U visoku društvu Šilera Šekspiroviča

U visoku društvu Šilera Šekspiroviča

Već se 1969. u Izvješću što ga je počelo izdavati DK Gavella (dok se još zvalo Zagrebačko dramsko) moglo pročitati: »u toku je pokušaj revizije Čehova«. On i danas traje i trajat će.

Prvobitni model Stanislavskoga, predstave Bergmana, Strehlera, Zadeka, Steina, Ljubimova, Efrosa, Krejče, Nekrošiusa te u nas redatelja Škiljana, Spaića, Gerića, Para, Večeka, Kunčevića, Magellija, Nenni Delmestre... na različite načine, različitim putovima i dometima postupno teže opovrgnuti elegičnu sentimentalnost Stanislavskoga i njegovih sljedbenika, nastojeći se približiti izvornom Čehovu, koji primjerice pismom odgovara: »Kažete da su vas moji komadi rasplakali. Vi niste jedini. Ali ja ih nisam zbog toga napisao. To ih je Stanislavski učinio tako ganutljivima, ja sam htio nešto posve drugo…«

Što? Njemački redatelj bugarskoga podrijetla Dimiter Gočev s izvrsnim glumačkim ansamblom Volksbühne am Rosa Luxemburg Platz iz Berlina, koji je otvorio Festival svjetskoga kazališta u Zagrebu, danas već opovrgava opovrgavatelje Stanislavskoga i sigurnim koracima napreduje prema sintezi dosegnutoga svjetskoga kazališnoga iskustva, spajajući osebujan fizički teatar s najpreciznijom službom riječi (sažetom u predstavu u neprekinutom dahu) i potragom za znakovitim novim scenskim simbolima. Uronjena u dinamične magle i oblake, visoko estetizirane nematerijalne scenografije sazdane dimom i svjetlom, Gočev suvremenoga Ivanova, prvu izvedenu dramu (1887) Čehova vidi kao svojevrsnu neuhvatljivo prozračnu, a istodobno ovovremenski otežalu i stvarnu, gorku i smiješnu parodiju Hamleta, kao antijunaka naših dana, koji mnogo zna, ali ništa ne može, temeljito dovodeći u sumnju i vlastitu narav. U sredini koja je još mnogo prizemnija od njega, zaslijepljena i ograničena predrasudama, Ivanov pada do dna i nestaje vlastitom voljom poput groteskno naivna crteža sama sebe s revolverom u ruci, karikature sramna kraja, što će ga nacrtati kao svoj jedini čin i trag. Na rubu fantastične groteske, slikoviti i dinamični njegovi suigrači kao zbor i pojedinci kroz maglu iz koje predstava izranja i uranja zaslijepljeno jure prema onoj kojoj se kao ni suncu ne može gledati u oči, nošeni strastima kojih (opet prema La Rochefoucauldu) trajnost ovisi o nama jednako koliko i trajnost našega života. Ženski likovi u fantastičnim kostimima ovijeni su tajanstvenim šarmom. »Ne ću da ti opisujem tko sam ja, pošten ili podao, zdrav ili psihopat« – najuvjerljivije kratkovidnom moralistu Lvovu Alexandera Simona o sebi kaže do srži ironičan, čas opušten, čas histeričan, uvijek dosljedan samu sebi, posve običan, svima u gledalištu blizak Ivanov nadasve suptilna, lucidno duhovita glumca Samuela Finzija. Igru počinje s knjigom u ruci i moglo bi se kao kod Hamleta zapitati što Ivanov čita. Njegov virtuozno razgibani Antihoracije, odnosno poslovni čovjek Borkin Milana Peschela, koji svojim bravurama neodoljivo osvaja pljesak na otvorenoj sceni, po vlastitu priznanju – ne čita ništa, dok Ivanov koji na kraju umire od srama pred samim sobom i od nemoći da išta promijeni, moglo bi se reći da na početku predstave za razbibrigu možda čita – Houellebecqa.

Premda ga je Gorki nazvao okrutnim i hladnim poput demona, Čehov nikada ne sudi svojim junacima. Samo ih pokazuje sa svih strana. U tome ga slijede i predstave na ovom festivalu.

