Majstori režije posvuda su rijetkost!

Majstori režije posvuda su rijetkost!

Redateljica Snježana Banović (1963), docentica na odsjeku Produkcije ADU, kao izbornica 23. Gavellinih večeri odabrala je sadržajno vrlo raznorodne predstave hrvatskih kazališta, stavivši uz bok nacionalnim ansamblima Rijeke, Osijeka i Varaždina vrlo kompaktne ansamble Dramskog kazališta Gavella, kazališta Kerempuh i Zagrebačkog kazališta mladih. Pridružimo li im ovogodišnju iznimnu produkciju Kauboja teatra Exit i intrigantnoga Brechta iz Velike Gorice u režiji Paola Magellija te gostujuće predstave iz Beograda i Novog Sada, žiri Gavellinih večeri očekuje vrlo teška zadaća.

Što bi odmah i snažno značilo u izboru koji ste napravili za Gavelline večeri?

– Tekst obrazloženja započinjem jednom Gavelllinom rečenicom iz eseja koji je objavio 1934. u beogradskom »Danasu« – odmah dolazi od toga da »svako kazalište i drama djeluje odmah ili ne djeluje uopće«. Rečenica je to koju odavno stavljam na prvo mjesto postulata kojih se trudim držati u vlastitom radu, snažno je moj dodatak na njegovu tezu koji želi pojasniti tešku borbu današnjega kazališta da se očuva od navale površnosti koje nad nama svakodnevno obavljaju estrada, političari, većina medija i sve brojniji sapuničarski dramoleti. Moto festivala (zapravo vapaj) implicira ofenzivnost koja je nužna u vođenju i provođenju svake kulturne politike danas u Hrvatskoj. Kazalište – da parafraziram Brechta – ne može biti samo zrcalo u kojem se ceri stvarnost, ono mora pokušati postati čekić kojim se ta stvarnost pomaže oblikovati. Usput, presretna sam što ćemo ove godine na Gavellinim večerima gledati čak dvije predstave nastale prema predlošku toga genijalnog pisca – u posljednjem desetljeću rijetka gosta naših scena.

Može li kazalište danas ponuditi publici moguće rješenje problemskih situacija koje nameće stvarnost?

– Kazalište uvijek mora biti sumnjičavo, kaže Vaclav Havel, ali on živi u mnogo uljuđenijoj i uređenijoj sredini pa mu je i prosudba češki blaga. Prečesto se čini da kazalište ne može djelovati na stvarnost, ali tajna je tisućljetne vitalnosti kazališta upravo obratna: kad se prestanemo nadati i vjerovati u ideju da ono može učinkovito upotrijebiti gore spomenuti Brechtov čekić – dogodi se nešto što nas demantira. Ne znam hoćemo li mi imati sreću doživjeti da u glavne uloge i na naslovne stranice otužne hrvatske stvarnosti umjesto ratnih zločinaca, korumpiranih političara i estradnih zvjezdica s napuhanim usnicama uskoči – Umjetnost. Voljela bih doživjeti taj trenutak, štoviše – sanjam ga često. Snaga koju sa scene šalju neke od predstava ovogodišnjih Gavellinih večeri čini mi se kao vjesnik nekoga novog kazališnog doba.

Čini mi se da hrvatskom glumištu nedostaje sveopće posvećenosti poslu da bi ostvarivalo vrhunske rezultate. Većina glumaca uz angažman u kazalištu snima reklame, sitcome i sapunice. Što vi o tome mislite?

– Grozim se sapunica i sličnih tvorevina, ne gledam ih i nastojim o njima ništa ne znati, što je jako teško ako znamo da smo sredina u kojoj i nacionalni prvaci svakodnevno trče na dva-tri seta izbjegavajući obveze po matičnim kućama. U svijetu je strogo odijeljen glumački svijet koji ih snima od onoga kojem takvi formati štete u karijeri. U nas je ta groznica poprimila pandemijske razmjere – teško je u većini hrvatskih kazališta sastaviti i malu podjelu bez stalna straha hoće li biti moguće uopće održati premijeru. O posvećenosti kazalištu misle samo još rijetki i ja im se divim. Kazališne uprave, primjenjivale Zakon o kazalištu ili ne, tu očito ne mogu ništa, a trebale bi. Opet dolazimo do Brechta i njegova čekića.

Imali ste iskustvo vođenja dramskog ansambla HNK u Zagrebu. Koje biste korake danas poduzeli (ili poduzimate) u sprečavanju daljeg propadanja digniteta struke (kazališne općenito, ne samo redateljske)?

– Hrvatskom kazalištu danas treba velika i temeljita reforma. Ponajprije u organizacijskom smislu jer je opterećeno negativnim nasljedstvom iz prošlih vremena, koja su se u svim segmentima društva promijenila, a jedino je kazalište ostalo zakukuljeno u kombinaciju modela 19. stoljeća pomiješana s bastardnim ostacima komunističkoga stila vođenja kazališta i kulture općenito. Sve dok vlasnici kazališta budu financirali modele i glomazne ansamble, a ne programske orijentacije koje nude živo i istinito kazalište – ništa se neće promijeniti. Sjećam se davne izjave Antuna Vujića, koji je nakon nekih zanimljivih i obećavajućih pokušaja s početka mandata nažalost ubrzo odustao od kazališta uz rečenicu koja otprilike glasi: »Postoje dvije vrste luđaka – jedna koja glumi Napoleona i druga koja misli da može reformirati hrvatsko kazalište.« Definitivno pripadam u tu drugu vrstu luđaka jer temeljitu reformu smatram dužnošću nas koji sada u glumištu predstavljamo neku, pa recimo, srednju generaciju.

