To mogu samo najveći

To mogu samo najveći

Legenda jazz-glazbe, ili jednostavno rečeno faca nad facama, Herbie Hancock nastupio je 1. listopada u bečkoj Koncertnoj kući (Konzerthaus). Bio je to drugi dan za redom da sjajni američki glazbenik do posljednjeg mjesta puni Veliku dvoranu. U samo jedan dan vijest o sjajnu nastupu Herbieja Hancocka proširila se među ljubiteljima jazza po čitavom Beču pa je blagajna uoči koncerta bila puna obožavatelja koji su čekali i nadali se da će se odnekud pojaviti još koja slobodna karta te da će upravo oni moći svjedočiti nastupu legendarnoga glazbenika.

A Herbie Hancock pružio je publici uistinu koncert za prepričavanje. Svirao je energično, virtuozno i jednostavno neopisivo. Nastupio je sa svojim sekstetom koji sačinjavaju mahom mladi glazbenici, a Hancock se usprkos svojih šezdeset i osam godina na pozornici doimao kao njihov vršnjak. Živahno je prelazio s koncertnog klavira na klavijature te se neprekidno igrao gumbićima računala putem kojega je puštao razne zvukove. Da, nije to bio uobičajen jazz-koncert u kojemu se prvo čuje tema, a nakon toga solo svakoga pojedinog instrumenta. Bilo je tu čudnovatih zvukova i jednako tako čudnovatih ritmova. Herbie Hancock u karijeri se okušao u gotovo svim stilovima glazbe, od klasike (sa jedanaest godina svirao je Mozartov koncert sa Čikaškim simfonijskim orkestrom), bluesa, jazza, funka i elektronike sve do disco-glazbe. Dakle, toliko već svira da njemu uobičajen način interpretacije pjesama ne dolazi u obzir. Hancock kao da se pozdravio s tonalitetom, tempom i formom. Nisu se neprekidno mijenjale samo ritamske sekvence, nego i naglasci pa čak i brojevi doba u taktu. Ni jedan krug ni jedne pjesme nije se dva puta ponovio pa je za praćenje koncerta trebalo podosta koncentracije. Uza sve je to ritam-sekcija (i tu ne mislim na klavir, koji, kad ga svira Herbie Hancock, definitivno pripada u ritam-sekciju, nego samo na gitaru, bas i klavir) bila preglasna pa je virtuozne pasaže klavira ili trube bilo teško razaznati. Upravo to dokazalo se svaki put kada bi solo svirao Gregoire Maret na usnoj harmonici, koja je, usput budi rečeno, sjajan i vrlo poseban dodatak sastavu. Kad bi svirao Maret, cijeli bi se bend utišao, pa se napokon moglo uživati u interpretacijama majstora. Maret je iz tog malenog instrumenta uistinu izvukao maksimum, a harmoniku, koja se inače ne shvaća baš ozbiljno, potpuno izjednačio s ostalim glazbalima. Lionel Loueke, primjerice, na gitari samo je u solo nastupu opravdao boravak na pozornici. Komad za solo gitaru i glas odsvirao je tako da je publiku, pjevanjem, ali i ritamskim frazama koje je izvodio ustima i gitarom, uistinu na trenutak preselio u Afriku, no u ostalim pjesmama mnogo je važniju ulogu od gitare imala usna harmonika.

Bubnjar Kendrick Scott već je u prvoj pjesmi Actual Proof pokazao što zna i umije. Dovoljno je reći da je on jedan od rijetkih bubnjara kojemu se u improvizacijama neprekidno čuje tema pjesme. Uz njega je nastupio basist James Genus, a zvijezda pratećega benda svakako je bio trubač Terence Blanchard. Poznat je po nastupima s mnogim jazz-velikanima, po sjajnim i nagrađivanim solo-albumima, ali i po skladanju glazbe za filmove. Upravo se, kako ga je najavio Hancock, vratio s premijere novoga filma Spikea Leea Čudo kod Svete Ane, pedesetoga filma za koji je napisao glazbu. Blanchard se na bečkom koncertu većinom natjecao s Maretom u vrtoglavo brzim solima, ali je također, u trenucima kada su čudnovati svemirski zvukovi te nasnimljeni ljudski glasovi punili prostor dvorane, blistavim tonom održavao vezu publike s realnim svijetom.

Hancock je cijeli koncert, koji je trajao gotovo tri sata bez prestanka, održavao vrlo snažan groove. No, kao što je već napomenuto, nije to bio ritam uz koji se moglo lupkati nogom o pod ili klimati glavom. Čak je i posljednji hit, Cantaloupe Island, odsviran s mnoštvom neočekivanih stanki i promjena ritamskih oblika.

Na Hancocku ipak prvo zapamtite izgled, a izgleda jednostavno fantastično. Kretao se po pozornici, u nedostatku bolje riječi, frajerski, a ipak je s posjetiteljima imao potpuno prirodan odnos. Glazbenik koji je svirao u kvintetu Milesa Davisa, koji je vodio legendarne Headhunterse, te koji je ove godine dobio dvanaesti Grammy i to za sveukupni album godine (za album River: The Joni Letters), što već 43 godine nijednom jazz-glazbeniku nije pošlo za rukom, opušteno je razgovarao s bečkom publikom o svojim pjesmama te pričao šale i pošalice.

Kada su se ugasila svjetla u dvorani, a posjetitelji već pomislili da je koncertu došao kraj, čuo se, niotkud, uvod pjesme Chameleon i na pozornicu se još jednom vratio fenomenalni Herbie Hancock s bijelom keytarom (to je ona klavijatura u obliku gitare koju samo najveće face mogu svirati i ne izgledati jadno) te pokazao svima koliko glazbenoga talenta ima u prstima.

Vera Pfaff