Promašena provokacija s potpisom

Promašena provokacija s potpisom

Prepisivanje je iz jednog izvora krivotvorina, ali prepisivanje iz više njih komparativna je studija. A što je s umjetnicima koji prepisuju sami sebe? Specifični redateljski potpisi dio su hrvatske kao i svake druge kazališne scene, pa je publika već navikla na, primjerice, djecu u finalima Ivice Kunčevića. Šinjelâ Eduarda Milera, doduše, u posljednje vrijeme ima malo manje, a tko zna, možda je u međuvremenu od njih i odustao. Takve posvete samima sebi ponekad su i simpatične, pogotovo ako ih se ne shvaća ozbiljno, odnosno ako ih ozbiljno ne uzima ni publika ni potpisnik.

Paolo Magelli, i dalje velik hrvatski redatelj talijanskih korijena, sve donedavno takve je potpise ipak provlačio koliko-toliko smislenim i uz radnju pojedine predstave donekle vezanim prizorima. Štoviše, upravo je na njima, pored specifične atmosfere, rada s glumcima i nesmiljenog otvaranja pozornice do kraja fizičkih granica, i izgradio ime. Obožavanu od glumaca, koji ga nikad nisu optužili da je za njih nezainteresiran kao Branko Brezovec ili pak i previše, do konflikta posvećen kao Damir Zlatar Frey, još su mu otvorena vrata domaćih kazališta. Između ZKM-a i Gavelle, gdje je ostavio svoje najbolje zagrebačke predstave, ponekad režira i u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Nakon duge stanke, prekinute jedino prošlosezonskim Pirom malograđana u Velikoj Gorici, vratio se upravo u Ilicu, gdje je posljednji put radio Gogoljeva Revizora s Ivom Gregurevićem i njegovim bičem u naslovnoj ulozi. Obećao je tada da je njegova ruska faza završila, i da će se malo odmoriti.

Prošlo je nešto godina, i Magelli je ponovno s Rusima u Zagrebu. Ovaj put nadahnuo ga je Aleksandar Nikolajevič Ostrovski. U komadu Vuci i ovce koji je po formatu salonska financijsko-bračna namještaljka 19. stoljeća, Ostrovski se koristi istim frazama kao i Turgenjev ili poslije Čehov, pa nije čudno da se i redatelj poveo za tim samoprepoznatljivim automatizmom. Doduše, proširio ga je malo na sve svoje zagrebačke predstave, pa se u ovoj Kerempuhovoj prepoznaje i na štetu gledališta proširena scena iz Velike magije, i bicikl iz Kraljeva, kao i dijelovi takozvanog i očito dugotrajna ruskog ciklusa. Tu se protagonisti većinu vremena valjaju po travi kao u Mjesec dana na selu, ali zato stabla što padaju podsjećaju na suncobran iz Galeba u koprodukciji podgoričkoga Crnogorskog narodnog pozorišta i DK Gavella, kao i kiša – tada kamenja, a danas čahura.

Sve navedeno, međutim, ovoj predstavi smeta zanemarivo u usporedbi s nepotrebnom vulgarnošću kojom je opterećena u liku Glafire Aleksejevne i izvedbi Linde Begonja, glumice koja je odavno stekla status bitno važniji od mlade Kerempuhove nade spremne na sve. Ovaj put Magelli je njoj namijenio težinu takozvane provokacije – drpanje, seksualne aluzije, mokrenje u grmlju pa čak i jedan brzopotezni koitus. Potpuno nepotrebno, jer se siromašnu i ambicioznu, iako ne previše bistru djevojku koja iz gotovo redovničkog zanosa skače u eksplicitnost pa i poduzetnost šiparice, ne mora tako banalno ilustrirati, čak ni u Kerempuhu. Pogotovo zato što ostatak predstave, zajedno sa željenom kritičnosti i aktualnosti, uopće ne ide u tom smjeru – burmut koji šmrču neinventivno komediografski zaigran Vedran Mlikota i Vili Matula, koji stoički podnosi uniženje svog performativnog subjekta na dostojanstvenu, ali običnu komedijsku izvedbu, može biti današnje bijelo rezervirano za poduzetnike i općenito uspješne vukove, ali tih nekoliko naglasaka od Ostrovskog ne čini našeg suvremenika, barem ne tako doslovno kako to sugerira ruka Linde Begonja u njezinim gaćicama. I sve ostalo što radi.

Zašto onda sve to? Kazalište Kerempuh ionako je dobilo zanatski iznad prosjeka odrađenu kostimiranu predstavu o financijskim malverzacijama koje su, što i nije neko otkriće, iste i u carskoj Rusiji kao i u navodno europeiziranoj Hrvatskoj. U njoj čak i ponovno preglasna i ponekad banalna Elizabeta Kukić zaslužuje gotovo svaku scensku minutu, dok je Borko Perić napokon pronašao način da bude i glumački kvalitetan i populistički zabavan, na granici ukusa, ali i na vrhuncu izvedbe. Odluka da se skrasi u Kerempuhu za toga je tipičnog salonskog, haenkaovskog protagonista u posljednjih nekoliko produkcija bila gotovo kobna, no ovdje blista, i jedini je koji Magelliju zaista može zahvaliti.

Igor Ružić