Zlo – iz busije, s kraja abecede

Zlo – iz busije, s kraja abecede

Već je s Baudelaireovom zbirkom pjesama Cvjetovi zla sredinom 19. stoljeća sve pošlo po zlu jer je knjižica zbog opscenosti i blasfemije, što se tada kvalificiralo kao nasrtaj na javni moral, izazvala ne samo oštre društvene kritike nego i sudsku zabranu, pa i kažnjavanje samoga autora. To zlokobno zlo, koje se uvuklo pod z na sam kraj abecede, kao da svojim negativnim nabojem prijeti tolikim riječima ispred sebe da će ih zastrti, zatrti, zatamniti, ocrniti, poništiti, smaknuti, degradirati, deložirati, likvidirati. I gramatički, zlo kao da želi stvoriti zbrku, jer može biti i imenica (srednjeg roda, ovo zlo) i pridjev (m. r. zao, ž. r. zla, s. r. zlo), što je u nekim slučajevima teško i razlučiti (jednako kao što se ponaša i njegova suprotnost, dobro). No ipak je početna riječ bila pridjev zao. On potječe od prasl. *zúlú, što znači opak, nevaljao, pakostan, koji je sklon zlu, a uvijek se spominje u opreci prema dobar. Ta su dva pridjeva kao svijetla i tamna strana iste kugle koja se okreće, pa i ono što nam se pod jakim reflektorom svjetlosti čini dobrim može kad upadne u tamu postati vlastita suprotnost, dakle zlo. No lingvistika je i jednom i drugom pridjevu skrojila istu (pravednu) kapu: nepravilnu komparaciju: dobar, bolji, najbolji – zao, gori, najgori. Tako je u ishodištu mnogih europskih jezika, latinskom, pa onda i u živim jezicima.

Počeli smo s pridjevom, jer je tek njegovo poimeničenje dalo dobro nam znanu imenicu srednjeg roda zlo. Ima, naravno, svakojakih zala – prošlih, sadašnjih i budućih, težih i lakših, podnošljivih i nepodnošljivih, pa i neoprostivih. Dodavanjem raznih dodataka (prefikasa i sufikasa) dobivamo i razna značenja, no sa zlom kao zajedničkim nazivnikom za sve takve riječi vrijedi konstanta – odsutnost dobra, makar značenje malo i odlutalo od osnovnoga (tako npr. češ. zlobiti se znači srditi se, ljutiti se, a zloděj kradljivac, tat, lupež, lopov). Zlu ne trebalo (za svaki slučaj), spomenut ću, poznavajući dobro hrvatski mentalitet (pogotovo jal), da se prva hrvatska opera ne zove slučajno Ljubav i zloba, a za njezina autora, skladatelja Vatroslava Lisinskog, naslov je i više nego znakovit. Pa premda bi se u idili preporodnoga nacionalnog zanosa, kada je djelo nastalo, očekivalo da ljubav (kao utjelovljenje dobra) kraljuje, u stvarnom životu – bar što se Lisinskoga tiče – zloba je sasvim sigurno bila jača odrednica. Zloba, naravno, i znači želju ili nastojanje da se komu dogodi zlo. Nositelji takvih osobina imaju više imena, no zaustavimo se tek na prvim izvedenicama: zlobnik i zlobnica. Oni su, naravno, zlobni, pakosni ili zluradi, jednom riječju zločesti. Zločesti ljudi žele drugima zlo, u svima i u svemu vide samo zlo i na zlo su uvijek spremni. No što doista znači riječ zločest? Znamo li što zapravo govorimo ljudima koje »častimo« tim epitetom? Teško da smo u svakoj prilici kada rabimo ovu riječ svjesni kako zločest znači onaj koji je zle sreće. Naime, i sreća može imati dva lica: može biti dobra, no može biti i zla ili huda. Taj zlosretnik i zlosretnica, upravo zbog svoje zle česti, što je starija riječ za sreću (sjetimo se samo blagdanskih čestitki), upadaju u nevolje, prati ih nesreća, jer oni prave sreće i nemaju. Koliko je puta moja omama zavapila na živahnosti moga bratića: »Nesritniče jedan, nesrićo i dižgracijo, đava ti sriću odnija!« Nesritnik Buco nije se utapao u tuzi i žalosti, nego je, naprotiv, bio pretjerano razigran, što se nekoć kvalificiralo kao zloća i zločestoća.

