Doista, pametnom dosta

Kada sam odgovarao N. Opačić, želio sam ispraviti neke grbavosti njezina teksta u »Vijencu« od 11. rujna, a nadao sam se da će joj to možda biti i povod za malo dublji i temeljniji ogled o stanju hrvatske jezične kulture od članka objavljena spomenutog datuma. Gospođa Opačić mi je tada zamjerila »stvaranje šumova u komunikacijskom kanalu«. A kako vidim (»Vijenac«, 9. listopada) od zamjerke nije odustala. Povod njezinu prigovoru bila je riječ koju sam upotrijebio, a koju N. Opačić nije razumjela. Gospođa Opačić je to pak pretvorila u komunikacijski problem.

Da bih obuhvatio petljanje, prijetvornost i palamuđenje uporabio sam riječ musavede, koju je rabila moja baka. Ako čitatelji i nisu znali tu riječ, iz konteksta im je bilo jasno što bi trebala značiti. Usprkos tome N. Opačić mi je zamjerila, a sada u svome usputnom Odgovoru novinaru M. Jajčinoviću, i ponovila da »u tekstu namijenjenom općinstvu ne bi smjelo biti izraza koji nisu pronični i svima jasni«. U redu. No... Prvo: Kada su to svi izrazi »pronični i svima jasni«?! I drugo: Ako nekome nešto nije jasno, zašto bi to moralo biti nejasno i svima drugima!? I treće: Misli li N. Opačić da riječ koju ona nije razumjela nitko ne može razumjeti? Za gospođu Opačić kao da je svojevrsni jezični crimen korištenje jedne malo rabljene i zaboravljene riječi, usprkos tome što je značenjski točna, slikovita i leksički još svježa!

U sve raširenijem fast-food jeziku, svedenu na malo riječi s malo smisla, u jeziku gdje su domaće riječi stiješnjene ili potisnute anglizmima, u jeziku gdje sve manje ljudi razlikuju dž i đ, gdje su č i ć gotovo postali isto, N. Opačić spornim postaje uporaba jedne nove riječi! A sve to u jezičnoj kulturi gdje je sve više elektronički pismenih, ali jezično polupismenih, gdje su nemuštost i floskule »općim mjestom« javne komunikacije. Kao da svakodnevno ne čitamo i ne slušamo kako »već i vrapci na krovu pričaju«, kako je taj i taj »pokrenuo inicijativu«, kako će »vrijeme sve pokazati«..! Pored hrpetina jezičnog besmisla diljem javnosti, kada na nominalno nacionalnoj televiziji (koja si je nekoć laskala, a i danas si ponekad utvara da je »katedrala duha«), slušamo kojekakve jezične rogobatnosti i bedastoće, a odnedavno i biser-najavu: »Točno u sekundu počinje Dnevnik!«, »bukom u komunikacijskom kanalu« postaje jedna riječ! Doista: pametnom dosta.

Milan Jajčinović