Stjecanje umjetničke neovisnosti

Izložba Coming of Age. American Art, 1850s to 1950s (Sazrijevanje. Američka umjetnost, 1850-e – 1950-e), Peggy Guggenheim Collection, Venecija, 28. lipnja – 12. listopada 2008.

Stjecanje umjetničke neovisnosti

Izložba koju su u Zbirci Peggy Guggenheim postavili kustosi William C. Agee i Susan C. Faxon istražuje složeni proces sazrijevanja američke umjetnosti. Izloženo je sedamdesetak djela, od čega desetak skulptura, koja pripadaju zbirci Addison Gallery of American Art, Phillips Academy, Andover, Massachusetts. Posljednja polovica devetnaestoga i početak dvadesetoga stoljeća američke umjetnosti donose nam lijep pregled europske umjetnosti: od nizozemskih pejzažista 17. stoljeća do Barbizonske škole, od Velázqueza do impresionista... Tek nakon ulaska Sjedinjenih Država u Drugi svjetski rat javlja se apstraktni ekspresionizam, prvi originalni smjer u povijesti američkoga slikarstva.

Izložbu otvaraju pejzaži škole Hudson River, koju je osnovao Asher B. Durand sredinom 19. stoljeća. Nadahnuće su pronalazili u prirodi, divljini i spokoju američkoga krajolika, kojemu, kako su smatrali, izmučeni europski krajolik nije mogao parirati. Bili su, moglo bi se reći, romantičari, slikanjem pejzaža »Bogu su otvarali srce i dušu«. Albert Bierstadt prikazuje nadolazeću oluju, Frederic E. Church planinu Katadhin, Jasper F. Cropsey jezero Greenwood u New Jerseyu… Do njih jasno dopiru utjecaji europskog slikarstva, i zanimljivo je uočavati taj europski utjecaj u motivima koji su isključivo američki. Dakako da na njih, kao i na nizozemske slikarske škole toga doba koje smo imali prilike vidjeti u Zagrebu, utječe francuska barbizonska škola, a trag nas vodi dalje, sve do nizozemskih pejzažista 17. stoljeća, čije je slikarstvo temelj cjelokupnoga pejzažnog slikarstva s kraja 19. stoljeća. Američki su slikari mnogo putovali Europom, neki od njih čak su se bili uključili u europske škole i ateljee u Düsseldorfu, Münchenu i Parizu.

Također je zanimljivo nastanak slika povezati uz tadašnje događaje. Primjerice, jedan pejzaž Alexandera Helwiga Wyanta nastajao je od 1880. do 1889, a 1886. nastala je i Coca-Cola! Boca Coca-Cole nikako ne pristaje uz drvo pod oblačnim nebom. Dok znanost napreduje, priroda stoji u vremenu…

Osim pejzažna slikarstva javlja se i realizam, s prikazima mornara Winslowa Homera, zatim u suptilnu Eakinsovom prikazu žene za klavirom pod naslovom Elizabeth at the Piano (Elizabeth za klavirom, 1875), gdje je u potezima kista i, moglo bi se reći, baroknom osvjetljenju vidljiv utjecaj Velázqueza, čija je remek-djela slikar proučavao u Španjolskoj, te također u prikazu staroga mosta Battersea (Brown and Silver: Old Battersea Bridge, 1859–1863) Jamesa Mcneilla Whistlera. Paleta tog slikara posve je tamna, za razliku od svježije boje već spomenutih pejzaža. U asimetričnoj kompoziciji slike očit je i utjecaj japanskih grafika.

U ranim godinama 20. stoljeća s jedne se strane pojavljuju slikari koji stvaraju u duhu impresionizma. Pomalo je, moglo bi se reći egzotično, vidjeti impresionistički prikaz avenije Childea Hassama (Early Morning on the Avenue in May / Rano jutro na aveniji u svibnju, 1917), nama koji smo naučeni na Monetove prikaze katedrale u Rouenu. S druge strane, javljaju se slikari nadahnuti baroknim i postimpresionističkim slikarstvom, koje je njihovim slikama pridodavalo element spontanosti. Akademski pristup slikarstvu zamijenjen je modernističkim. Riječ je o slikarima poput Roberta Henrija, Georgea Luksa, Johna Sloana, Georgea Bellowsa, koji su poznati kao Ash Can School, koja je osnovana u vrijeme Prvoga svjetskoga rata u New Yorku. Nadahnuti su svakodnevnim životom u gradskim četvrtima, ali nisu zainteresirani za socijalni element, prikazujući lagodne gradske prizore.

