Nema li publika pravo na raznovrsnu ponudu?

Nema li publika pravo na raznovrsnu ponudu?

Koje mjesto u poplavi festivalskih manifestacija zauzimaju obnovljene Gavelline večeri, koje se, ove godine od 16. do 30. listopada, u revidiranu obliku održavaju četvrti put (uključujući četrnaestogodišnju stanku sveukupno dvadeset treći put)? Koliko je to doista prilika za viđenje najboljega od hrvatske kazališne produkcije, a koliko odraz osobnih težnji ravnatelja kazališta za vlastitim festivalom? Prisvajanje festivala podjednaka je ambicija brojnih kazališnih ravnatelja bilo da je u pitanju kazalište haenkaovske kategorije ili neko manje. Intendant HNK u Splitu Milan Štrljić tako je ravnatelj Splitskoga ljeta, intendantica riječkoga HNK Nada Matošević umjetnička voditeljica Riječkih ljetnih noći, ravnatelj Gradskoga dramskog kazališta Gavella Darko Stazić ujedno je ravnatelj Gavellinih večeri, kao i ravnatelj Satiričkoga kazališta Kerempuh Duško Ljuština, koji je i ravnatelj Dana satire, vodstvo netom završena Festivala svjetskoga kazališta s redateljem i dramaturgom Ivicom Buljanom dijeli ravnateljica Zagrebačkoga kazališta mladih Dubravka Vrgoč, Naj, naj, naj festival u rukama je ravnateljice kazališta Žar ptica Marije Sekelez i tako redom. Hoće li i oni koji u tome dosad nisu uspjeli pronaći opravdanje za gomilanje novih festivalskih okupljanja, na čije će čelo potom godinama zasjesti, ne mareći previše, ili možda upravo previše mareći, kakvo je stvarno značenje njihova festivala u hrvatskom kulturnom i društvenom kontekstu?

Programsko preklapanje festivala koncepcijski usredotočenih na domaću produkciju očigledna je potvrda prevelika broja festivalskih događanja s obzirom na veličinu hrvatskoga izvedbenog prostora i količinu kazališne publike. Makar se nominalno ti festivali tematski ne preklapaju, zbog premale produkcije u odnosu na brojnost festivala te neujednačene kvalitete produkcija izbor se u konačnici više-manje svodi na iste predstave. Iste predstave u programu različitih festivala još i mogu proći kad su festivali namijenjeni geografski udaljenoj publici, kao što su, primjerice, vinkovački Festival glumca i splitski Marulićevi dani. Kad se programski preklapaju dva festivala predviđena za istu publiku, može se već govoriti o nedovoljnim koncepcijskim pomacima ili o njihovu međusobnu isključivanju, odnosno o gubitku prepoznatljivosti pojedinoga festivala. Prošlosezonski Dani satire (31) i Gavelline večeri (22) programski se podudaraju u čak četirma od dvanaest predstava Gavellinih večeri, koje ulaze u konkurenciju, i četrnaest predstava Dana satire (navedimo ih: Smisao života gospodina Lojtrice Kazališta na Peščenici, Kako misliš mene nema?! Teatra Exit, S druge strane ZKM-a, Ničiji sin riječkoga HNK), dok su se dvije predstave (Četvrta sestra GDK Gavella i Dundo Maroje zagrebačkoga HNK) našle na programu prošlosezonskih Gavellinih večeri i ovogodišnjih Dana satire. Ove se godine festivalskoreprizni niz nastavlja još dvjema predstavama, Kerempuhovim Metastazama i Exitovim Kaubojima, koji su izvedeni u sklopu 32. dana satire u lipnju 2008, a izvest će se i na 23. Gavellinim večerima. Pogleda li se bolje, sve su predstave izuzev jedne produkcije zagrebačkih kazališta. Istina, teško je pri sastavljanju programa, napose kad festival ima karakter smotre, zanemariti zagrebačku produkciju jer je ona ipak najplodnija, kao što je nemoguće centralističku kulturu iznebuha preobraziti u policentričnu ili posve necentraliziranu. Ipak, nema li publika pravo na raznovrsnu ponudu? Osim programske podudarnosti, dva navedena festivala slična su i po nekadašnjoj usmjerenosti tada cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, s kojega su zagrebačkoj publici dovodili predstave. Na takvu znatno većem i kulturno različitom prostoru doista se moglo pronaći dovoljno kvalitetnih dramskih predstava. Danas još postoji fama o regionalnom festivalu pa izbornik Dana satire pripušta predstave iz bivših republika, pokrivajući svoj izbor međunarodnim predznakom festivala. Na obnovljenim Gavellinim večerima također se nađe poneka predstava iz regije, no one ne ulaze u konkurenciju i bira ih isključivo ravnatelj Festivala, ostvarujući potom s tim kazalištima razmjenu predstava iz repertoara GDK Gavella. Svjesni suženosti kazališnoga prostora, ravnatelj i prosudbeno povjerenstvo na prošlosezonskim Gavellinim večerima primijenili su odluku da se uz institucionalne predstave mogu birati i one neovisne produkcije, na taj način proširivši opseg predstava koje mogu ući u konkurenciju. Budući da izbornik Gavellinih večeri (izbornica 23. Gavellinih večeri je Snježana Banović) mora poštivati hrvatsku pokrajinsku politiku kako bi se zadovoljio karakter smotre i iz svake kazališne sredine dovesti poneku predstavu, pokrajinske predstave izabrane u skladu sa zadanostima statuta festivala, ne uvijek, ali često, ne dosežu primjerenu razinu produkcije. Mnoga kazališta bilo bi jednostavnije zaobići u izboru predstava, no, primjerice, zagrebački HNK kao vodeću kazališnu instituciju u zemlji nije moguće izuzeti, pa je izbor katkad umjesto najbolje produkcije – najmanje zlo.

