uvuklo u sve pore društva, nema druge nego djelovati barem papirnato pa donijeti antimafijaški zakon (kao da ga već nemamo i kao da će on sam po sebi prestrašiti kriminalce spremne na sve). Oko kriminala, kriminalaca (naravno i kriminalki, a ne kriminalica – kako mnogi misle da se izvode sve imenice ženskog roda u hrvatskom – vidim, na primjer, guvernerica Aljaske, brigadirica HV-a i sl.), kriminaliteta i kriminogenoga isprele su se cijele znanosti: kriminalistika (znanost o tehnici i uzrocima zločina) i kriminologija (znanost o kaznenim djelima kao društvenoj pojavi). Bez obzira na to što ima razlike između kriminala (djelovanje zločinačkih elemenata, kazneno djelo, zločin) i kriminaliteta (skup počinjenih kaznenih djela), valja nam se boriti i protiv jednoga i protiv drugoga. Ni maloljetničku delinkvenciju (prijestupništvo, kršenje zakona, lat. delinquere, pogriješiti, skriviti) ne bismo smjeli shvaćati tek kao mladenačku ludost, što prečesto činimo. I kao da uvijek više računa vodimo o samim prijestupnicima (njihovim pravima, osjećajima, razlozima) nego o onima u žrtve. Zato od maloljetnih delinkvenata nerijetko čujemo kako otvoreno i drsko izjavljuju da njima, upravo zbog dobi, nitko ne može ništa, a oni mogu sve. Treba shvatiti da su današnji maloljetni prijestupnici možda tek naučnici (šegrti) koji će jednoga dana nekim većim i težim zločinom steći i nečasnu majstorsku diplomu. A svako je pravo usavršavanje – u skladu s danas proklamiranim pedagoškim standardima – cjeloživotno.

Nives opačić