U Frankfurtu još slave Gutenberga

U Frankfurtu još slave Gutenberga

Povijest međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu dulja je od petsto godina. Zašto je Frankfurt nadmašio tradicionalnu knjižarsku smotru u Leipzigu? Kako funkcionira sastajalište duha i trgovine u gradu na Majni? Može li Hrvatska za nekoliko godina postati zemlja gost u Frankfurtu?

Sve koji vole knjigu svaki put kad se nađu na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni preplave dva suprotna osjećaja, velika radost i isto tako golema potištenost. Radost zbog obične činjenice da unatoč silnim ofenzivama elektronike u svim mogućim oblicima knjiga još nije izgubila privlačnost, da se knjige tiskaju u golemu broju primjeraka i da čak mlađi svijet još nije izgubio vezu s tiskanom riječju. Potištenost pak slijedi odmah nakon radosti zbog munjevita saznanja da od nekoliko stotina tisuća u Frankfurtu izloženih knjiga ni najbrži čitatelj neće moći pročitati ni količinu izraženu ispod jednog promila. Ali taktilni susret s knjigom mnogo znači onima koji vole čitati. Oni su u vidljivoj većini u velikim sajamskim halama, premda važniju ulogu igraju oni koje se ne prepoznaje, poslovni moćnici koji sklapaju ugovore s nakladnicima i eventualno piscima. Oni određuju tko će nakon završetka Sajma otići zadovoljan, a tko zlovoljan u svoju postojbinu. Autori su glasno nazočni na Sajmu, oni čitaju svoja djela, odgovaraju na pitanja novinara i publike, no u uspjehu ili neuspjehu svojih radova kao da nemaju glavnu riječ. Propagandisti nakladnih kuća davno prije početka Sajma stvaraju pozitivno ozračje za svoje autore u medijima i onda oni, autori, dolaze u Frankfurt na zaoranu njivu. Nije nikakva novost da je knjiga roba, ali svaki put kad shvatimo tu činjenicu kao da nas nešto zaboli u srcu spremnu da slova, riječi i rečenice, otiskane na papiru, prihvati kao nešto neovisno o grubom trgovanju, plaćanju i izračunavanju dobiti, od koje na autorove honorare otpada zasigurno najmanje.

Frankfurt je ponosan na svoje dvije velike institucije, bankarstvo i knjižarstvo. Novac i duh ! Zar to nisu suprotnosti? Možda. Ali je tako. Frankfurt na Majni njemački je i europski novčarski centar. U njemu stoluje Europska središnja banka, uz brojne druge iz Njemačke i ostalog svijeta. Stoga ga i nazivaju Bankfurt. A budući da silna komercijalizacija grada ljude uništava boleštinama, Frankfurt je dobio i nadimak Krankfurt (njem. krank, bolestan). Sve se to gubi kao nedomišljeno kad čovjek uđe u dvorane Sajma knjiga. Onda duh vlada Frankfurtom. Barem onim dijelom što se vidi izvan kulisa iza kojih menedžeri i novčari sređuju svoje poslove.

Grad na Majni može se pohvaliti petostoljetnom tradicijom u priređivanju knjižarskih smotra. Prvi sajmovi knjiga zabilježeni su u kronikama odmah nakon što je Johannes Gutenberg revolucionirao tiskarsku vještinu u nedalekom Mainzu, a štampari Johannes Fust, Peter Schöffer i Konrad Henciks pretvorili dotadašnju prodaju skupih rukopisa u trgovinu tiskanim knjigama. Da duh nije bio daleko od tijela, može se vidjeti kad se usporede prvi tiskarski strojevi s prešama za vino, koje su nadahnule Gutenberga u izrazito vinorodnom okružju Mainza. Do 17. stoljeća Frankfurt na Majni bio je središnji sajamski grad knjižarstva. Međutim, u vrijeme francuskog prosvjetiteljstva koje je zahvatilo i Njemačku, knjižarstvo se prebacilo u Leipzig. To je trajalo dva stoljeća sve do podjele Njemačke na istočnu i zapadnu. Onda se Frankfurt ponovno sjetio svoje knjižarske tradicije i uspostavljanjem gotovo zaboravljenoga Sajma knjiga preoteo Leipzigu dotadašnji primat, postavši svjetskim središtem prodaje knjiga i ostalih popratnih sredstava priopćavanja. Dresden je pao u provincijalizam istočnoblokovske izolacije, dok se nije ujedinila Njemačka i taj kulturni grad obnovio svoj Sajam knjiga, ali ne toliko golem i komercijalan kao onaj u Frankfurtu, specijaliziravši se za susrete autora i promicanje literatura istočne i jugoistočne Europe, sve skupa pod motom klein aber fein, malen ali fin. Hrvatska je prošle godine bila Schwerpunktland, zemlja s posebnom važnošću, u Dresdenu, ne baš bez popratnih skandalčića, ali to je druga tema.

