Trauma smijeha

Trauma smijeha

Predstava Oprostite, mogu li vam ispričati…? redateljsko-dramaturškog tandema Anice Tomić i Jelene Kovačić kazališnom inscenacijom slijedi parafrazu Tolstojeve misli o sretnim i nesretnim obiteljima. Doista, svaka obitelj u sebi nosi duboko zatomljenu tajnu. Nasilna oca, kćer samo/ubojicu, strica pedofila ili duševno rastrojenu baku, sve to, ali i ništa od toga. Trauma nije jedna, umnožava se onoliko puta koliko je u obitelji članova. I svaki od njih srasta sa svojom traumom, povlašćuje je, grli, hrani, uzdiže, a opet tako duboko skriva od drugih kao da će mu/joj je netko oteti, kao da će time postati nevažna, mala, posve sićušna. U Oprostite, mogu li vam ispričati…? Ana (Nađa Perišić-Nola), Ema (Doris Šarić-Kukuljica), Petar (Filip Nola) i Filip (Zoran Čubrilo) čine prototip traumom razorene obitelji, koja ostaje zajedno zato što je obitelj, zato što ih povezuje nešto što ne mogu nikomu ispričati, što jedva i sami sebi mogu objasniti. Okupljeni oko stola, oko ručka, na zabavi, ili uz lijenu poslijepodnevnu kavu, posve nebitno, uz bezbrižnu melodiju talijanskih šlagera i sa željom da fotografski ovjekovječe napadni i usiljeni smijeh kao dokaz svoje sreće. Život od kojega u neprestanu namještenu smijehu bježe događa se mimo zaleđenih i savršenih tableau vivanta, što Anica Tomić točno prepoznaje. Usiljeni smijeh postaje ravnopravnim sudionikom njihova života. Neizostavna krabulja koju navlače ne bi li se zarazili srećom, hinjena vještina koju svaki dan iznova usavršuju i kojom brode kroz život. Metež, buka, nadglasavanje, zdravice, ples. Četvero likova na sceni gotovo uopće ne razgovara. No, tišina je pogubna, prijeti eskalacijom u nasilje. Drama jedne obitelji, čija se međusobna povezanost samo naslućuje i nikad do kraja ne razjašnjava, događa se nakon stvarne drame, kad su sve karte posložene na stolu i budućnost njihovih života trajno obilježena. Ovu je obitelj zauvijek osakatila ratna trauma. Ispod zaglušna smijeha s mukom izgovoreni probijaju se komadići njihovih sudbina. Svaki od likova priča svoju inačicu priče. Kroz izlomljene rečenice ponavljaju se određeni motivi, stol, pištolj, tulipani, vrt, koji usmjeravaju priču nekom smislu i identificiraju likove. Stol, koji je otac istesao vlastitim rukama, postavljen je u središte scene kao jasan simbol obiteljskoga okupljanja, zajedničkoga blagovanja, svojevrsna obreda. Tulipani podsjećaju na nemili događaj u vrtu, premda bi bilo jednostavnije zaboraviti ga. Vrt je mjesto sreće kakvu pamte iz života prije, ali i mjesto nesreće koja je nastupila poslije. Ema čeka supruga koji se neće vratiti. Ana žali za ocem kojega nisu dostojno pokopali. Nije ju briga za sudbine drugih. Petrovu majku raznijela je granata, otac je umro od tuge. Stavljao bi drugima bombe u utrobu i uživao u rasprskavanju njihovih tijela. Smijeh djeluje poput neuspjele terapije. Obiteljski se ritual podvostručuje i prenosi na društvo. Ono postaje neliječeno, bolesnije. Trauma se olako shvaća, a problemi guraju pod tepih. Anica Tomić smjelo sabija glumce tik do publike, ne zazirući od emocija na sceni. Iz scenskoga djelovanja likova isijava nepovjerenje i nerazumijevanje. Klaustrofobija je dočarana pomicanjem stražnjega zida scene i sužavanjem izvedbenoga prostora. Iščašene priče likova postaju unutarnja strana rukavice izvrnuta na van. Uz prikladnu razlomljenu dramaturgiju i frenetičan scenski pokret (Natalija Manojlović) Anica Tomić u trećem i završnom dijelu ratne trilogije (uz Imitatore glasova i Kučkine sinove) u scensko istraživanje unosi elemente psihoanalize. Svi glumci ujednačeni u interpretaciji dojmljivo su iznijeli svoje likove. Ovakav redateljsko-dramaturški pristup, nepreuzetan i silno posvećen radu s glumcima, pravo je osvježenje na kazališnoj sceni.

Ivana Slunjski