Tko je nama Držić?

Tko je nama Držić?

»Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.« Zapisao je to na početku svojeg postmodernističkoga romana Italo Calvino, jedan u bisernoj ogrlici književnika kojima je Siena bila prvi ili drugi dom. Piccolomini, Gigli, Nelli, Montaigne, Goethe, Dickens, Manzoni, Hesse, Pound, Frisch... sigurno nikad neće doživjeti sudbinu svevremenoga im sienskoga sugrađanina, genijalnoga hrvatskoga komediografa i trageda Marina Držića... Senzacionalno nedavno Stipčevićevo internetsko otkriće u virtualnoj šetnji milanskom knjižnicom otkrilo je da su postojale dvije knjige editio princeps iz 1551. potpisane Držićevim imenom, ali i da su ga držali mađarskim svećenikom (!) koji je pisao na nekom čudnom, svakako ne hrvatskom jeziku. Slično se otkrivanje identiteta i sricanje Držićeva prezimena dogodilo i u sienskom danu Središnje međunarodne konferencije u povodu 500. obljetnice rođenja Marina Držića, 6. rujna 2008, kad nam je u prostorima u kojima je Vidra boravio u svojim studentskim, rektorskim i prorektorskim danima istodobno, u Casa della Sapienza, današnjoj Biblioteca Comunale, ravnatelj knjižnice priopćio kako je na vrhu pet metara visokih polica u dvorani pronašao knjigu hrvatskoga autora koja dosad nije bila obrađena, a na naslovnici koje piše: Tirena Comedia Marina Darxichia. Dok smo slušali sricanje Držićeva prezimena, uočili smo da je na knjizi rukom nadopisan knjižničarski broj, i da naslovnica otkriva da je prikazana u Dubrovniku 1548. i da u nju ulazi »boj na način od moreške« i »tanac na način pastirski«. Lijeva, muška figura, na sebi nosi vidrino krzno (Držić?), koje gleda u žensku figuru (Tirena?), dok sve to podupiru dva anđela koja okružuju globus, zapravo identifikacijski znak Vlaha Držića i dosad najpoznatije naslovnice Marinovih djela. Razmišljajući da li je to izdanje iz 1607. poznavao Kukuljević i slušajući kako se ponovno sriče, kao potpuno nepoznato, čak i naslovno ime Tirena, razmišljala sam kako je zagonetka Držićeva identiteta, najavljena dvostrukom prvom knjigom, postala njegovim i našim prokletstvom, ali i genijalno izrežiranom fortunom i komedijskom intrigom.

Zar je moguće da nijedna grupa Hrvata i stranaca prije nas nije posjetila siensku zgradu Pinakoteke kao kuću sienskoga plemića Boncompagna della Gazaia, u kojoj se 18. veljače 1542. dogodila kazališna predstava u kojoj je Magnifico Rettore, ili Marin Držić, glumio ulogu ljubavnika i napisao izgubljenu komediju dok su prikazivanja kazališnih predstava u Sieni bila zabranjena. Zar je moguće da su sienska glumačka čitanja dokumenata na talijanskom s tog procesa, priređena za ovaj skup, koja je organizirao Sandro Damiani, kao i čitanja tzv. urotničkih pisama, premijerno prikazana, nakon toliko godina? Zar je moguće da se nitko prije mladoga povjesnika Lovre Kunčevića nije sjetio tražiti zagubljena pisma na mjestu zločina, u kronotopskom ubodu?

Znanstvenike i umjetnike, više od stotinu sudionika međunarodne konferencije posvećene Držiću, obogatit će i spoznaja da se povijest ponavlja, odnosno da se vlast i političari ni u 16. stoljeću ni danas ne mogu dugo družiti s Držićem. Kako inače objasniti činjenicu da nakon pozdravnih govora političari odlaze sa skupa, iz Casa della Sapienza, upravo u trenutku kad postaje znanstveni i umjetnički simpozij, i kad se trebaju čuti Držićeve riječi i interpretacije znanstvenika?

