Obećavajući početak

Obećavajući početak

HNK Ivana pl. Zajca: Alexandre Dumas sin, Dama s kamelijama, red. Damir Zlatar Frey; HKD Teatar: I. B. Singer, Tajbele i njen demon, red. Egon Savin; GKL: J. M. Barrie – P. Raos, Petar pan zgubidan, red. Zlatko Sviben

Kazališna je sezona u Rijeci započela bogato i kvalitetno. Nakon premijere Destinacija Trafik: Divljač, kojom je Trafik obilježio deset godina postojanja, u nekoliko smo dana mogli pogledati još tri premijerne izvedbe.

U Gradskom kazalištu lutaka Zlatko Sviben je, uz veliki prinos skladatelja Darka Hajseka, kreatora lutaka i scenografa Miljenka Sekulića i dakako glumaca, postavio glazbenoscensku lutkarsku igru Petar Pan zgubidan, čiji je tekst prema motivima Barriejeva romana Petar Pan napisao Predrag Raos. Predstava se odlikuje prepoznatljivom Svibenovom poetikom koju karakteriziraju postmodernistički eklekticizam, bogatstvo vizualno barokne maštovitosti te filozofsko propitivanje tema kojima se bavi – ovaj je put riječ o temi odrastanja koja sadrži dvije podteme (zaborava i letenja) – toliko strano većini predstava za djecu u hrvatskim kazalištima, čija je počesto jedina namjera zabaviti i poučiti. Upravo zbog posvemašnje lišenosti želje za poučavanjem, zbog usredotočenosti na igru kao na središnju silnicu zbivanja, igru koju Sviben raskošno razigrava na nekoliko razina (glumci/lutke; rastvaranje dva paralelna scenska prostora, gdje do izražaja dolazi poigravanje perspektivama) te referirajući se uvelike i na poetiku animiranoga filma, Petar Pan zgubidan predstava je itekako važna u okvirima hrvatskoga kazališta za djecu i mlade.

Obje predstave za odraslu publiku, Tajbele i njen demon Isaaca Bashevisa Singera u izvedbi HKD Teatra i Dumasova Dama s kamelijama u izvedbi HNK Ivana pl. Zajca, karakterizira ista tematska odrednica – melodramska ljubavna priča. No, dok je Tajbele i njen demon u režiji jednog od najpoznatijih srpskih redatelja Egona Savina kazališno klasično i komorno ispričana priča usredotočena na snažne glumačke kreacije, Dama s kamelijama u režiji Damira Zlatara Freya spektakularna je i vizualno atraktivna koreodrama. Tajbele i njen demon ljubavna je i erotskom strašću nabijena priča prožeta židovskim misticizmom, smještena u ruralnu sredinu 19. stoljeća, čijoj snazi uvelike pridonosi propitivanje odnosa zbilje i opsjene/iluzije. Iako suvremeno dramsko pismo i današnje kazalište ponekad na vrlo aktualan i(li) univerzalan način iskoraknu u područje ruralnog (bilo uronjeno u prošlost, bilo u sadašnjost), prisjetimo se samo iznimne drame Noževi u kokošima Davida Harrowera, te iako Singerov tekst sadrži mnoge univerzalne segmente, ne mogu se oteti dojmu da Tajbele i njen demon, usprkos Singerovu spisateljskom vrhunskom majstorstvu, ipak u kontekstu današnjega vremena i teatra djeluje poput svojevrsna anakronizma. Također, usprkos vrlo ujednačeno i kvalitetno provedenoj Savinovoj redateljskoj poetici, smatram da pri uprizorenju ovoga teksta nije dovoljno klasično ga kvalitetno postaviti, već da je bilo potrebno pronaći drukčiji, suvremeniji kazališni ključ za njegovo iščitavanje, pri čemu bi se mnogi njegovi univerzalni segmenti snažnije scenski rastvorili. Dojmu gotovo neuvjerljive naivnosti osobito je pridonijelo jedno od u predstavi temeljnih scenskih rješenja – vizualizacija demona (prerušena siromašna učenjaka zaljubljena u Tajbele), koji se pojavljuje umotan u bijelu plahtu. Jednostavna rješenja ponekad mogu biti i najbolja, no u ovom slučaju (iako ga se teorijski može opravdati posezanjem za svojevrsnom poetikom naive koja se uklapa u cijelu priču) – bijela je plahta djelovala poput nezgrapne improvizacije. No, usprkos zamjerkama, predstava se odlikuje suptilnom atmosferom, iznimno ujednačenom i snažnom glumačkom suigrom (Ivana Krizmanić, Damir Orlić, Dražen Mikulić, Nenad Šegvić) te emotivnom toplinom koja će, vjerujem, osvojiti širi sloj publike.

