Melankolija u ljekarni

Zvonimir Majdak, Melankolija tijelA, DHK, Zagreb, 2008.

Branislav Glumac, Ljekarna od vremena, VBZ, Zagreb, 2006.

Poetski počeci književne djelatnosti Zvonimira Majdaka (1938) vezani su za pokušaj da se jeziku književnoga standarda i filozofičnosti Majdakova pjesničkog naraštaja, razlogovaca, suprotstavi kolokvijalni govor, pobliže određen kao frajerski govor (Tip na zelenoj livadi, 1960. i Ukleti motociklist, 1963). Nakon gotovo pola stoljeća – s iznimkom Gradskih ljubavnika iz 1985. – Majdak se vraća pisanju poezije. Ukoliko je u početku iz nje govorio marginalac s periferije kao novi model pojedinca oslobođena društvene uvjetovanosti, valja se najprije upitati tko govori iz njegove nove zbirke. Bjelodano je da iz nje ne govori subjekt mučen pitanjem identiteta, a ni slučaj koji ga imitira. Ta poezija ne problematizira jezičnu pobunu, nego prije naprotiv njezino slamanje u suburbanom verizmu. Impersonalizirani govorni subjekt iskustva egzistencije iskazuje se kao bojažljiva lirska recidiva zaokupljena temom iz naslova. Ali ta recidiva kao da nema daha za više osim za pospremanje još živih uspomena, popisivanje smjerova u nigdinu, a usput i za hvatanje žanr-slika iz onoga što se još naziva životom, primjerice u tekstu Čekanje poziva, Žena, Preljubnica i Gubitnica. U posljednjem slučaju Majdak stvara tek knjiške portrete, što će reći bez konteksta koji bi im udahnuo život. Majdakova je poezija dorečenija kad kao daleki odjek ekspresionističkih slika grada ocrtava ambijente urbane samoće i život koji luta njima izgubivši jasan pojam o svrsi i cilju:

...Za slobodu bez duše

Zemlja nudi bljutav

Gorak okus

Kratkotrajni let

(Zemlja)

Majdak je iskren kad je riječ o tome da ustanovi koji je sat na biološkom brojčaniku njegova tijela premda nepotrebno ustraje na nelijepim aspektima toga nalaza. Šteta samo što Majdak svoj gdjekad točni stvarnosni osjet ne može odvojiti od patetike kao forsirane brige hoće li mu pjesma u kojoj to ustanovljuje na kraju zvučati dosta poetski.

Majdakov bliski generacijski sudrug Branislav Glumac (1938), neizbježnim paralelizmom, obraća se poeziji kao svojevrsnoj ljekarni od vremena, vremena naime čiji su napadaji na autora postali više nego očiti. Glumac već na prvi pogled ima pristup dijametralno oprečan Majdakovu. Dok je Majdak nespreman ili nevoljko spreman priznati, Glumac, izraziti individualist nejunačkom vremenu usprkos, otvoreno se i detaljno obračunava sa sobom i iluzijama svoga života. Učinio je to već u zbirci Završna dionica (2004), a ovaj put nastavlja aktivirajući protuotrov deziluzije, koja je samo dobila na detaljima. Radikalni skeptik, Glumac stavlja u pitanje čak istinitost onoga što se dogodilo:

ne znam je li to bilo jučer ili prekjučer?

je li uistinu ikad i bilo?

toliko se toga nad tim neuokvirenim i prašnim

akvarelom razlilo.

zdrobljene godine. umrvljeni mjeseci. dani od mjehurića.

bljeskovi. sitnice.

sami uzbrdo kotrljajući kamenčići. tu i tamo poneko

čisto lice.

(Mladost)

U ciklusima Ljekarna i Park Glumac s cinično zlonamjernom iskrenošću promatra svijet oko sebe, popisujući ga iz perspektive vlastitoga nestanka (Sitno). Iz teme marginalnog sumraka Glumac izvlači prednost nesmiljena egzistencijalnog uvida, koji bi bio čak dojmljiviji da nije toliko narcisoidan. U ciklusu Pođimo autor kao kontrast govori o ljubavi s mladom djevojkom, samo je šteta što na kraju, prevagom iskrenosti, priznaje da je sve izmislio. U ciklusu Obračuni, koji ironično reciklira Krležin naslov, autor prijeti: »prestat ću pisati poeziju. nešto tu nije u redu. / sve ide isuviše glatko.« Nije stvar u prijetnji, nego u tome što svoje pojeftinjenje poezije tako podrobno i blagoglagoljivo izlaže. Da bi se ta glatkost bolje osjetila, Glumac ubacuje u svoje duge stihove rime i onda kad se one nikako ne očekuju, dodavajući ih kao dogovorenu lakrdijašku grimasu. U pravu je pogovornik Tonko Maroević kada kaže da Glumac teži antiliterarnom govoru, oslobađanju od lažnog intelektualizma i pretencioznosti. Nije li karnevalizacija najbolji alibi umjetnostima zahvaćenima globalizacijskom ispraznošću?

Zvonimir Mrkonjić