Posve je drukčiji od berlinskoga pristup Ivanovu budimpeštanskoga kazališta Katona Joszef Szinhaz s redateljem Tomasom Ascherom. Ne priziva bijela prostranstva Strehlera ili Steina, nego se asocijativno nastavlja na praške sedamdesete, kada se u danima gostovanja HNK iz Zagreba u Narodnom divadlu (s Dundom Marojem u režiji Mladena Škiljana) u legendarnom Činohernom klubu davao Višnjik A. P. Čehova. Neodoljivim crnim humorom ta je predstava moćno osvjetljavala stanje duha toga u Pragu (i Zagrebu nažalost) gluhoga i teškoga vremena poraženih nada. Kada realizam ne bi odavno bio pejorativan termin, moglo bi se reći da je Ascherov pristup Čehovu realističan na način kojim Čehov snažnije od ikog izražava težinu zbilje. Jarko osvijetljen jedinstveni prostor za sva četiri čina drame (uz već pomalo starinsku stanku, jedinu na cijelom festivalu) sličniji je zapuštenom javnom mjestu nikad dovršena, a već olinjala doma kulture negdje u dubokoj panonskoj provinciji nego gostoljubivu domu, makar i propalih intelektualaca i zemljoposjednika. Samom igrom uz najmanje moguće mijenjanje rasporeda malobrojnih istrošenih predmeta, odvajaju se za različite prizore intimniji prostori od najšire otvorena okupljališta oko društvenih zbivanja, ženidba, udaja, ogovaranja, kartanja s povremenim pokušajima glazbe i plesa do odbljesaka svadbenog vatrometa i tijelom zagušena, nečujnoga hitca na kraju. Nakon što se izrugao i obračunao sa sobom i drugima, plašeći ih revolverom i kao u oproštajnoj šali odgađajući trenutak odlaska, prvi put nadmoćan sredini, sličan sebi nekadašnjem, Ivanov se tiho ruši, ostajući na vratima s nogama u dvorani i glavom vani. Ozbiljno i banalno, tragično i komično, uzvišeno i trivijalno, lijepo i ružno smjenjuju se cijele večeri na najprirodniji način u punini života drame iz vremena gluhoga zatišja, izgubljenosti i skučenosti u strahu od sutrašnjega dana. Svemoćni ansambl izvrsnih komičara (nenametljivo izvrstan Lebedjev u interpretaciji Zoltana Bezeredija), koji sebe shvaćaju vrlo ozbiljno, igra tako sjajno i uvjerljivo da gotovo opipljivo uvlači gledatelje u zajedničku igru, navodi ih da dišu istim dahom s glumcima i u prepoznavanju suprotnostima živo protkana vremena, ambijenta, pustoši i praznine nalaze izvor smijehu. Nema riječi kojima bi se mogla opisati gluma Ernea Feketa kao Ivanova, Hamleta naših dana, privlačna mlada čovjeka umorna tijela i duše, bez traga nekadašnjih ambicija, zgađena nad životom, Ivanova koji bijegom u tamu brani ostatak ljudskoga dostojanstva od novih poraza. Dugo vremena usporen, ali ritmički siguran tijek predstave s pomno odmjerenim događanjima i predasima poslije monologa Ivanova u uzburkanoj završnici kreće ususret kolektivnome ludilu, strci, užasnutosti bez povratka. Svi glumci daju uloge koje će se pamtiti, a među njima su i Saša mlade i zanosne Adel Jordan i ostarjeli dendi Šabeljski Gabora Matéa. Kada se obje tako različite predstave Ivanova nađu na početku i kraju festivala, kojemu je u središtu Shakespeareov Hamlet u režiji Thomasa Ostermeiera, Čehov naših dana, koji nikad ne prestaje biti aktualan, ravnopravno je uzdignut u šekspirske visine svevremenosti. Možda to i nije bila samo ironija na vlastiti račun, nego i vidovitost kada se Čehov u pismu napisanu neposredno nakon praizvedbe Ivanova, opisujući uzbuđenje gledatelja, u šali potpisao: Šiler Šekspirovič. Ozlojeđen zbog niskih grana suvremene scene, htio je izvući kazalište iz prizemlja površne zabavnosti i patetične laži, i tim putem nastavlja živjeti. Kroz magluštinu kazališne svakidašnjice, bez obzira što je ove godine iz večeri u večer nudio niz igara oko smrti (ili možda upravo zato što je to činio na visokoj razini) Festival svjetskoga teatra pronosi svjetiljku nade u bolje stvaralačke mogućnosti.

Marija Grgičević