Prestanimo s klišejima klasične glazbe

Prestanimo s klišejima klasične glazbe

José Cura ni po čemu nije običan tenor: nakon diplome iz kompozicije i dirigiranja u rodnom Rosariju krenuo je na satove pjevanja kako bi produbio znanje o glazbi i stekao bolji osjećaj za frazu. Otkrio je pjevački talent i tek u 29. godini počeo pjevati. No, s pjevačkom karijerom ne završava i njegov interes za ostala glazbena i umjetnička područja. Osim što svira pet glazbala (klavir, gitaru, trombon, flautu i udaraljke), komponira i dirigira, a u posljednje vrijeme režira opere, dizajnira scenografiju i bavi se umjetničkom fotografijom. Nedavno je upisao studij scenografije, a ovoga ljeta objavio je knjigu fotografija pod naslovom Espontáneas, kako sam kaže »zbirku ulovljenih trenutaka jednog nomada«.

Dolazite iz Argentine, zemlje koja u odnosu na druge dijelove Latinske Amerike osobito odiše europskom tradicijom i nasljeđem. Što nam možete reći o svojem podrijetlu?

– Argentina je, kao što znate, zemlja iseljenika. Više od devedeset posto naroda potomci su imigranata. Jedan je moj djed bio Libanonac, jedna je moja baka bila Talijanka, a druga Španjolka. Moja je krv uglavnom europska. Argentinac sam jer sam rođen u Argentini, ali moji su preci uglavnom Europljani. Svaki Argentinac ima nešto europskoga u sebi, tako da su naša glazba, kultura i običaji izrazito europski. Čak su i naši najvažniji skladatelji, kao što su Guastavino ili Ginastera, pisali u stilu europske klasične glazbe uz začine argentinskog folklora. Prvi sam put kao dirigent stupio na scenu kad mi je bilo dvanaest godina, što znači da sam sada već 32 godine na sceni, što je mnogo.

Počeli ste kao skladatelj i dirigent. Što vas je navelo na to da postanete operni pjevač?

– Mislim da bi svaki skladatelj i dirigent trebao znati pjevati. To je nužno, jer je pjevanje najprirodnija glazbena aktivnost, naš prvi susret s glazbom, kao djeca najprije počnemo pjevati. Svakom profesionalnom glazbeniku, bio on pjevač ili instrumentalist, pjevanje bi trebalo biti sastavni dio života. Kada sam usavršavao kompoziciju i dirigiranje, jedan mi je profesor preporučio da počnem učiti pjevanje kako bih postao bolji skladatelj i bolji dirigent. Taj bih savjet danas i ja dao mnogim dirigentima, pjevanje bi ih učinilo boljima. A ja sam na taj način još i otkrio svoj glas. No put do ovoga kako pjevam danas bio je dug i mukotrpan, dugo sam i naporno radio da se razvijem i to mi je u potpunosti uspjelo tek u posljednjih pet ili šest godina. Trebalo mi je gotovo dvadeset godina da razvijem glas.

Skladate li i dalje?

– Da, skladam, premda u ovo doba ne mnogo. Upravo sam ovoga ljeta u Italiji s velikim uspjehom praizveo svoj ciklus solo-pjesama na stihove Pabla Nerude, na što sam jako ponosan. Iduće ću godine organizirati tiskanje partiture djela i snimanje na CD.

Na što ste još ponosni u svojem opusu?

– Ne znam. Da budem iskren, većina mojih djela potječe iz razdoblja života u Argentini, znači prije ‘92. Kada sam se preselio u Europu, zbog pjevačke karijere nisam imao više toliko vremena za skladanje. Od važnijih djela tu su Rekvijem, Stabat Mater, polusatna dječja opera – ne za izvedbu na sceni nego u crtiću. Kada me pjevačka karijera zaokupila, teško sam nalazio vremena za skladanje. Ne možete pisati u stanci između proba, to možda zvuči romantično, ali nije izvedivo. Za skladanje je potreban mir, a ako svaki čas putujete iz grada u grad, nemate mira.

Kako biste opisali svoj skladateljski stil?

– Ne znam, ovisi o temi. Moj je Rekvijem u neoromantičnom stilu, kako u ovom razdoblju stvara Krzysztof Penderecki, moj dragi prijatelj i skladatelj koji je jako utjecao na mene, puno sam naučio kroz njegovu glazbu. No, moj je Magnificat primjerice avangardniji, kompleksnijega glazbenog jezika stvorena na načelima serijalizma, a Nerudini soneti opet su sasvim tonalitetni jer su njegove riječi tako divne i pod njih se ne bi mogla smjestiti odveć nasilna, avangardna glazba. Morao sam poraditi na harmoniji i melodiji kako bi tekst više došao do izražaja. Tu je tekst važniji od glazbe, ali to nije moj tipični glazbeni stil.

Je li vam iskustvo skladanja i dirigiranja pomoglo u pjevačkoj karijeri?

