Scenski pleonazmi

Scenski pleonazmi

Drama Pustolov pred vratima Milana Begovića praizvedena je 1926. u HNK u Zagrebu, a godinu nakon toga Begović postaje ravnateljem Drame HNK. Upravo taj dramski tekst afirmirao je Begovića diljem Europe. HNK u Zagrebu postavio je Begovićevu višeslojnu tragikomediju u devet slika kao prvu dramsku premijeru sezone. Režija je povjerena ne više tako mladu redatelju i asistentu na zagrebačkoj ADU Tomislavu Pavkoviću, koji je proteklih sezona u zagrebačkom HNK ostvario režije Wildeove komedije Važno je zvati se Ernest i Krležina Sprovoda u Theresienburgu. Pavkovićeva režija Begovićeve višeznačne drame pokazuje da redatelj vrlo profesionalno pristupa zadaći kazališne režije, uz temeljitu teorijsku pripremu i s poštivanjem zakonitosti teksta. Ali – u umjetnosti općenito, a ne samo u kazalištu – čak i jako temeljit rad rijetko kada može nadoknaditi nedostatak umjetničke vizije.

Jednako kao što pleonazam znači suvišno gomilanje istoznačnih riječi u govoru, tako i Pavkovićeva vizija Begovićeva dramskog svijeta pred gledateljima različitim kazališnim sredstvima ponavlja istovrsne informacije u svakom prizoru i nekoliko puta. Iako je poneko redateljsko rješenje čak i zanimljivo, ponavljanje ga spušta na razinu trivijalne i stereotipne uporabe istog scenskog znaka. U redateljevu iščitavanju predstave uočava se tako i nedostatak pomoći dramaturga, a budući da Pavković potpisuje izbor glazbe, treba reći da je i uporaba pojedinih glazbenih brojeva također problematična.

Gledajući cjelinu Pavkovićeva redateljskog ostvarenja, čini se da postavljanje Begovićeve drame zahtijeva mnogo veće prepuštanje vlastitoj imaginaciji i visoku razinu stvaralačkog erosa da bi se pronašlo primjereno scensko rješenje. Imati suradnike kao što su scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Irena Sušac, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i koreograf Branko Žak Valenta i ne povezati njihove prinose u smisaonu cjelinu znači ne iskoristiti njihov potencijal, a ni vlastiti. Isto tako, posve je nejasno kako Pustolov pred vratima nije iznimna predstava kada ansambl čine Olga Pakalović u ulozi Agneze, Livio Badurina kao Svećenik, odnosno niz likova u priviđenju (osim Apaša kojeg odglumi Kristijan Potočki) koja su sva zapravo jedan lik – Smrt!, Barbara Vicković kao Sestra milosrdnica te Franjo Kuhar u ulozi Agnezina muža, Luka Dragić kao Muškarac u šarenom prsluku i cijeli Kor smrti (Mirta Zečević, Ivan Glowatzky, Marija Tadić, Alen Šalinović i Kristijan Potočki).

Intenzivna i odlučna interpretacija Olge Pakalović detaljno pokazuje Begovićev dramski luk lika koji tumači. Njezina je Agneza uzdrhtala i naivna djevojka željna ljubavi da bi se tijekom predstave sjajno transformirala u preljubnicu punu grizodušja, žudnjom pomućenu nimfomanku, te – u šezdesetima – rezigniranu seksualno oslobođenu ženu. A onda je u dvama prizorima uspješno došla do pomirenosti s mrakom smrti, koji nastupa čim se ugase svjetla. Ipak, njezine vrele emocije malokad u predstavi pronalaze pravu protutežu. Pa čak i ako je sve u predstavi velika manipulacija, emotivnost je trebala proizići iz realistično i/ili emotivno intoniranih glumačkih interpretacija, što ansambl nije uspio ujednačiti. Protuteža racionalnoga, hladnog i smirenog, Svećenika – Smrti, odnosno svih onih likova koje Livio Badurina igra posve minimalistički i vrlo stilizirano nije temelj drame. Redatelj dramu nastoji ostvariti uvodeći temporalnim pomakom radnje referencije na sve bližu nam i suvremeniju stvarnost (koristeći se do ekstrema mehanizmom mnogo godina u malo vremena). Simboličko preoblikovanje prostora okretanjem scenografije i uporabom jasnih natpisa ostvaruje prostor igre kao doslovno mjesto zbivanja, dodatno podcrtano i oblikovanjem kostima i uporabom glazbe. Glazbeni su signali najproblematičniji jer je uporaba skladbi dodatno opterećena svim ranijim kontekstualizacijama koje one imaju. Sinatra, Janis Joplin i sladunjavi novovalni Film, osim sugestije razdoblja, nikako ne pridonose predstavi. U kontekstu narodnjačke gostionice na kraju grada znakovita imena Turbofolk (istoimena predstava Olivera Frljića?!) iz koje se čuju Thompson i tipične čaše lomim ruke mi krvave pjesme može se slobodno zaključiti da se redatelj previše bavio osobnim konstruktima konotacija, koji su realizirani kao površan i trivijalan scenski obračun s nepoznatim nekim. Begovićev Pustolov pred vratima uspješno se i dosljedno koristi mehanizmom kazališta u kazalištu, a Tomislav Pavković predstavu u predstavi nije nažalost izrežirao s istim uspjehom jer predstava, zbog svega navedenog, postaje u pojedinim trenucima vrlo zamorna i – nema druge riječi – dosadna... I kako onda ne završiti riječima sama Begovića, tako prigodno otisnutima u programskoj knjižici: »Režijske nastupe dozvolit ću samo onima koji imaju iza sebe neko vrijeme uspješnog djelovanja kao režiseri. Ne može se dozvoliti da istaknuti glumci budu pokusni manekeni za nevješte režiserske kandidate (...) Režiser je ličnost s auktoritetom – a nevježa ne može imati auktoriteta.«

Lidija Zozoli