Manje poznata Ivana

Manje poznata Ivana

U slučaju Ivane Brlić-Mažuranić čini se da je barem stručnoj javnosti sve poznato. Da baš nije tako, pokazuje nedavno objavljena knjiga Jasne Ažman Brodski spomenari Ivane Brlić-Mažuranić (MH, Slavonski Brod, 2008). U njoj je ta strastvena ivanologinja objavila rukopise Spomenice za vinograd Brlićevac koju je 4. rujna 1889. ustanovio Ignjat Brlić, brat poznatijega Andrije Torkvata, koji je ljetnikovac i sagradio. Ostavši bez ženske ruke u kući, nećak Vatroslav ženidbom u porodicu dovodi osamnaestogodišnju Ivanu Mažuranić, koja preuzima kućanstvo, a s njime brigu i za porodični ljetnikovac u Brodskom Brdu. Ne samo da će taj građevinski spoj planinske kuće i graničarskoga čardaka Ivana proširiti te ga – usprkos mladosti, neiskustvu i zarana načetu zdravlju – učiniti omiljenim porodičnim gnijezdom i prijateljskim svratištem, nego će u njemu napisati gotovo sva svoja djela. Uspjela je još nešto: voditi vinogradarske knjige i zapisnike s obiteljskih proslava Sv. Vinka sve do 1937, svega nekoliko mjeseci prije smrti.

Naime, »prema starim brodskim običajima«, svakoga 22. siječnja u vinogradu bi kućedomaćin okupio svoje »goste i štovatelje sv. Vinka, zaštitnika vinograda«, te po »starom brodskom običaju« posvetio vinograd. Posveta se sastojala od vezanja kulena ili kulenove seke na simbolično orezan čokot, zalijevanja »okom vina« i škropljenja »na sve četiri strane« uz pratnju »starodrevne molitve«. Kadšto bi se ispalila tri hitca iz vinogradarske puške, a redovito pjevalo »stare brodske pjesme sv. Vinku, nastojećki« ispijale nazdravice – »prvo svecu patronu, potom uglednicima, na koncu hrvatskoj domovini«. Nije se uvijek pjevalo svih petnaest »Vinkovih pjesama iliti pjesme na Vincetov dan«, a isto tako starima bi se dodavale nove, baš kao 1908: »Tko ne može s nama pit / Hrvatskoga vina / Taj nek ide Rauchu vrit / Živit ko živina«. Osim Lijepe naše ili kitica iz Graničara, pjevane su »uz gitaru i razne prigodnice i rugalice«. Između pjesama živo se debatiralo te »po komandi praznili vinski topovi«.

Nakon blagoslova, na poziv stoloravnatelja, pristupalo se stolu na kojem se služio »obligatni brodski Weingulasch, pudarska Fleischpitta, paprenjaci«. Nerijetko se našao »pečeni puran s krumpirovom salatom« ili ćevap, pa pečeno prase, kadšto janjetina pohana, a »za zaključak želudca (Magenschluss) sir«. Kao što je ćevap znao biti ljut, a paprikaš delikatan, tako je i »narodna ptica puhran« mogao biti »dosta korpulentan« i »mekan kao putar«. Sve to zalijevalo se »starom graševinom iz Brodskog Brda«, pa dok je teklo »vino sladko niz grlo gladko« i spravljala se »crna kafa«, pisao bi se zapisnik, naglas čitao, a onda redom potpisivao. Od prve godine sakupljao se novac »za svetu misu na sv. Vinka« ili u druge svrhe.

Sve to doznajemo iz ove kronike vile Brlićevac, uglavnom iz Ivanina pera koje će 1932. zapisati i to kako inače muška proslava »sve više prelazi u ženske ruke, pa sv. Vicent postaje sv. Vicencija.« Držeći se običaja i kad bi ostajala sama sa svojom »malom družinom, stara mama« bi kao vršilac obreda djeci i unučadi dijelila uloge »peroviđe, kulenove seke, pucalice, zalievala ili Jahačice mistične rijeke«. Jednom, usred obredne molitve, toliko ju je nasmijalo kćerino »ozbiljno i dostojno ministriranje«, da se nije mogla suzdržati od smijeha, pa je umalo propalo obredno slavlje! Rijetko pišući u 3. licu, već 1907. otkriva kako je »Ivana počela na živcima i srdcu pobolijevati«.

Osim o obredima, komentira Ivana obiteljske i ine događaje, npr. pojavu kolere u Srijemu i Bosni ili bogati urod voća dotične 1913, a južnoga – smokava i mandula – 1934, pa paljenje vinogradarske vatre, proslavu sinove mature, balkanske ratove, za urod koban mraz 1. svibnja 1935, pojavu morskog psa u Kvarneru, obiteljsko filmovanje… Pudarski precizno bilježi stanje grožđa, šire, vina i sladora u njemu, nadnice za gazače, berače i putunjare, škropljenje protiv peronospore, prinos nove amerikanske loze, pa graševine, portugisca i burgunca, kao i rakija šljivovače i breskovače. Redovito se dopisuje s majkom i ocem, poslije i djecom kako koje stasa i napušta roditeljski dom, ali se i vraćaju staroj mami i uvijek toplom Brlićevcu. Zato, kad je više ne bude, jedna od njezinih kćeri zapisuje: »Sa maminom smrću nestalo je iz života sviju nas starijih, mlađih i najmlađih, što je bilo najljepše. Tko prolista listove ovih naših spomen knjiga razumjet će što je bilo ono najljepše i ne će mu trebati tumača. Nije dakle čudo, da su morale proći godine, a da se nitko nesigurnim perom nije usudio taknuti ovih stranica, pa da nastavi zapiske, gdje ih je ona prekinula.«

Tradicija se prekinula. Čudesni ljetnikovac, Ivanina Jasna Poljana, kako se vidi iz još preostalih zapisa do 1946. iz pera njezinih najbližih, bit će pogođen bombardiranjem baš kao i cijeli Brod, rat je razasuo Ivaninu djecu, a u Brlićevac je nova vlast uselila radničke obitelji i inkubatorsku stanicu za tri tisuće jaja! I pokraj slabe vinogradarske 1946. Spomenica bilježi i jedna lijep događaj – ženidbu Ivanina malog Vuka (Milčića), koji će donedavna biti posljednjim vlasnikom i čuvarom čudesnog Brlićevca.

Knjiga ova osebujni je dokument naše građanske kulture i prilog koji baca potpunije svjetlo na ličnost i život Ivane Brlić-Mažuranić.

Vinko Brešić