Gavelline večeri prije četrnaestogodišnje stanke izazvane Domovinskim ratom i raspadom Jugoslavije bile su mjesto odmjeravanja vlastitih snaga, razmjene iskustava, kontinuiteta hrvatskoga dramskog pisma, često i subverzivno mjesto političkoga ili ideologijskog komentara. Malo je vjerojatno da će obnovljene Gavelline večeri dosegnuti značenje prijeratnih. Obnovljeni festival ipak ima i dobrih strana. Kako većina za kazalište zainteresirana hrvatskoga stanovništva nema novca za stalno praćenje predstava razasutih po cijelom hrvatskom glumišnom prostoru, Gavelline večeri omogućuju im kakav-takav presjek kazališnih događanja izvan Zagreba. Gavelline večeri kronološki se naslanjaju na Festival svjetskog kazališta pa je moguće povući paralelu između europskoga kazališta i domaćega glumišta. Statutom festivala propisan način biranja i predlaganja izbornika i prosudbenoga vijeća smanjuju mogućnost rošade uobičajenih likova dominantne izborničko-žirijevske klike. Naime, prosudbeno vijeće predlaže izbornika za sljedeću godinu kojega potom potvrđuje ravnatelj festivala, a također predlaže nove članove vijeća. Da bi postala izbornikom, osoba ne smije autorski sudjelovati u predstavama koje se biraju niti imati umjetnički angažman u protekloj sezoni, stoga se u potpunosti otklanja mogućnost da izabere vlastitu predstavu, što na drugim festivalima nije rijetkost. No, da ne bude sve tako blistavo kako se čini, opće je poznata i prešutna činjenica da ravnatelji kazališta, s obzirom na to da imaju pravo predložiti predstavu koju smatraju najuspješnijom, nude predstave izbornicima tek kad saznaju koji su članovi prosudbenoga vijeća, podilazeći njihovu senzibilitetu i kalkulirajući pritom koja bi predstava mogla odnijeti naslov najbolje. U zagrebačkoj kazališnoj sredini nekako se nije uobičajilo da se na festivalima nakon odigrane predstave održavaju okrugli stolovi ili kakva okupljanja druge vrste. Na taj se način zapravo narušava bit festivalskih okupljanja, nema prave razmjene iskustava među kazališnim umjetnicima, time se smanjuje mogućnost razmjene glumaca između kazališta, izostaje refleksija o gledanom, nema kontakta publike i izvođača. Na kraju nam preostaje dotaknuti se enigme uklapanja Gavellinih večeri i drugih festivala u shemu Jeseni u Zagrebu. Koje nam to dobro nosi? Gube li time ravnatelji festivala na autonomiji? Po kojem se ključu raznorodne manifestacije mogu svesti pod zajednički nazivnik? Zašto onda ne napraviti, recimo, četiri godišnja doba u Zagrebu? Je li uistinu nužno nadzirati ravnatelje festivala, ugrožavajući unaprijed im iskazano povjerenje? Tko će kontrolirati kontrolore? Kako Duško Ljuština, koji je i sam na mjestu ravnatelja kazališta i kazališnoga festivala, može koordinirati nadređeni projekt?

Bilo kako bilo, na 23. Gavellinim večerima očekuje nas dvanaest predstava koje ulaze u konkurenciju za nagradu i tri predstave izvan konkurencije. Na programu će se naći šest predstava zagrebačkih kazališta, Metastaze SK Kerempuh, Naš dečko i San ivanjske noći GDK Gavella, Opera za tri groša zagrebačkoga HNK, Kauboji Teatra Exit, Najbolja juha! Najbolja juha! ZKM-a. U nezagrebačkoj ponudi zastupljeni su Istarsko narodno kazalište i Talijanska drama riječkog HNK s predstavom Riva i druxi (Stižu drugovi), varaždinski HNK s Vučjakom, osječki HNK sa Zastavama, barjacima, stjegovima, riječki HNK s Turbofolkom i velikogorička Scena Gorica s Pirom malograđana. Tri su preostale predstave izvan konkurencije Brod za lutke Srpskoga narodnog pozorišta iz Novog Sada, San ljetne noći Crnogorskoga narodnog pozorišta iz Podgorice i Tako je moralo biti Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda.

Ivana Slunjski