Frankfurt je komercijalniji, ali ljubitelji knjige, ako to ne žele vidjeti, slobodni su prepustiti se uživanciji u listanju knjiga i praćenju sajamskih zbivanja (čitanja, rasprave, promocije) kojih ima toliko mnogo da bi čovjeku trebalo nekoliko života da to misaono i prostorno svlada. I za one koji se odluče na pojedine vrste knjiga (stručne, zabavne, na stranim jezicima) nikad dosta vremena i za površni pregled onoga što se nudi. Nakon Sajma mnogi ostaju tužni, ali i odlučni da i iduće godine ponovno dođu u Frankfurt.

Sajam je dva dana prepušten tzv. običnoj publici. Gužva je strahovita. Zanimljivo je da oko 15 do 20 posto knjiga nestaje u torbama lopova, a nakladnici to tumače kao uspjeh jer, eto, ljude zanimaju knjige, i izlažu se opasnosti da budu otkriveni, unatoč sveopćoj diktaturi televizije i elektronskih igrica. Na Sajmu je inače zabranjeno prodavati knjige, osim posljednjega dana. Svakodnevno ipak izvan prostorija Sajma bakunisti nude antikvarne knjige uz vrlo niske cijene. Sajam je internetom povezan s bratskim ustanovama diljem svijeta, njegova su predstavništva udomljena u nizu svjetskih gradova, ali i u susjednoj nam Budimpešti. Sajam je tako datumski postavljen da se za vrijeme njegova održavanja saznaje dobitnik Nobelove nagrade za književnost u Stockholmu, a onda njegovi nakladnici brzo stavljaju nobelovske naljepnice na dobitnikove knjige i priređuju samopohvalne tiskovne konferencije. Kako bi bilo veličanstveno kad bi se to jednom dogodilo nekom hrvatskom nakladniku. Neka nam bude dopušteno o tome sanjariti.

Posebna su institucija Sajma tzv. zemlje gosti (Gastland). Nastupi tih zemalja na Sajmu i u gradu Frankfurtu mnogo su opsežniji nego samo prezentiranje knjiške produkcije. Gastland ne mora biti država, može biti i pokrajina, kao prošle godine Katalonija i njezina kultura. Mi Hrvati, ponavljam prijašnju izreku, možemo zasada o tome samo sanjariti, jer nemamo dovoljno prevedenih knjiga, a ni novca. Ili možda posjedujemo jedno i drugo, no bez dovoljno volje?

Ove je godine Gastland Turska sa svojim zanimljivim autorima i nobelovcem Orhanom Pamukom, ali nije on sam. U svijetu su poznati i drugi velikani turske literature kao Yasar Kemal, Sait Faik, Nazim Hikmet, Ahmet Hamdi Tanpinar. No budući da suvremena Turska živi u silnim političkim previranjima, prezentacija turske književnosti naišla je na prosvjed dvadesetak turskih pisaca, koji taj izbor smatraju propagandom za sadašnji umjereno islamski režim u svojoj zemlji. Tu procjenu mogu preispitati samo stručnjaci. U Njemačkoj pak djeluje nekoliko književnika turskoga podrijetla koji pišu na njemačkom i smatraju se njemačkim autorima. Plod je to gastarbajterskih sudbina, ali bez unutarnjih autorskih problema, jer kako je jednom napisala njemačko-židovska pjesnikinja Rose Ausländer: »Jezik je moja domovina«, pa to vrijedi i za neke hrvatske književnice koje pišu na Goetheovu jeziku, kao što su Marica Bodrožić i Jagoda Marinić.

