Slučaj Josip Pusztay

Slučaj Josip Pusztay

Ukoliko se odvažite provesti anketu među strastvenim rješavateljima križaljki i rebusa, a u namjeri da dobijete odgovor na tešku književnu skrivalicu u ovom slučaju ostat ćete bez odgovora.

Oni od kojih bismo očekivali da nam suvislo odgovore tko je (ili tko je bio) Josip Pusztay – neovisno da li ste pitali članove VI. razreda (za književnost) HAZU ili pak proučavatelje nepoznatih, zaboravljenih i nasilno izbrisanih iz memorije o mračnim tajnama inače posve nevine književnosti – također ostaju nijemi.

Pitam se komu se obratiti za provjerene obavijesti? Od koga se može tražiti da kopaju po jamama hrvatskih književnika i bljedilu izblijedjela papira?

Na iznesene misli potaknula me mala, neugledna, ali dobro uređena knjižica: Josip Pusztay, Na našu poljanu dovezli su topove.

Uzaludno ga je tražiti među onima koji su stradali od četničke ili neke druge ruke na bilo kojoj strani i u bilo kakvim okolnostima, no evidentno je da je tendenciozno ili pak iz čiste hrvatske nonšalantnosti ostao nespomenut i među onima koji se uporno hvale da su bili članovi antifašističke koalicije i koji su i danas uvjereni da su ubijali u interesu pravde.

U ovom kao i mnogim drugim slučajevima ostaje nejasno – čije pravde?

Pusztay je žrtva, bez obzira iz koje ga perspektive gledali.

Josip Pusztay zapravo i ne postoji, kao što ne postoji ni sustavan popis žrtava iz redova hrvatskih novinara i javnih radnika palih na bilo kojoj strani od bilo čije ruke i bilo gdje!

U Srbiji je taj posao obavljen na vrijeme i vrlo temeljito. (Brojke su strašne.)

Nije mi jasno što nas priječi da to i sami učinimo, pogotovo kada se vidi da među njima ima i onih koje bismo mogli smatrati zajedničkim!

Kako se nalazimo u opakoj mreži neupućenosti, krenimo pouzdanom leksikografskom stazom.

Josip Pusztay rođen je 30. rujna 1923. u Donjim Andrijevcima. Pučku školu završio je 1934. Potom se upisao u Državnu realnu gimnaziju u Brodu, a maturu polaže 1943. godine.

Prvi tekst objavljuje mu 25. studenog 1940. osječki »Hrvatski list«. Riječ je o reportaži Poplava, u kojoj opisuje izlijevanje Save i poplavljivanje Bosanskog Broda.

Iste godine objavljuje priče u đakovačkoj »Hrvatskoj obrani« te u zagrebačkim listovima »Radnička pravda« i »Hrvatski planinar«, te u časopisu »Magazin cinema«.

Sljedeće godine (1944) tiska i prvu knjigu Poplava (u vlastitoj nakladi).

Surađuje u lokalnim i regionalnim novinama. Da ga je privlačila poezija, potvrđuje knjižica stihova Pjesme o daljinama, koja sadrži trinaest pjesama napisanih u slobodnom stihu.

S članovima Ustaške mladeži (čiji je navodno bio dužnosnik) odlazi na prvomajski izlet u Brodsko Brdo, s kojega se nije nikada vratio.

Mladića su likvidirali partizani. Za grob mu se sve do danas ne zna.

Nimalo osobna, Pusztayjeva je proza mješavina iskustava i htijenja slavonskoga naturalizma nakalemljena na manire hrvatske ekspresionističke proze, a središnja priča Poplava asocira na istoimenu prozu sličnih karakteristika Tomislava Tanhofera.

Sačuvano je premalo pjesama da bi se mogla razlučiti Pusztayjeva ovisnost o klišejima od osobne invencije.

Branimir Donat