Po mome je mišljenju vrhunac otvaranja riječke kazališne sezone predstava HNK Ivana pl. Zajca Dama s kamelijama, prepoznatljiva Freyeva autorskoga rukopisa u kojem ponovno do izražaja dolaze sukob Erosa i Thanatosa, uranjanje u arhetipske emocije koje glumačku igru uvode u prostore nadindividualnog i ontološkog, spoj crne, bijele i crvene boje, simbolizam, snoviti nadrealizam i ekspresionizam (ovaj put u pojedinim masovnim prizorima blizak poetici filmova strave – ljudi, predstavnici društvenog ustroja oko Marguerite Gautier i Armanda Duvala prikazani su poput živih zombija, a utjelovljuju ih mnogobrojni članovi zbora Opere i ansambla Baleta, kojima se pridružuje i dionizijski ekstatična Anastazija Balaž Lečić kao Olympe te Vladimir de Freitas Rosa kao Psiha). Dekadentno ozračje predstavi pridaje i spajanje nespojivih elemenata, kako na vizualnom, tako i na auditivnom planu (autor glazbe: Marjan Nećak). No, ono što Damu s kamelijama najviše razlikuje od Freyevih relativno nedavnih uspješnica (Božanska glad, Zločin na kozjem otoku, Krvavi svatovi) jest izostanak ritualne ekstatičnosti, svedene isključivo na nekoliko masovnih prizora, i mnogo naglašeniji utjecaj Thanatosa, koji se ovaj put očituje u melankoličnoj atmosferi te u usporenu tempu. Freya (i njegovu dramaturginju Doru Delbianco) mnogo više od same ljubavne priče zanima suočavanje Marguerite Gautier (u raskošno senzualnoj i toplo suptilnoj interpretaciji Tanje Smoje, koja oduševljava kako prelijepom scenskom pojavom, tako i licem koje i bez izgovorena teksta progovara o najdubljim previranjima duše te koja svakom novom ulogom dokazuje da je glumica velika talenta i osebujna senzibiliteta) sa Sudbinom/ Smrću (utjelovljenom u vizualno dojmljivu liku Damira Urbana) i sa samoćom. Stoga u posljednjem prizoru Armand (u solidnoj interpretaciji Jasmina Mekića) ne dolazi. Ona umire kako je i živjela – okružena gomilom stranih lica, a zapravo dubinski posve sama. Isticanjem samoće, Smrti i prolaska vremena u predstavi je snažno scenski rastvorena univerzalna bolna pukotina Čovjeka – čežnja za vječnom ljubavi, koja uvijek dolazi zajedno sa sviješću o nemogućnosti vlastita ispunjenja. S obzirom da je Dama s kamelijama naoko mnogo hladnija od većine ostalih Freyevih predstava, mogli bismo pomisliti da su pred nama samo lijepe, ali prazne slike. No, svojevrsna hladnoća predstave nije plod njezine unutarnje praznine, upravo suprotno – ona je odraz prožetosti metafizičkom hladnoćom sveobuhvatne Smrti.

Tajana Gašparović