S globalizacijom postali smo nevažni

S globalizacijom postali smo nevažni

Tamaś Ascher (1949), redatelj predstave Ivanov A. P. Čehova koja je zatvorila ovogodišnji program Festivala svjetskog kazališta, a 2004. nagrađena je Zlatnim lovorovim vijencem za najbolju režiju i najbolju predstavu u cjelini na Festivalu MESS u Sarajevu, govori za »Vijenac« o posebnostima mađarskog kazališta, novim redateljima i problemima s kojima se suočava kazališna umjetnost u Mađarskoj.

Ukratko, kakvo je trenutno stanje u mađarskom kazalištu?

– Teško je o tomu reći nešto ukratko. Izdvojio bih neka najnovija kretanja u mađarskom kazalištu posljednjih pet godina. Nekoliko kazališta i predstava pobudilo je međunarodnu pozornost. Prije deset godina skupina na čelu s Árpádom Schillingom osnovala je kazalište Krétakör. U kazalištu Katona Schilling je režirao prije desetak godina dvije predstave, ali ja sam ga poznavao otprije, jer sam ga poučavao u ljetnim kazališnim radionicama i poticao da se bavi režijom. S družinom Krétakör Schilling je počeo raditi i prije no što je upisao Akademiju. Svaka je njihova predstava stilistički bila posve različita. Radili su ih u malim scenskim prostorima, a glumačke su tehnike bile iskrene i lišene svih poza. Schilling je stekao svjetsku slavu Čehovljevim Galebom, koji je igran bez scenografije u kružnom prostoru pred šezdesetak gledatelja. Inovativnost predstave bila je u partnerstvu na koje poziva gledatelja nudeći mu komunikaciju bez dodatnih glumačkih ukrasa. Mnogo njihovih predstava bilo je vrlo aktualno i smiono u interpretaciji suvremene zbilje, suočavajući se vrlo izravno s političkim pitanjima. Družina je nedavno raspuštena, a Árpád Schilling najavio je da se želi baviti projektima u kojima mu glumci neće trebati.

Druga je istaknuta kazališna skupina glumca, izvođača i autora Bele Pintera, Bela Pinter es Tarsulata (Bela Pinter & Company). Proteklih su deset godina razvili ironično i groteskno studentsko–amatersko kazalište. U njihovim posljednjim predstavama vrlo važnu ulogu igra glazba te poprimaju operni karakter, istovremeno komičan, parodijski, ali i ozbiljan. Isprva je Bela Pinter radio samo s amaterima, a poslije su mu se priključili i studenti s Akademije. Za razliku od kazališta Krétakör, koje je naglašavalo zajedništvo, u toj grupi sve određuje Pinter. Usprkos tomu, predstave obilježava homogenost i osjećaj zajedništva.

Izdvojio bih još redatelja Viktora Bodu, koji je počeo karijeru u Katoni. Njegova je najpoznatija predstava Samljeveninestao, prema Procesu Franza Kafke. Bodo je osnovao vlastitu kazališnu skupinu, sastavljenu uglavnom od amatera. Napravili su zajedničku dramaturšku obradu Gogoljevih Mrtvih duša. Njegovo kazalište odlikuje teatralnost, iskričavost i glumački egzibicionizam. Budući da je mlad, vrijeme će pokazati može li njegova kompanija i više od gomilanja atraktivnih glumačkih dosjetki.

Koja je uloga kazališta Katona Joszef u suvremenom mađarskom glumištu?

– Prije dvadeset godina vladali su veliki antagonizmi između profesionalnih repertoarnih kazališta kao što je Katona i alternativnih underground-kazališta amaterskoga podrijetla. To je kazalište uvijek bilo neka vrsta tampon-zone, most između dva razdvojena svijeta, prihvaćalo je ljude iz alternative i često ih pozivalo da u njemu rade.

Danas u mađarskom kazalištu nema više tih suprotnosti. Svi autori gostuju posvuda i oštre su granice jednostavno nestale. Izdvojio bih još jednog važnog redatelja koji više nije mlad, navršio je četrdeset, ali je veliki inovator u kazalištu – Sándor Zsótér. Režirao je u Katoni više predstava, a mnogo je radio u različitim budimpeštanskim i ostalim mađarskim kazalištima. U svim predstavama više se vidi njegov osobni pečat negoli pečat tih kazališta. U kazalištu Krétakör postavio je vrlo uspjela Peer Gynta. Prošle godine u Katoni je režirao Koltesovu dramu Crnac se bori sa psima. Zahtjev za inovativnošću nije više povlastica samo jedne alternativne grupe, nego prožima čitav kazališni život. Potreba za inovativnošću postoji na svim kazališnim razinama.