– Ne mogu reći da mi je pomoglo, ali mi je omogućilo da brže i bolje shvatim neke stvari.

Koliko su skladanje i operno pjevanje dvije suprotne strane glazbeničkoga poziva?

– To su posve drukčije pozicije. Skladatelj je kuhar u kuhinji, radi sam, nitko ga ne vidi, a izvođač uzima njegovu glazbu i prenosi je publici. Izvođač je samo most, poveznica između skladatelja i publike.

Zasad se povremeno odlučujete na dirigentske angažmane, u prosjeku jednom godišnje. Namjeravate li uskoro početi redovito dirigirati?

– Nemam zasad to u planu. Uvijek mogu početi redovito dirigirati kada više ne budem mogao pjevati. Život je pjevača kao život plesača, malo dulji, ali svakako ograničen, jer ovisi o tjelesnoj kondiciji. Ovisno o tome kako tvoje tijelo reagira na prolaznost vremena, pjevat ćeš dulje ili kraće. Dirigirati mogu do smrti, a sada je vrijeme da pjevam i glumim.

Je li nakon tri tenora teško biti tenor?

– Ne, jednostavno radiš na svome drukčijem stilu, načinu pjevanja, prema osobnom ukusu… Živimo u vremenu novih sustava, u brzu vremenu interneta i You Tubea, koji su nam posve promijenili život. Čim negdje nešto otpjevate, bilo to dobro ili loše, to vidi cijeli svijet. To nam je prilično promijenilo uvjete.

Koja je po vašem mišljenju uloga klasične glazbe danas, između zabave i duhovnog uzdizanja?

– To je pitanje na koje ću teško moći odgovoriti. To je filozofsko, sociološko i ne znam kakvo sve pitanje na koje bi se moglo godinama odgovarati. Mnogi govore da su opera i klasična glazba stvar prošlosti na koje se ne treba trošiti novac današnjice. Oni iz opernoga svijeta tvrde suprotno, što cijeli sukob čini smiješnim i besmislenim. Mislim da se sve dijeli na lijepe i ružne, dosadne stvari. U klasičnoj glazbi, kao i u pop-glazbi, sportu i politici, ima dobrih stvari i interpreta, a s druge strane ima i gomila smeća. Inteligentan građanin morao bi pokušati uzeti iz svega najbolje. Jednako uživam u dobru kazališnom komadu, dobru baletu i dobru rock’n’roll-koncertu, kao i u nogometnoj utakmici ako igra dobra momčad. Mislim da se u 21. stoljeću više ne moramo brinuti pripadamo li eliti s naljepnicom i ne trebaju nam upute što trebamo činiti – to je tako staromodno.

Mislite li da se općenito razina glazbenog odgoja srozava posljednjih godina?

– Jasno da mislim. Općenito se sve duhovne vrijednosti i umjetničke discipline u posljednje vrijeme niječu, i to iz mnogih razloga – kulturnih, političkih, novčanih… svaka zemlja ima svoje razloge. Prije trideset-četrdeset godina kao inženjer, odvjetnik ili liječnik bili ste sigurni da ćete u svakom slučaju imati dobru karijeru, a kao glazbenik da će vam biti teže. Danas je svijet tako zamršen da svaka karijera znači mnogo i ništa. Možete biti nezaposlen inženjer i uspješan glumac, ili obratno. Nijedna vam karijera danas ne jamči posao. Sve su mogućnosti jednake i sve ovisi o talentu i pripravnosti pojedinca. Daroviti će pojedinac biti uspješan, bez obzira na to čime se bavi, a onaj koji nije nadaren, makar bio najbolji odvjetnik ili inženjer, propast će, društvo se toliko promijenilo. Problem je općenito u školstvu, svagdje su važnije kemija i matematika od humanističkih predmeta, jer se oni doživljavaju kao hobiji, a kemija i matematika su karijere. Zaboravljamo da više uopće nije tako. Društvu su jednako potrebna sva zanimanja. Ja sam pjevač, ali meni treba računovođa da se brine o mojim računima, treba mi odvjetnik da brani moje interese, a ako želim izgraditi kuću, treba mi inženjer. Kada se inženjer želi zabaviti, treba mu glazbenik. Znači li to da je inženjer važniji od glazbenika, koji tom inženjeru pruža užitak? Sve je u društvu jednako važno i mislim da to treba ponovno otkriti.

Unutar klasične glazbe vi kao tenor najbliskiji ste široj publici. Je li na vama veća odgovornost da radite na njezinoj popularnosti?