Zli ljudi spremni su na svakojaka zlodjela, zločine, pa i zlostavljanja, u pravilu slabijih. Ipak, ima osjetne značenjske razlike između zločina, najtežih kaznenih djela (kakvo je npr. ubojstvo ili veleizdaja), i zlodjela, što je općenito svako loše ili zlo djelo, nedjelo. Zlostavljanje i zlostavljači danas su se u hrvatskom, kao riječi, uglavnom potpuno povukli, što nipošto ne znači da njihove rabote više nema. Ima puno i previše, no ogrnula se u sve rasprostranjenije engleske izraze mobbing, bullying, bossying i slične -ingove. I te riječi imaju u jeziku izvorniku nešto drukčije značenje nego u jezicima koji su ih posudili, pa tako bullying, osim vršnjačkoga nasilja u školi, znači i zlostavljanje starijih, o čemu se u nas u tom kontekstu uopće ne govori. Mob u engl. znači fukara, svjetina, rulja, buntovno mnoštvo, klapa, banda i sl., a kao glagol napadati, pljačkati, galamiti, dodijavati kao rulja. Mobbing and rioting znači bučno okupljanje i narušavanje javnog reda, no u nas se mobbing ustaljuje za maltretiranje na poslu. Zanimljivo je da the mob znači gangstere, mafiju, a mob law zakon rulje; nasilje. Valjda nas cijeli taj koloplet tako neodoljivo podsjeća na prilike u hrvatskim tvrtkama kad mobbing vezujemo uz radno mjesto! Bossying bi se reklo da je ono nasilje koje nad zaposlenicima provodi gazda (boss). No bossy znači sklon zapovijedanju općenito, nametanju svoje volje, što nije spolna odrednica, ali kao imenica bossy to jest: oštrokondža. Prije smo sve takve i slične pojave zvali jednostavno zlostavljanje ili maltretiranje, što je i značenjski mnogo prozirnije: zlostavljač je onaj koji s drugim postupa tako da mu nanosi zlo, koji ga stavlja u nezavidan, loš položaj. A to znači i maltretiranje (loše postupanje). No danas nam to očito više nije dovoljno (izražajno).

Hvata me zlovolja (loše raspoloženje, neraspoloženje, nezadovoljstvo i ljutnja) od tih zluradih ljudi koji se raduju tuđem zlu, od tih zloduha koji šire oko sebe zao duh, koji pogubno djeluju na druge ljude, gušeći sve lijepo i plemenito, od tih zloglasnih, zlokobnih i zloslutnih ljudi, kojima i ime govori kakvi su: na zlu glasu, navlače na sebe zlu kob i pobuđuju zle slutnje. Ne želim biti zloguka sova, a ni zlopamtilo, no oni koji se zlopate zato što im je tko moćan sjeo za vrat, teško će mu oprostiti. Gledat će ga zlim pogledom punim mržnje (kao Srđa Zlopogleđa), no najčešće će ipak samo mrmljati i trpjeti. Kažu da od takvih frustracija čovjek može ozbiljno oboljeti, da mu može izrasti i zloćudan tumor. A sve zlo izvire, lingvistički, još iz pradavne indoeuropske jezične baze *ghuel-, što znači odstupati od prava puta. Pa tako i Sotonu, najpoznatijega odstupatelja od prava puta, zovemo Zlodi ili Zli, jer je zlikovac, zločinac, zlotvor, zlodjelo samo. U svemu što poduzima ne krije se ništa drugo nego zlo. Pa kad se molimo: »Ne uvedi nas u napast / nego izbavi nas od Zla«, to bi Zlo trebalo pisati velikim slovom jer se odnosi na vraga, na Zloga, a ne tek na neke sitne nevaljalštine i nepodopštine, dječje psine. Bezazlena su, bez zla ili Zloga, samo vrlo mala djeca. Ni ime Inocent (od lat. in, ne + nocere 2, škoditi, nauditi, u značenju nedužan, bezgrešan, bezazlen) nije samo po sebi jamstvo da ćete takvi proći kroz život od rođenja do smrti. Jer zlo (i s velikim i s malim početnim slovom) kao da čuči u busiji i vreba na čovjeka da ga zaskoči od njegova prvog plača do posljednjeg daha.

Nives opačić

P. S. Nekoliko riječi novinaru M. Jajčinoviću

Mislim da u tekstu namijenjenu općinstvu ne bi smjelo biti izraza koji nisu pronični i svima jasni. Nađe li se koji, valja ga objasniti. Kako je to u Jajčinovićevu tekstu (i redakcijskoj opremi) izostalo, uskočila sam ja da se izbjegne »buka u komunikacijskom kanalu«. Zamisao da se autora teksta nazove kako bi on privatno objasnio što je kanio priopćiti javnosti smatram apsurdnom. Do čega bi takva praksa dovela, prepuštam prosudbi čitateljstva. Bosanci i bilo čije podrijetlo nisu bili tema mojega teksta, no govoreći o turcizmima i općenito orijentalizmima, Bosnu nisam mogla preskočiti. Pa nismo takve riječi uvozili valjda s Islanda! Završavam rat – sapienti sat (za dobre »znalce« latinskoga – pametnomu dosta). Pomalo štreberski, zar ne? Što ćete, tako ja svojim »lošim danima« gnjavim čitatelje »Vijenca« već 10 godina.