U provincijskoj maniri

U provincijskoj maniri

Daliboru Mataniću, za hrvatske prilike mladu redatelju koji za sebe tvrdi da je od oca naslijedio osjećaj za preciznost, a od majke smisao za loš humor, neosporno se moraju priznati tri stvari. Uz neospornu redateljsku vještinu i dar za efektno uobličavanje intrigantnih storija, Matanić posjeduje nepogrešiv njuh za izbor provokativnih, često angažiranih i u određenom trenutku društveno aktualnih i relevantnih tema, ali i prilično razvijen osjećaj za marketing i (samo)reklamu, odnosno sposobnost da, dijelom zahvaljujući i izraženu (auto)ironijskom odmaku, konzervativnu i na provokacije nespremnu publiku (sredinu) dodatno isprovocira i antagonizira te svojim ostvarenjima tako pridoda pridjeve kontroverzan, nelagodan, a gdjekad i šokantan. Nakon što je u emotivnoj i zabavnoj, no neujednačenoj i u osnovi precijenjenoj humornoj socijalnoj drami Blagajnica hoće ići na more iskoristio stereotipe o tadašnjem antagonizmu purgera i Hercegovaca, Matanić je filmom Fine mrtve djevojke, storijom o ljubavi dviju urbanih cura kontekstualiziranoj u milje mizoginijom, postratnim traumama i patrijarhalnim nazorima impregniranoj stvarnosti zagrebačke periferije, zagrizao u temu homofobije u hrvatskom društvu. U djelu koje se lukavo reklamiralo foršpanom tijekom kojeg je treštao Thompsonov ratni hit Bojna Čavoglave, autor je jasno naglašavao normalnost senzibilnih protagonistica kontrastiranih primitivizmu, vulgarnom mačizmu i patologiji današnje stvarnosti, u kojem u istoj kući (društvu) suegzistiraju malograđanski licemjeri, razočarane prostitutke, frustrirani i PTSP-om pogođeni branitelji te cinični ginekolozi koje zbog ilegalnih pobačaja redovito posjećuju časne sestre, odnosno sredini za koju je od prvoga trenutka jasno da u njoj djevojkama nema opstanka.

Unatoč nepotrebnim metafilmskim komentarima u završnici i preveliku naglašavanju važnosti Slavine nesuđene ljubavi, slikara Bele Čikoša Sesije, razmjerno hermetičnom, no prilično emotivnom i vizualno dojmljivom biografskom art-dramom 100 minuta Slave, storijom o nesretnoj sudbini gluhonijeme slikarice Slave Raškaj, Matanić je dao vrlo vrijedan i zanimljiv prinos brojčano oskudnim domaćim biografskim filmovima. Premda se njegovom pretposljednjem filmu, televizijskoj drami Volim te, priči o egoističnom i neodgovornom pripadniku zlatne hrvatske mladeži koji se suočava s traumatičnom spoznajom o zaraženosti virusom HIV-a, opravdano prigovara zbog dominacije estetike i ušminkanosti nad sadržajem i likovima, Matanić se tim ostvarenjem vratio na teren provokativnosti i propitkivanja tabua.