Slobodan Prosperov Novak i Luko Paljetak domislili su skup sa svim atributima velika i u svim detaljima promišljena događaja. Konferencija je trajala simbličnih šest dana, od 2. do 7. rujna, u Dubrovniku i Sieni, upravo onoliko dana koliko je trebalo šestorici pometnika da slože komediju Dundo Maroje. Zaštitni znak skupa naslovljena Marin Držić i naše doba, koji se provlačio od naslovnice programa do propagandnih a zapravo edukativnih i instruktivnih mnogobrojnih materijala, pa sve do držićevskih majica, bio je već spomenut globus, koji na dnu određuje terra incognita, ponovno paradigmatska sintagma za Držićeva djela i u naše doba, kad većinom »djeci na skuli legaju« da je Držić dosadan i nerazumljiv, i kad se teza o dosadnom klasiku (!) provlači i u nizu novinskih članaka upravo u godini obilježavanja Držićeva polutisućljetnoga života! Skup je započeo donošenjem Meštrovićeva Držićeva kipa s Babina kuka u prostor ispred nestale Vijećnice, prizorišta praizvedbenoga Dunda, u manirističkom spoju s replikom toga istoga kipa koja se nalazi samo nekoliko metara u blizini, u Kazalištu Marina Držića! U tom je činu ponovno spojena paradoksalnost dvojnoga Držićeva identiteta i priča o originalnosti i plagijatorstvu, koja se nerijetko provlači u tekstovima inozemnih znanstvenika. Pravi Držić na taj se, spomenički način, ponovno vratio u Dubrovnik, kao Držić iz Italije, u blizinu kuće Držićevih koja je morala biti prodana zbog dugova od Marovih pet tisuća dukata. Prigodni dio opet je, držićevski paradoksalno, bio za govornicom, u kazalištu držićevska imena, a radno-znanstveni u Parku Muzičke škole, u kojem je prikazana slavna Spaićeva i Hajdarhodžićeva izvedba Skupa. Razgovaralo se i izlagalo u prostorima povijesnih dimenzija: u Kneževu dvoru, Sponzi, Znanstvenoj knjižnici, Rozariju, Franjevačkom samostanu, Dominikanskom samostanu... o temi špijunaže, kazališta, komediografije, glazbe, povijesti, renesanse, naše suvremenosti. Više od stotinu sudionika i riječju i polemikama kružilo je oko Doma Marina Držića i plovilo povijesnim galijunom Tirena, uz program studenata Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba, Vidrinim putovima: od Gradske luke, Rijeke dubrovačke, Koločepa, Lokruma. I završni banket na Pustijerni u domišljatoj vizualizaciji Marina Gozzea podsjetio je na pirne okvirne svečanosti Držićevih izvedbi, ali još više na prazninu koja se pojavljuje gubitkom Pometa i početaka i završetaka nekih Držićevih komedija.

Najavljeni zbornik pokazat će raznovrsnost i vrsnoću izlaganja i teza koje su se mogle čuti u Dubrovniku i Sieni. A da se već sad ne bi dogodio Paskvin, pobrinuli su se organizatori, tiskajući niz vrijednih izdanja na hrvatskom i brojnim svjetskim jezicima, od prijevoda Držićevih djela na jednom mjestu do Košutinih i Pupačićevih genijalnih eseja i polemika... Emotivni vrhunac skupa bilo je sudjelovanje jednoga od najintrigantnijih hrvatskih književnika Radovana Ivšića i nazočnošću i tekstualnim angažmanom, i odlazak na grob don Branka Sbutege. A da Držićev dug još dugo neće biti isplaćen, svjedoči i malen broj aktivnih kazalištaraca – slušača izlaganja – glumaca, redatelja i ljudi od teatra, struke i Igara, Dubrovčana, nesudionika konferencije, u duhom i Dubrovčanima danas, nažalost, opustjelim prostorima Grada. Ali, i šest pometnika bilo je dovoljno za stvaranje genijalnoga Držićeva svemira. Jer: Tko srce dava, svega sebe dava... Kad bi jedne noći neki putnik...

Mira Muhoberac

Marin Držić ili bujica života

Dragi moj Vidro,

pjesniče Vidro,

sanjare Vidro,

dragi moj Marine Držiću,

smij se, smij se,

na kraju si pobijedio.

Pobijedio si nakaze,

pobijedio si moćnike.

Stoljećima su Te prešućivali

i dokturi,

i čovuljici,

i barbaćepi,

i obrazi od papagala,

i obrazi od mojemuča,

i obrazi od žaba,

i učeni maškarani na katedrama

i vodeći maškarani u teatrima,

sva ta feca od ljudskoga roda.

Brisali su Tvoje ime

ili ga iskrivljavali :

Darxich, Derzic, Derzik, Dersa.

Svima im je to Držić, to d-r-ž, to ž-i-ć,

jezik ukočio.