A što je loše u mađarskom kazalištu?

– U Budimpešti, kao i u svim velikim gradovima, ima mnogo osrednjih, dosadnih, nezanimljivih i stereotipnih predstava. Važan je uspjeh pod svaku cijenu, a taj se poslovni duh zapravo više vidi na repertoarima kazališta izvan Budimpešte. Ako danas i postoje neke suprotnosti u suvremenom mađarskom kazalištu, onda su to velike opreke između profitabilnoga, komercijalnog kazališta i estetski ambiciozna kazališta.

Je li mladim mađarskim redateljima danas lakše ili teže izići iz granica nacionalnog kazališta nego što je to bilo vama?

– Nisam se međunarodno afirmirao mlad nego kao četrdesetogodišnjak. A i od tada je već prošlo osamnaest godina, što znači da sam danas već prilično star. Svoj uspjeh mogu zahvaliti samo tomu što je Giorgio Strehler uvrstio kazalište Katona u Europsku kazališnu uniju, odnosno tomu što je Unija posegnula s one strane željezne zavjese i uvela nas u europski kazališni život. Bilo mi je lakše i utoliko što je mađarsko kazalište bilo zanimljivo Europi zbog otpora tadašnjem socijalističkom režimu. S nama su postupali kao da smo rijetka i važna pojava koju treba zaštititi. Kada je poznati francuski redatelj Roger Planchon osamdesetih godina gostovao u Budimpešti, pristupio mi je na domjenku rekavši: Ako imate bilo kakvih problema, recite. Mi pazimo na vas! I nećemo dopustiti da vam se nešto dogodi. Planchon nije vidio moje predstave, ali je znao da pokušavamo preživjeti u socijalizmu pod jakom cenzurom. Mladom mađarskom redatelju danas su konkurencija svi redatelji u Europi. Možda mu je lakše probiti se s jednom predstavom u koju će ugraditi sve svoje ideje, ali mu nije nimalo lako održati kontinuitet. A Mađarska je samo jedna od središnje-istočnoeuropskih zemalja i nije više ni po čemu zanimljiva ostatku svijeta. Zanimanje kazališnih centara danas se širi sve dalje na istok. Pogledamo li programe kazališta u Parizu ili Londonu, vidjet ćemo da su im perzijska, kineska, polinezijska kazališta mnogo zanimljivija. Zbog kretanja na kulturnom tržištu mladu se redatelju danas mnogo teže afirmirati izvan Mađarske. Barem što se tiče izazivanja pozornosti svjetske javnosti.

Režirate li radije klasične ili suvremene tekstove?

– Kod klasičnih dramskih tekstova dobro je to što se u njima krije to novo i suvremeno koje samo treba pronaći i razotkriti. Kod novih je tekstova uzbudljivo to da se u njima pronađe ne samo ono što je aktualno nego i ono što doista vrijedi. Volim i svojevrsne poluklasike kao što su Beckett i Oeden von Horvath. Ne mogu se poistovjetiti s patetikom u dramskim tekstovima, nego s onim djelima koja problemu pristupaju s humorne strane. A i ansambl je oblikovan na taj način da se ozbiljno, ali s humorom odnosi prema tekstovima.

Ipak, najintrigantniji dramski pisac za mene je Čehov. Ne tvrdim da od njega nema boljih, ali njegovi su tekstovi najbolje odgovarali mojem redateljskom habitusu i redateljskoj imaginaciji. U Čehova su u jednaku intenzitetu prisutna sva tri sloja; banalna svakodnevica, politika i metafizika. Pitanje je samo za čime ćemo u određenom trenutku posegnuti. Osim Čehovljevih komada, najviše sam postavljao Becketta. Godota sam režirao četiri ili pet puta. Posebno bih još izdvojio Gombrowicza, njega smatram važnim.

Vaše se predstave izdvajaju po jedinstvenosti glumačkog ansambla. Kako birate glumce s kojima radite i kako postižete da tako savršeno igraju?