– Mislim da trebamo prestati s tim fantomom klasične glazbe. Postoji samo dobra i loša glazba. U klasičnoj glazbi mnogo je loše i dosadne glazbe, samo zato što pripada nekom razdoblju, ne znači da je dobra. Moramo prestati s klišejima, a s druge strane trebamo prestati misliti da je pop-glazba loša samo zbog toga što je pop. Uzmite u obzir velike pjesme stoljeća, Lennona i ostalih, to je klasična glazba. Schubert u svoje doba nije bio ništa drugo nego Lennon u šezdesetima. U 20. stoljeću Schubert je postao klasični skladatelj, kada smo počeli dijeliti glazbu. U 17. i 18. stoljeću postojala je samo dobra i loša glazba. Skladatelji koje danas nazivamo klasičnima bili su pop-umjetnici svojega doba. Mozart je svirao klavir dok je kralj objedovao. Da oprostite, svirao je u piano-baru. Trebamo zaboraviti klišeje, pretince i etikete i uživati u umjetnosti kakva god bila. Etikete je u 20. stoljeću izmislila inteligencija kako bi podijelila društvo. Moramo prestati s time.

Ima li opera kao vrsta mjesto u suvremenom stvaralaštvu?

– Svakako, ali teško je reći koje je djelo i koji skladatelj našega doba dostojan Verdija i Puccinija. I njihova su djela u njihovo doba bila isfućkana na praizvedbama. Uvijek potičem skladatelje da nastavljaju pisati djela jer nikada ne znam u kojemu leži potencijal genija. Nikada ne znate izvodi li se glazba nekog skladatelja danas jer je on zaista darovit ili zato jer je ministrov prijatelj. Svagdje je tako, to je u ljudskoj naravi. Vrijeme će pokazati, mi ne možemo suditi. Svaki je sud samo jedno gledište na stvari. Glazba koja nam se danas čini dobrom za sto godina može zvučati vrlo loše.

Za svoj ste europski dom odabrali Madrid. Kako se kao Južnoamerikanac osjećate u Europi?

– Ako živite od biznisa kao što je opera, važno je biti na mjestu gdje ima dovoljno kazališta, kako biste mogli stalno raditi. Premda je Argentina predivna zemlja s predivnim kazalištem (Teatro Colon u Buenos Airesu), svaki pjevač tamo može nastupiti najviše jednom godišnje. Ako želite prehraniti obitelj i imati normalan život, dakle neprekidno raditi, morate živjeti negdje gdje imate mnogo izbora i mogućnosti, a to je mjesto Europa, gdje danas za nekoliko sati možete biti u bilo kojoj zemlji. To je praktičan razlog, a onda je tu i još jedan važniji: ovdje je rođena opera i ako si dovoljno znatiželjan da želiš i dalje učiti, moraš biti na izvorima. Jedno je učiti talijansku glazbu u Argentini, a nešto sasvim drugo učiti je u Italiji, gdje se može doživjeti i udisati atmosfera glazbe. Bolje možeš razumjeti nijanse jezika koje ne možeš izdaleka ni naslutiti.

Razgovarala

Jana Haluza

Tenor kojemu nije dovoljno samo pjevanje

Tenor José Cura ubraja se među najpoznatije operne zvijezde današnjice. Svjetsku je slavu stekao tumačenjem verističkih uloga iz repertoara dramskog tenora. On je za taj repertoar prirodno predodređen snažnim glasom i naglašenim glumačkim predispozicijama.

U Hrvatsku je došao treći put u dvije godine, prvi put u Zagreb. Nastupio je na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Marija De Rose u okviru manifestacije Jesen u Zagrebu. Umjetnik koji je i više od pjevačke zvijezde jer dirigira, piše, fotografira, a upravo se u Rijeci prošle godine prvi put okušao i kao operni redatelj, izrazita je scenska ličnost koja na zvuk glazbe ne može ostati mirna i nije joj dovoljno samo pjevanje. Operni pjevači današnjice u koncertne nastupe unose glumački izraz i uživljenost u ulogu kao da su na pozornici. José Cura u tome pretjeruje, pa stalnim hodanjem oko dirigenta zapravo dekoncentrira publiku, čak i neke glazbenike, a time ništa bitno ne pridonosi kvaliteti ni dojmu svoga nastupa.

Mlada gruzijska sopranistica Jekaterina Bugianišvili, ugodna glasa sa sigurnim visinama, ima baš toliko vrlina da može nastupiti sa slavnom zvijezdom, ravnopravno, a opet pomalo u sjeni. U prvom dijelu pjevali su Verdija, u drugom Puccinija. Cura je otpjevao i ariju Canija iz Leoncavallovih Pagliacca, Jekaterina Bugianišvili ariju Lize na Nevi iz Čajkovskijeve Pikove dame u dodatku. Magistralno izveden prizor smrti Verdijeva Otella, dvije arije Cavaradossija i arija Luigija te veliki prizor s arijama i duetom Mimi i Rodolfa iz Puccinijevih opera Tosca, Plašt i La Bohčme ostat će u dugu sjećanju zbog vulkanske prodornosti i ljepote pjevačeva glasa, kao i zbog srčanosti kojom se predaje opernim likovima.

Davor Schopf