Nadalje treba spomenuti fotografa Afreda Stieglitza. U New Yorku je otvorio čuvenu galeriju 291, gdje je izlagao europske i američke umjetnike. Također, bio je potpredsjednik na Armory Showu, velikoj, masovnoj izložbi održanoj 1913. Američka javnost imala je prigodu vidjeti djela Matissea, Picassa, Duchampa… New York je preko noći postao jedno od najvažnijih središta umjetnosti. U galeriji 291, među ostalima, izlagali su i Marsden Hartley, u čijem se, na izložbi Coming of Age izloženu djelu može zapaziti utjecaj Matissea, i Georgia O’Keeffe, predstavnica naturalističke struje, koja nikada nije školovana u Europi. Izloženo je njezino djelo Wave, Night (Val, noć, 1928). Slika prikazuje jednostavno more koje je cijelo samo boja, baš ono more koje se može vidjeti jedino kad oblici nestanu. More sasvim drukčije od uzburkana, valovita mora Winslowa Homera. Čestica bijele boje u daljini – svjetionik ili Mjesec?

Već spomenuti slikar Robert Henri ključna je figura koja je realističnim pristupom utjecala na nadolazeću generaciju umjetnika kao što su Stuart Davis i Edward Hopper, koji je na izložbi predstavljen slikom Manhattan Bridge Loop (1928). Mala silueta prolaznika na cesti u kontrastu je s visokim, sivim zgradama. Takav način prikazivanja karakterističan je za Hoopera, koji je, stvarajući u vrijeme velike ekonomske krize, nastojao obnoviti idealizam oživljavanjem ruralnoga života, prikazujući pučku arhitekturu američkih gradova. U snažnu sukobu vertikala i horizontala osjeća se utjecaj kubizma.

Slijede tridesete godine 20. stoljeća, kad su njemački slikari Josef Albers i Hans Hoffman emigrirali u Sjedinjene Države, gdje su započeli još jednu transformaciju američke scene prenoseći nove ideje o boji, formi, percepciji. Josef Albers, bauhausovac koji je bio pod utjecajem De Stijla, utjecat će na stvaranje novoga stila – apstraktnog ekspresionizma, koji se javlja pedesetih godina. Taj se pravac dijeli na dvije struje – akcijsko slikarstvo i slikarstvo obojenih polja.

Jackson Pollock predstavljen je slikom Phosphorescence (1947), koja je reprezentativan primjer dripping-tehnike. Slika Abstract (1948) Franza Klinea drukčiji je primjer akcijskoga slikarstva, jer se Kline ne prepušta posve diktatu podsvjesnoga kao Pollock, nego kontrolira linije kojima upravlja. S druge strane, kontrast je akcijskom slikarstvu slika Ada Reinhardta Abstract Painting, Red (Apstraktna slika, Crvena, 1952), koja odiše smirenošću, tipičnom za slikarstvo obojenih polja. To je umjetnost bez traga osobnog rukopisa, strogo puristička, koja se razvila pod utjecajem Mondrianova De Stijla i Maljevičeva suprematizma.

I na kraju, spominjemo još jednoga umjetnika koji se, nakon što je vidio Mondrianove pravokutnike, zainteresirao za apstraktnu umjetnost. Zaključio je da bi ih bilo zanimljivo vidjeti kako se njišu. Radi se o Alexanderu Calderu, koji je na izložbi predstavljen skulpturom Horizontal Spines (Horizontalne bodlje, 1942) čiji oblici biomorfnošću podsjećaju na Miróove.

Neva Lukić