Za vrijeme Sajma knjiga u Frankfurtu dodjeljuje se i Mirovna nagrada njemačkoga knjižarstva. Dobitnici ne moraju biti književnici, u obzir dolaze svi ljudi duha koji se zauzimaju za mir u svojoj zemlji i svijetu. To odličje jedno je od najproblematičnijih jer podliježe političkim kriterijima, a oni su vrlo nestalni. Ipak na popisu dobitnika nalazimo brojna imena velikih intelektualaca i mirovnjaka kao što su, recimo, američka književnica Susan Sonntag, arapska feministica Asja Djebar, njemačka orijentalistica Annemarie Schimmel, prevoditelj s poljskog Karl Dedecius, češki književnik i političar Vaclav Havel, poljski povjesničar i političar Wladislav Bartoszewski, gradonačelnik Jeruzalema Teddy Lollek, američki diplomat George F. Kennan, ruski književnik i mirovnjak Ljev Kopeljev itd. Bilo je i provokatorskih laureata, a jedan od njih bio je veliki njemački pisac Martin Walser, koji je u zahvali oštro iskritizirao stalno njemačko ustrajavanje na »krivnji zbog holokausta«. Taj nastup ipak nije zaustavio porast njegove popularnosti ni povećanje naklade njegovih knjiga. Walser je počeo kao ljevičar da bi poslije postao politički centraš s vrlo osebujnim načinom razmišljanja i obraćanja javnosti.

Hrvatska je počela samostalno nastupati čim je stekla državnu neovisnost. No hrvatsko ime pojavilo se izvan jugoslavenskoga okvira davno prije toga. Hrvatski emigrantski nakladnici Nova Hrvatska (London) i Hrvatska Revija (Barcelona – München) izlagali su svoje publikacije kao i nešto kasnije knjige i časopise brojnih drugih izdavača pod zajedničkim imenom štanda Croatia – Kroatien, što je nailazilo na veliko zanimanje gastarbajterske populacije i golemu mržnju i prosvjede tadašnje jugoslavenske ambasade u Bonnu, posebice jednog od njezinih šefova Budimira Lončara, čije je diplomatske note uporno odbijala Uprava Sajma s jednostavnim obrazloženjem da u Njemačkoj vrijedi sloboda riječi. Jugoslavenski su se diplomati koristili gromoglasnim riječima kao ustaše i teror da to Nijemci od prve nisu mogli povjerovati. Od tadašnjih hrvatskih nakladnika malo je koji imao hrabrosti približiti se emigrantskom štandu, osim veoma hrabroga Branimira Donata.

Hrvatski nastupi nakon postizanja državnosti bili su prilično neujednačeni, posebice kad su se na pročelju štanda nalazili ljudi koji nisu poznavali knjižarske običaje u Njemačkoj i svijetu. Velika je i pozitivna iznimka bio Srećko Lipovčan, koji je u prezentaciju hrvatskih nastupa unio bogato iskustvo dugogodišnjeg boravka u Njemačkoj. Bilo je i neumjesnih kritičara promocije hrvatske pisane riječi u Frankfurtu. Jedan je ismijavao hrvatski nastup kad je uz knjige bila ponuđena i zakuska, jer da je slovensko vino na susjednom štandu bilo bolje, a drugi je stavio u pitanje sam nastup kao cjelinu, jer da se tu ništa literarno ne događa i ne postižu konkretni poslovi, što nije odgovaralo zbilji, jer poslovanje je uvijek diskretno. Jedan izdavač (konkretno, nedavno preminuli Feral Tribune) čak je napustio hrvatski nacionalni štand i priključio se nekakvom disidentskom društvancu.

Pitanje koliko se literarno i finacijski isplati nastupanje na Sajmu knjiga u Frankfurtu je neumjesno. Mi naprosto moramo biti tamo. Prije dvije godine Srbija nije nastupila zbog neplaćanja prostora pa su je svi ismijavali. Cijena je paprena, dakako, ali država koja drži do sebe mora platiti taj harač, uostalom, i ostale cijene svih usluga u gradu na Majni za vrijeme Sajma nevjerojatno drsko skaču do nebesa, no to je kapitalizam koji funkcionira samo na taj način, pa i onda kad su u pitanju plodovi srca i uma.

Budimo dobronamjerni pa recimo kako se nadamo da će ovogodišnja prezentacija hrvatske knjige u Frankfurtu biti uspješnija od prošlogodišnje.

Gojko Borić