Čeh, grijeh i smijeh

Čeh, grijeh i smijeh

Osim nepobitne i davno znane činjenice da se hrvatska (kino)publika i češki film vole javno, jer dvorane kaptolskog Movieplexa na svim su projekcijama bile dupkom pune, 14. tjedan češkog filma još je jednom uvjerljivo argumentirao i tvrdnju o kvalitativnoj ujednačenosti i kontinuitetu češke kinematografije. Premda kinematografiju zemlje Miloša Formana, Jiříja Menzela, Karela Kachine, Elmara Klosa i drugih celuloidnih prvaka europskog i svjetskog filma posljednjih godina energičnošću, vitalizmom i provokativnošću znatno nadvisuju njemački i rumunjski film, iz Češke su nam i ove godine stigla vrlo vrijedna ostvarenja vrijedna preporuke.

Titula zasigurno najgledanijeg, a možda i najuspjelijeg naslova, koji je prošlog tjedna krenuo i u redovitu kinodistribuciju, pripada humornoj (romantičnoj) drami Povratne boce, novom projektu uigranoga dvojca Svěrák, redatelja Jana i njegova oca, scenarista i glumca Zdeněka Svěráka, autora oskarovca Kolja. Riječ je o elegantno i nenametljivo režiranoj, iznimno emotivnoj, toploj i duhovitoj priči o 65-godišnjem praškom profesoru češkog jezika Josefu Tkalounu, pomalo zbunjenu i nesigurnu obiteljskom čovjeku koji, zaključivši da ga je vrijeme pregazilo, daje otkaz u školi i unatoč protivljenju brižne supruge zaposli se kao skupljač boca u supermarketu. No Josef se teško miri s nakupljenim godinama, umirovljenjem i sviješću da više tjelesno i umno nije sposoban za neke poslove i napore, nego ustrajno vjeruje da je zavodnik i mašta o svojim bivšim kolegicama. Te njegove maštarije te pokušaji da i dalje bude koristan, tijekom kojih tijelo ne uspijeva pratiti ono što bi srce željelo, izvor su filmske komike koju otac i sin Svěrák temelje na slikovitim likovima slojevitih karaktera, čije su tako ljudske životne priče i slabosti prikazane vrlo suptilno i s osjećajem za detalj i crnohumorni geg često na rubu apsurda. Ipak, filmu nedostaje socio-političkih tonova kojima je obilovao superiorniji Kolja, pa se možda ponešto preduga i mjestimice redundantna cjelina unatoč razoružavajućem humanizmu, altruizmu, sugestivnu ozračju, zaraznom humoru te sveprisutnom razumijevanju za sitne ljudske slabosti i karakterne nedostatke doima donekle neambicioznom i eskapističkom. Unatoč svim prigovorima, riječ je o naslovu koji se kakvoćom znatno izdvaja iznad prosjeka domaće kinoponude i koje nije pametno propustiti.

Agilni Jan Svěrák kao producent potpisuje i nagrađivanu dramu Tajne, treći redateljski projekt flautistice, glumice, prevoditeljice, profesorice engleske i američke književnosti te web-dizajnerice Alice Nellis, trenutno zaposlene u češkom ministarstvu vanjskih poslova. U storiji o jednom danu u životu emotivne i krizom srednjih godina pogođene prevoditeljice Julie, žene otuđenoga poslovnog čovjeka Richarda (Karel Roden, dežurni negativac i terorist iz holivudskih hitova) i majke prizemljene tinejdžerice Cecilije, autorica realističku fakturu urbane svakodnevice učinkovito nadograđuje umetanjem poetskih ekskursa i nadrealnih detalja, nerijetko vrlo uspješno postižući efekte začudnosti i ironijskog odmaka koji brišu granice stvarnog i prividnog. Dok Julija, koja se te noći probudila svjesna trulosti svog braka i želje za promjenom, te smjesta odlučila kupiti pianino i prekinuti vezu s ljubavnikom, čitav dan u osnovi besciljno luta gradom tražeći zrno utjehe i srodnu dušu, oko nje plešu mladi parovi, a ljubavnici izvode scene iz opera, da bi se naposljetku u jednoj zabavnoj sekvenci duhovitom zamjenom generacijskih stereotipa Cecilija pokazala kao osoba možda zrelija i racionalnija od majke. Dakako, tako se samo čini, jer će se i kći jednoga dana naći na majčinu mjestu, te uzaludnim pokušajima barem prividna povratka u sigurnost i bezbrižnost djetinjstva, simboliziranima u sviranju pianina, htjeti usidriti kaotičnu svakodnevicu i dati joj barem varljiv smisao.