Dakako,

da u Tvoje doba,

da danas,

tvoje ime nije bilo

po pismu, po zvuku,

tako hrgavo, tako škripavo,

tako zagonetno vladajućim svjetskim jezicima,

ono bi možda snažnije ječalo, snažnije tutnjalo,

po urbsu i po orbisu.

A svi bi za Tebe morali znati.

Znati da si Ti, Marin Držić,

u novome vremenu renesanse,

jedan od prvih pjesnika

što je probudio teatar,

kada se ni Shakespeare, ni Marlowe, ni Moličre ili Racine, još nisu bili rodili.

Loptajmo se načas brojkama :

Rodio si se 1508, 56 godina prije Shakespearea i Marlowea

114 godina prije Moličrea, 131 godinu prije Racinea.

Tvoj je Dundo Maroje prštaviji, življi i slobodniji od slavnih Moličreovih Scapinovih spletki,

a napisao si ga 120 godina prije najpoznatijeg francuskog komediografa.

Tvoj Skup, to jest Škrtac, tragičniji je i slikovitiji od Moličreova Škrca, a prikazao si ga više od

stoljeća prije njega.

Loptajmo se još malo brojkama.

Angelo Beolco, zvan Ruzzante, komediograf iz

Padove,

osam je godina stariji od Tebe.

On je, kao i Ti, sve do nedavno,

stoljećima bio olovno zaboravljan, olovno prešućivan.

Nisi poznavao, mislim, Ruzzanteov teatar.

Niste slični, ali i on se služio dijalektima,

on onima oko Padove, Ti onima oko

Dubrovnika.

Dijalekti, posuđenice iz drugih jezika, obogatili su tvoj okretni kazališni jezik,

dali mu još veću živost i sočnost. Unio si tako život na daske, ali i zbunio čistunce.

A život,

bujica života,

kao da je u svakoj Tvojoj replici u svakom Tvom dijalogu.

Trebalo Ti je otprilike samo jedno desetljeće da stvoriš zlatno doba dubrovačkoga kazališta.

Počeo si godine 1548, a završio godine 1559.

svojom zabranjenom Hekubom,

prvom hrvatskom sačuvanom tragedijom,

tragedijom u stihovima.

Da si mogao nastaviti, koliko bi još komedija napisao?

Koliko drama? Koliko tragedija? Koliko prologa?

Shakespeare je pisao za kazalište tijekom 33 godine,

Moličre 28 godina,

Ruzzante 18,

Lope de Vega cijeli svoj dugi vijek,

a Ti kratkih jedanaest godina,

jer Ti više nisu dopustili.

Tvoji su prolozi remek-djela: blistavijih nisam

našao u onome vremenu.

Među njima,

najveće je čudo,

najveće remek-djelo,

prolog za Dunda Maroja, prolog »Dugog Nosa, negromanta«,

napisan na vjetru utopije,

slobodarski,

skriveno urotnički,

pod maskom zabave.

Ali Ti nisi plaćeni zabavljač,

ti si pjesnik.

Moćnici to znaju brzo prepoznati.

Moćnici znaju što je za njih opasno.

Shvatili su da Te što prije treba ušutkati.

Bio si prisiljen na progonstvo iz svoga grada,

pa si se sklonio u Veneciju,

gdje si zagonetno nestao, a možda bio ubijen

dugom rukom vlasti,

nekako, kao u drugim podnebljima, u Engleskoj,

dvadeset i šest godina poslije Tebe,

nepoćudni Christopher Marlowe.

Moćnici Te nisu htjeli,

nakaze su Te progonile,

u Tvom divnom vijeku, u vijeku proljeća, kad su se knjige počele tiskati i čitati,

u Tvom divnom vijeku kad se svijet počeo otvarati,

u Tvom groznom vijeku kad su počele inkvizicije,

kad su nove omče zvane imprimatur, nihil obstat, index librorum prohibitorum, ugušile zadugo slobodu tiska.

Ali i kazalište je postalo opasno,

što si dobro sam na svojoj koži osjetio.

Kazalište je opasno

kad se ne pjevaju slavopojke,

kad se ne služi stare nakaze,

kad se ne klanja zlatu,

kad se voli ljubav,

kad se voli život.

Eto, dragi moj Vidro,

dragi moj Marine,

postaješ vječan:

pa smij se sada, gorko

smij se sada mračno.

(21. kolovoza 2008)

Radovan Ivšić