U očekivanju Godota ili što očekuje publika

U očekivanju Godota ili što očekuje publika

U ovome tekstu bit će malo riječi o slavnome Beckettovu Godotu. Nedvojbeno, riječ je o drami koja je obilježila stvaralaštvo druge polovice 20. stoljeća, i koja je oduvijek bila povod raznovrsnim raspravama. Otkad je napisana, potkraj četrdesetih, i otkad je praizvedena (Roger Blin, Pariz, 1953), ne prestaje intelektualno uzbuđivati i poticati polemike. Primjerice, čak i u Italiji, gdje nije bilo ideoloških zapreka, i gdje je praizvedena već 1954, trebalo je pričekati osamdesete da dođe do njezine, kako se to obično kaže, šire afirmacije. U nas je izvedena koju godinu poslije, te tadašnje strukture nisu baš znale što je ispravno misliti o Beckettovu djelu. Ipak je autor bio uvjereni nonkonformist, a i junak francuskoga pokreta otpora...

Kao što je rekao jedan teoretičar, riječ je o komadu u kojem se (u dva čina) ‘dvaput ništa ne događa’, no koji i ne pripada baš, striktno govoreći, u mainstream teatra apsurda. Naime, dovoljno je Beckettov francuski divertissement usporediti s djelima (ranijega) Jarryja te potom Adamova, Ionesca ili Pintera. Naime, Godota bi jednako tako (možda uz malo forsiranje) bilo moguće smatrati gotovo realističkim ili čak naturalističkim komadom. Dva čovjeka čekaju trećega, koji im je obećao neku vrst spasa, a on (Godot) svoj dolazak odgađa iz dana u dan... Zvuči poznato, eshatološki ili tranzicijski, svejedno? Naime, Vladimir i Estragon nalaze se usred egzistencijalne krize te čak razmatraju samoubojstvo kao mogući izlaz.

Zato je režija Silviua Purcaretea svojevrstan hommage Beckettu, u svojoj doslovnosti i poštovanju ideje i riječi Maestra. Tijekom tridesetogodišnje karijere nikad nisam vidio preciznijeg i, na stanovit način, poštenijega Godota. Gledateljima je ponuđeno minimalističko zbivanje i autentična riječ, no oni to (s rijetkim iznimkama) uglavnom nisu prepoznali. Zašto? U odgovoru se krije jedan od problema suvremene recepcije kazališta, na koji je vrlo jasno ovogodišnji FSK ukazao.

Ukratko, gledatelji danas očekuju razmjernu proizvoljnost interpretacije, postmodernistički kaos poznat pod krilaticom anything goes (sve prolazi), a nadasve spektakl: nitko više nema strpljenja ni volje za kazalište kao ozbiljnu umjetnost. Atrakcije su zamijenile refleksije, Ostermeier je mnogo plauzibilniji od Purcaretea. Sličan fenomen pogodio je i film: što su holivudski blockbusteri nego skupovi ispraznih atrakcija? Ne samo tzv. art-film, nego iole misaoniji uradak skutrio se u rezervatima festivala, i u njihovoj sjeni.

Zato je razmjeran neuspjeh Purcaretea (prazna sjedala u gledalištu, negativne recenzije dijela kritike), tek pokazatelj općega stanja superficijalizacije kazališta, kao i mnogočega drugoga. A Purcarete je zapravo pošteno pokazao integralnoga Becketta, te omogućio istinsku i cjelovitu percepciju njegova djela. Nije izbacio dijelove teksta koji se obično izbacuju, nije se utekao pomodnoj spekulaciji, ni reinterpretaciji Maestra, nije, u krajnjoj liniji, spektakl pretpostavio autentičnome kazalištu. Diskretno je gledateljima sugerirao razmišljanje o zagonetnosti Sfinge, kakva je Beckett, o njegovoj mnogostrukosti i nepostojanju prečaca ili lakih rješenja. Pokazao je, ne zadirući u Beckettovu bit, zašto nas se Godot i danas duboko tiče, i može duboko dojmiti: zar mi nismo, gotovo svi, siromašni putnici na kakvu raskrižju? Ne očekujemo li i dalje g. Godota, koji bi nam trebao omogućiti šalicu tople juhe i koliko-toliko zaštićeno prenoćište? A naše su dogodovštine, baš kao i one Charlotove, istodobno smiješne, tužne i apsurdne?

Na drugoj razini, Purcarete je i sinonim za tip kazališta koji neće odustati od svojih korijena: glumca, riječi, ideja, osjećaja. Od topline (koja flagrantno nedostaje uspješnom Ostermeieru), od humanosti i bliskosti onom Jedermannu kojem je kazalište zapravo i namijenjeno. Konačno, Purcarete poštuje gledatelja, i vjeruje u njegove kognitivne sposobnosti; njegov teatar možda djeluje kao teatar prošlosti, ali u njemu je, vjerujem, sadržana i budućnost te umjetnosti.

Boris B. Hrovat