Najtjeskobniji, najangažiraniji i najpesimističniji prikazani naslov neosporno je nelagodna psihološka ratna drama Posljednji vlak redateljskog i bračnog para Josepha Vilsmaiera i Dane Vávrove, u njemačko-češkoj suprodukciji realizirana priča o tragičnim putnicima vagona kompozicije kojom velika skupina berlinskih Židova 1943. biva transportirana u Auschwitz. Među ljudima koje je Joseph Goebbels u sklopu konačnog rješenja židovskog pitanja odlučio istjerati iz Berlina i poslati na put bez povratka, našli su se i popularni kabaretski zabavljač Albert Rosen sa suprugom, obitelj nekad cijenjena boksača Henryja Neumanna, ugledni liječnik Friedlich i bogataški sin Izzy, no ni novac ni ugled ni slava nisu im uspjeli osigurati spas. Unatoč ponekom odveć jednodimenzionalnom protagonistu i povremenim otkliznućima u patetiku, autori vrlo sugestivno dočaravaju postupno zatiranje ljudskosti i gubitak dostojanstva nesretnika otimanjem za komadić kruha i kap vode prisiljenih na životinjsku borbu za preživljavanje, njihovu agoniju i buđenje (auto)destruktivnih nagona, koji uključuju i čedomorstvo istodobno efektno kontrastirajući s gdjekad uistinu idiličnim prizorima iz njihovih (malo)građanskih predživota i egzistencija. Dodatna nota gledateljske nelagode leži u činjenici da, dok putnici sve vrijeme vjeruju da ih na kraju užasna puta čekaju barem privremeno olakšanje, hrana, voda i humaniji smještaj, mi znamo da je šestodnevna vožnja vlakom njihov silazak u deveti krug pakla.

Film Bestijarij Irene Pavláskove nezgrapan je i ne baš uspio spoj nepretenciozne romantične komedije i ambicioznije drame, storija o nesigurnoj mladoj Karolíni, diplomantici političkih znanosti i stručnjakinji za komunikologiju koja je sposobna detaljno teorijski analizirati nečiju osobnost i govor tijela, no nije kadra srediti vlastiti život i ponašati se u skladu s onim što preporuča polaznicima tečajeva body languagea koje drži. Kad povjeruje da je u dosta starijem, markantnom i šutljivom Alexu (opet Karel Roden, koji se dvama filmovima viđenim na Tjednu potvrđuje kao vrlo zanimljiv i darovit karakterni glumac) pronašla muškarca svog života, Karolína će otkriti da je riječ o čovjeku biseksualnih sklonosti cijeloga života opterećena složenim ljubavno-seksualnim odnosom s dadiljom s kojom je u tinejdžerskoj dobi izgubio nevinost. Primjetna je razlika u kakvoći dvaju segmenata filma, prvog i znatno suvislijeg u kojem pratimo razvoj složena odnosa Karolíne i Alexa, kroz koji se oslikavaju i njihove osobnosti, te drugog, epizodno strukturiranog i neusporedivo trivijalnijeg, u kojem se razočarana protagonistica tražeći utjehu upušta u često bizarne površne veze s nekoliko karakterno sasvim različitih mladića. Ambicije su autorice jasne i neupitne, no upitna jest njezina sposobnost da uobliči dramaturški, narativno i stilski čvrstu cjelinu.

Jedini redatelj koji je u programu bio zastupljen dvama naslovima jest Jiří Vejdělek, potpisnik zabavnih, no neujednačenih humornih drama ROMing i Václav. Dok je prvo ostvarenje slikovita, frivolna i duhovita pikareska, optimistički intonirana te živopisnim likovima, magičnim realizmom i klišejima pretrpana priča o traganju za romskom dušom u današnjem svijetu zanemarenih prijateljstava i zaboravljenih pravih vrijednosti, drugo djelo, tragikomična storija o seoskom čudaku koji pod maskom problematična i ispadima sklona čudaka krije djetinju dušu osjećajna dobričine, odlikuju uspjelo prizivanje menzel-hrabalovskog ugođaja i humora. Ipak, redatelj je trebao stati na vrijeme i ne naglašavati tragično-sentimentalnu dimenziju cjeline.

Josip Grozdanić