Filmom Kino Lika, pulskim Zlatnim arenama za najbolju žensku sporednu ulogu (Nada Gačešić Livaković) i najuspjeliju masku ovjenčanoj adaptaciji istoimene zbirke priča Damira Karakaša, autor na tom terenu ore novu, i u smislu provokativnosti i redateljske hrabrosti zasigurno najdublju brazdu dosadašnje karijere. Nažalost, u svim ostalim segmentima Matanić stagnira, a ponegdje ide čak i ispod kvalitativne razine na koju nas je dosad navikao. Premda u ekranizacijama književnih ili strip-predložaka uvijek valja imati na umu i umjetničke osobine izvornika, film je svakako i zasebno djelo, čije su slabosti i vrline neovisne o odabranu predlošku. Prihvativši se najvećim dijelom vjerne prilagodbe triju (Olga, Devet i Voda) priča iz Karakaševe zbirke, koju urednik Robert Perišić na koricama točno opisuje kao onu u kojoj pisac, nekadašnji novinar »Večernjakove« crne kronike i pariški harmonikaš koji je pred Notre Dame svirao i Davidu Bowieju, poput kakva ličkog Márqueza u otkrivanju paralelne stvarnosti ide do kraja, Matanić uz suradnju kazališnog redatelja Milana Živkovića u cjelinu umeće i izmijenjene detalje iz uvodne priče Kurva (sirov muškarac pripovijeda o ženi koja mu je zamalo zapalila stan), a lik harmonikaša Gliše iz priče Harmonika projicira u sporednu figuru koju u filmu tumači sam književnik. Vjerno slijedeći izraziti naturalizam i dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i očaja mahom tragičnih protagonista proznoga predloška, Matanić iznevjerava u pokušajima približavanja Karakaševa grubog magičnog realizma. Otprilike do polovice djela koje se na jumbo-plakatima odveć vulgarno, no ipak efektno i s prethodno spomenutim osjećajem za provokaciju, reklamira pitanjem za koje redatelj objašnjava da u Lici zapravo znači »Volim te!«, Matanić učinkovito uvodi vrlo slikovite likove i gledateljima predočava njihove osobnosti i mikrokozmose, isprva sugerirajući određenu naklonost prema darovitom nogometašu Miki Križapoljcu, dobrodušnu no mentalno hendikepiranu momku koji zbog zanesenosti prirodom i životinjama skrivi majčinu pogibiju, i njegovu ženskom pandanu Olgi, introvertiranoj pretiloj djevojci frustriranoj osamljenošću i neostvarenom željom za muškim dodirom. Treći odvojak narativno uglavnom pregledno sročene cjeline pripada potencijalno najpotresnijoj storiji o obitelji šutljivog i grubog Jose, oca teško bolesna dječaka i odavno otuđena muža brižne žene (Jasna Žalica) koja je sinu, zbog neopisive muževe škrtosti koja graniči s karikaturalnošću, tog iznimno sušna ljeta prisiljena kriomice davati žuđenu vodu. U usporedbi s drugim dvjema pričama, s obzirom na njihovu tragiku dobrano neprimjereno dijelom realiziranih u Mataniću omiljenu grotesknom ključu i s određenim ironijskim odmakom, ona o Josinoj obitelji predočena je realistički, s katarzičnim dodatkom deus ex machina u obliku kišnoga pljuska koji ispire prljavštinu i grijehe Matanićevih protagonista, a mizantropu Josi, čovjeku koji će zbog iracionalnih osjećaja ponosa i škrtosti odbiti tuđu pomoć i malo dragocjene vode umjesto sinu dati stoci, ipak ne pruža priliku za iskupljenje. Njegov je grijeh odavno počinjen, jer sreće u Josinoj obitelji, kako mu u uspjelu emotivnom klimaksu filma govori supruga, nikad nije ni bilo. Ono što u drugom dijelu i završnici Kina Lika osobito smeta autorovo je nepotrebno iživljavanje nad ionako tragičnim protagonistima, kojima Matanić, za razliku od Karakaša, koji čitateljima Mikina i Olgina intimna stanja sugerira navođenjem njihovih misli i raspoloženja, ni u smrti i krajnjem samoponiženju ne ostavlja gotovo ni trunak ljudskosti. Štoviše, redatelj katastrofalno loše uprizoruje sekvence Mikina igranja nogometa, nečega u čemu bi mladić trebao blistati i dokazivati svoje vrline, no što u Matanićevoj izvedbi postaje dodatni dokaz njegove apartnosti i retardiranosti. Možebitan izgovor da je u nogometnim scenama važnije dočaravanje Mikinih duševnih stanja od same igre ne drži vodu, jer primjerice u ciklusu reklama za Karlovačko pivo o psihološkim osobinama lika koji interpretira Krešimir Mikić tijekom svega pola minute doznajemo više nego o njegovu Miki dok igra nogomet. Osječkoj kazališnoj glumici Areti Ćurković valja čestitati na izvrsnoj interpretaciji zahtjevne i kompleksne osobnosti djevojke Olge, koju Matanić u završnici štedi odustajanjem od eksplicitna Karakaševa prikaza njezina sodomističkog odnosa sa svinjom Bubijem. Također, promašen je Matanićev trivijalni pokušaj komentiranja aktualne hrvatske političke zbilje umetanjem podzapleta o održavanju seoskoga referenduma o priključenju Europskoj Uniji. Ne samo što je vrlo papirnat lik prijetvornoga liječnika, pohlepnog deklarativnog desničara za kojeg slutimo da se ideologijom zapravo služi isključivo za ostvarenje osobnih probitaka, a kojeg od posvemašnje karikaturalnosti spašava solidan nastup Milana Pleštine, već i Mikinu ocu u jednom trenutku iznebuha biva pridodan atribut politički koliko-toliko svjesne i angažirane osobe, što se iz njegova dotadašnjega postuliranja ničim ne može naslutiti. Ima toga još, poput primjerice insertiranja ulomaka iz nekakvog trash-filma Kung fu Tesla (zar Bore Lee ne bi bio primjereniji?), mjestimičnih natruha urbanog rasizma i podgrijavanja stereotipa iz viceva o primitivizmu ljudi nastalih križanjem medvjeda i bukve, potom odavno izraubane simbolike završnoga pljuska (recimo, P. T. Anderson u Magnoliji umjesto kiše inteligentno donosi pljusak žaba) te dviju predugih i suvišnih scena zabave na seoskom trgu, iz kojih ne doznajemo ništa važno te koje pretpostavljivo služe isključivo da harmonikaš Damir Karakaš demonstrira svoje sviračko umijeće. Matanić i ekipa na setu su se očito dobro zabavljali, pa su zaključili da je šteta s tim ne upoznati i gledatelje. Bio je to pogrešan zaključak.

Josip Grozdanić