Prije i poslije obiteljskog sloma

Prije i poslije obiteljskog sloma

Nada Mihoković Kumrić iz knjige u knjigu svjesno ili nesvjesno implicira neugodnu istinu da dijete koje umjesto istinske ljubavi u osjetljivoj dobi izrastanja primi surogat ljubavi ne postaje čovjek u pravom smislu riječi, nego surogat čovjeka.

Nada Mihoković-Kumrić (1951), rođena Podravka, s obitavalištem u Velikoj Gorici, supruga, majka dviju odraslih kćeri, magistrica eksperimentalne farmakologije, vlasnica ljekarne u Buševcu, članica DHK i Društva pisaca za djecu, poznata nam je kao uspješna autorica književnih ostvarenja namijenjenih poglavito mlađim naraštajima, ali s mnogo dobre pouke i korisnih iskustava i za odrasle čitatelje. Niz romana (Lastin rep 1955, Mjesto pod suncem 1997, Mrazovac 1998, Tko vjeruje u rode još? 2001, Prilagođeni 2002, Vjetar kroz kosu 2006...), ugledne nagrade i priznanja, dobre ocjene književnih stručnjaka, ponovljena izdanja, prijevodi na engleski, privrženost čitatelja, zastupljenost u školskim čitankama i u školskoj lektiri te dugogodišnja prisutnost u časopisnoj literaturi, samo su neki od pokazatelja da je izborila zapaženo mjesto u izabranoj književnoj vrsti svojega naraštaja. Tomu treba dodati da autorica nerijetko poseže i za nekim osjetljivim, katkad i posve izbjegavanim temama, pa čitatelji, ali i književni stručnjaci, imaju prilike za prijeporne rasprave.

Već je Hrvojka Mihanović-Salopek u svojim analizama upozorila da je tematska okosnica književnog angažmana Nade Mihoković-Kumrić usmjerena prema obitelji. Iz obiteljskih odnosa nastavljaju se poslije raznoliki tematski rukavci, kao što su sukob generacija, položaj djece između rastavljenih roditelja, sudari elementarnih životnih vrijednosti i praznine…

Ponuđenim zapletima nema kraja, pa se prostor za razmišljanje otvara iz stranice u stranicu, pozivajući čitatelja na novu osjetljivost prema već poznatim dvojbama ili pak za otvorenost prema novome (droga, umjetna oplodnja, internet...). Ipak, moguće je uočiti da autoricu posebno zanima problem prilagođavanja jedne ljudske jedinke drugoj, ili pak užoj i široj zajednici i obrnuto. Što osoba time dobiva, a što gubi?... Zamišljeni likovi često su prototipi stvarnoga života. Karol Visinko ističe da je ta stvarnost razvidna i u rječniku, nažalost, vrlo ogrubjelu, često vulgarnu, nepoštednu u izricanju uvreda, katkad i psovki, da takav razgovorni rječnik oslikava tinejdžere i njihove roditelje i da daje poticaj za raspravu o današnjoj komunikaciji u mnogim obiteljima među supružnicima i djecom.

Pitanja koja postavlja autorica ne trpe brzoplete odgovore.

U novom romanu Rep, ali ne lastin (Velika Gorica, 2008) Nada Mihoković-Kumrić upozorava da rastava braka, čak i kad je bivši bračni drugovi nastoje provesti u razumnom dogovoru i na tzv. civilizirani način, ipak ostavlja duboke, a ponekad i nepopravljive ožiljke na duši svih sudionika, a posebno djece. To je bolan proces, koji zahtijeva od članova bivše obitelji veću ozbiljnost, veću nesebičnost, veću zrelost i veću žrtvu negoli prije raspada braka, koja, da je prije postojala, do toga raspada ne bi ni došlo. Zato su sudionici zbivanja često ispod zahtjeva situacije, a djeca, bez stvarne i stabilne potpore odraslih, teško pronalaze izlaz iz dugih i teških trauma ili ga nikad ne nalaze.

Djecu posebno pogađa osjećaj da više nisu prva na listi roditeljskih prioriteta, jer ispred njih otac i majka odjednom stavljaju vlastiti život. Odrasli pak osjećaj krivnje potiskuju dajući djeci više novca. No igru s majkom ili ocem ne može nadomjestiti igračka, pa tako ni izostanak razgovora i iskrena druženja. Djeca su povrijeđena, pa ponekad ekscesnim i devijantnim ponašanjem nastoje silom opet doći u središte roditeljske brige i pozornosti. S druge strane, roditelji se upravo u novim vezama moraju pojačano dokazivati, pa zato prije žrtvuju staru obitelj negoli novu. Čak i ako u početku nastoje biti tolerantni i razložni, poslije pritisnuti životnim nedaćama, nerijetko propuste važne događaje u životu djece iz prvoga braka kako bi sebi olakšali nepodnošljiv novonastali pritisak. I tako dolazimo do upozoravajućega zaključka: racionaliziramo li ljubav – zapravo smo je uništili! A ono što ostaje je surogat. Malo je roditelja koji iz toga problema mogu izaći, a da vlastitoj djeci ne slome dušu. Lomovi su bolni, ozdravljenja su polagana, a slomljene kosti ponekad zarastu pogrešno.

Nada Mihoković-Kumrić romanom Rep, ali ne lastin zahvaća pitanje prilagodbe novim prilikama. Obitelj se raspada. Roditelji su u raspeću između onoga što je bilo i onoga što dolazi. Djeca se ne snalaze. Traumatično razdoblje za sve! Autorica oslikava sam proces, živo stavljajući pred oči potrebu za promišljanjem: može li se ikako spriječiti da do toga ne dođe? Zavređuju li odrasli ljudi i djeca da budu pošteđeni takvih boli?

Čini li se, odnosno, činimo li sami doista sve za obranu obitelji, ili i obitelj postaje nadomjestiva roba?… Imamo li hrabrosti priznati sebi da nema uspjeha ni u čemu bez stisnutih zuba, strpljenja i uzajamnoga bodrenja?… Netko se pita, a netko pušta da Sava teče dalje, sve više zagađena.

Božidar Prosenjak