– Radim s ansamblom koji dobro poznajem. Mislim da je bolje raditi s oformljenim ansamblom nego raditi casting za pojedinu predstavu. Katona je kazalište u kojem ansambl neprekidno radi s trima ili četirma redateljima. Vidio sam gotovo sve izvedbe Ivanova, uvijek sam prisutan i uvijek ih promatram. Podjela uloga proizlazi iz mog poznavanja rada glumaca i toga da znam za što su zreli i što bi mogli igrati u određenom trenutku. Glumac Ernő Fekete, koji u predstavi igra Ivanova u ovih je četiri godine uistinu mnogo sazrio, razvijao se i misaono i habitusom. S mladim glumcima koji glume u Ivanovu radio sam ne samo na Akademiji nego još dok su bili djeca jer su neki od njih već tada glumili u mojim predstavama.

Kako onda birate članove ansambla?

– Važno je da u nas u ansamblu mjesto može pronaći netko tko nam doista odgovara kao osoba. Ne angažiramo ljude iz komercijalnih razloga, naprotiv. Nedavno smo morali otpustiti dva glumca jer su na komercijalnim televizijama prihvatili poslove voditelja. Uistinu se tomu suprotstavljamo. Protivimo se i sapunicama jer je glumački stil u takvim serijama poguban za kazalište.

Mislite li, u kontekstu predstave, da ljudski život ima dublji smisao ili je sav sastavljen od banalnih dijaloga o hrani, politici, vremenu u kojem ga trošimo?

– Život nije samo niz pojavnosti kojima ga prikazujemo na sceni. Pojavnosti imaju neki zajednički smisao za kojim neprestano tragamo. Pojavnosti ima mnogo, a zadaća kazališne umjetnosti je upravo u tome da traži njihovu pozadinu. Ako se orijentiramo samo na pojavnosti, onda je film Seks i grad neusporedivo bogatiji od predstave. U filmu je Sarah Jessica Parker razbila vjenčani buket na muževoj glavi. Četiri godine prije toga Saša u Ivanovu jednako tako razbija svoj buket na doktoru. U filmu je to detalj kojim se iskazuje ljutnja, a u predstavi mladenka koju je njezin ženik upravo odbio staje u njegovu obranu. Razbijanje buketa ovdje ima značenje njegova ritualnog žrtvovanja. Pozadina je toga mnogo složenija, iako je pojavnost ista. Kazalište nikad nije samo nizanje pojava, nego traženje njihove povezanosti i smisla. A bez povezanosti i međuodnosa ništa nema smisla.

Biste li se složili s tvrdnjom da suvremeno kazalište nema utjecaja na političke promjene u društvu i da će s vremenom postati još autističnije i razumljivo tek malom broju poznavatelja?

– Publike u umjetničkim kazalištima doista je mnogo manje nego prije dvadesetak godina. Postoje mlade i alternativne grupe koje, doduše, uspijevaju potaknuti interes mlađe populacije, ali to su zapravo subkulturne skupine, koje s alternativnim kazalištima dijele slične interese. Prema statističkim podacima o komercijalnom uspjehu kazališta u Mađarskoj prvih pet predstava u tom izvješću bilo je iz dvaju kazališta koja igraju isključivo mjuzikle. Možda su moji kriteriji u tom pogledu stroži, ali ja uistinu mislim da je rad Andrewa Lloyda-Webbera smeće. Uistinu običan kič. Za razliku od Verdija, koji je bio popularan u svoje doba, a i danas, i koji je dobar, Webber je sranje.

Kako se onda kazalište može boriti s neizbježnim padom popularnosti?

– Cilj je kazališta da se nastavi boriti i nastoji nešto promijeniti nabolje, ali u pogledu ishoda te borbe nisam optimist. Trebao bi se dogoditi neki veliki globalni problem koji bi omogućio kazalištu da ponovno postane važno. Ima mnogo problema koji će prestraviti ljude, kao što su ekologija, dominacija Kine, Rusije, mogući politički i ratni sukobi i podjele. A onda će kazalište ponovno postati važno.

Koliko smo proteklih dvadeset godina izgubili s američkim kulturnim imperijalizmom i kulturnom globalizacijom?

– Mislim da smo mnogo izgubili. Malo smo i dobili. Zatupljivanje i simplificirano razmišljanje osvojilo je veliki teren. Glupost, nedostatak kulture i obrazovanja prije su bili veći problem nego danas. Ono što smo dobili jest da danas nema cenzure. Slobodniji smo, ali i nevažniji. Cenzura je na neki način povećavala naše značenje.

Razgovarala

Lidija Zozoli