Je li moguće u hrvatskom glumištu ostvariti vrhunske produkcije kakve imamo prilike gledati na Festivalu svjetskog kazališta ili na Eurokazu?

– Po talentima kojima doista obilujemo – jest, ali po poraznim činjenicama iz prethodna dva pitanja – svakako ne! Nekidan sam, sva ozarena genijalnom mađarskom predstavom Ivanova, o tome razgovarala s kolegama i svi smo se složili da bi u nas bilo moguće ostvariti sličnu kombinaciju talenta, umjetničke hrabrosti i posvećenosti, samo kad bi bilo moguće privesti u tromjesečni laboratorij prosječni ansambl u Hrvatskoj. Dokaz da je moguće i tako je ansambl ZKM-a. Tamo televizijski formati nisu prioriteti, nego opcije, a to se iz njihovih predstava i vidi. Pogledajte Medvešeka na Gavellinim večerima – iz svake minute njegove predstave izvire posvećenost o kojoj me pitate.

U uvodnoj riječi vrlo ste ambiciozno obrazložili svoj izbor predstava, može li kazalište uistinu danas pobijediti izazov medija i sve crnje svakodnevice ili je to iluzija u kojoj žive oni koji se kazalištem profesionalno bave?

– Moje obrazloženje sastavljeno je na temelju izbora predstava koji jest mišljen da bude ambiciozan. Ljepota života u kazalištu jest između ostalog i u mogućnosti pripadanja mnogim iluzijama i nadama, ali i svijesti o tome da teško konkuriramo crnilu svakodnevice, osim kada proizvedemo skandal, svađu ili pojačamo napetosti što privuku medijsku glad koja se onda dva-tri dana zabavlja kazalištem dok joj ono ne dosadi kao oglodana igračka. Pritom rijetko zadire u estetiku i umjetničku težinu pojedinca ili predstave u cjelini ili kazališnoga programa kojem skandal pripada. Najnoviji je primjer ovoljetni skandal s Bakhama u splitskom HNK. Papir je uoči i nakon te premijere podnio svašta, ali nigdje nisam pročitala neku relevantnu analizu bilo kojega segmenta umjetničkog djelovanja kuće koja je pokrenula tu lavinu: repertoara, vizije, strategije ili umjetničkih rezultata. Jedina korist te buke s ponešto bijesa bila je što je cijela Hrvatska čula za Frljića, a to je dobro. Zanima me zagrebačka reakcija na njegov Turbofolk, ta se žestoka predstava o nama samima možda najviše od svih odaziva na onaj moj vapaj odmah i snažno.

Koje bi bile idealne kvalifikacije izbornika Gavellinih večeri i znate li zašto je Upravni odbor Gavellinih večeri izabrao vas? Drugi ste izbornik koji je po zanimanju redatelj. Je li to jamstvo prosudbenih sposobnosti? I što vi mislite, zašto se kritičarima u tom kontekstu nedovoljno vjeruje?

– To morate pitati one koji biraju izbornike. Pa nisam Slaven Bilić niti mi je ugovor sličan njegovu da se moram pravdati za ovaj mandat. Radim više od dvadeset godina svoj posao, ne lamentiram za medije nad svojim postignućima u hrvatskom kazalištu i izvan njega. Ne mislite valjda da ću sada nabrajati sabrana djela iz svojega curriculum vitae koja su prevagnula kod Upravnog odbora Gavellinih večeri da izaberu mene a ne nekog od uvaženih kolega kritičara.

Ne natječem se s kritičarima ni u jednoj disciplini. Poštujem svačiji rad koji unosi konstrukciju – destrukciju ne podnosim, makar se često zvala i kritika.

Bavili ste se postavljanjem drama koje u prvi plan stavljaju odnos žena prema muškarcima, vlastitoj seksualnosti, položaju žene u društvu. Koliko to što ste redateljica određuje vaš izbor tekstova?

– Redateljica nije podvrsta redatelja, to je samo ponekad nešto teži posao od posla novinarke ili liječnice. Nikada nisam sa sobom na probe, sastanke, predavanja ili pregovore bilo kakve vrste nosila transparent ja sam žena, dajte mi mjesta! Režija nema spola, nemilosrdno je teška i za jedne i za druge, no u nas žene nažalost lakše odustanu od teatra ili ih se lakše navede da odustanu. Problemi koji mene zaokupljaju u radu u kazalištu problemi su koji tište podjednako sve društvene zajednice, samo što su neke više senzibilizirane za te probleme, a neke manje. Držim da Hrvatska nije odveć senzibilizirana za različitosti bilo koje vrste pa iz tog razloga volim iznalaziti tekstove koji postavljaju takva pitanja. Najčešće su to novi tekstovi svjetske i domaće dramske literature, no slične motive može se pronaći kod Tennesseeja Williamsa, ali i u npr. Mjeri za mjeru. Nitko mi nažalost nije još ponudio da režiram taj divni Shakespearov komad, ali represija politike prema ženskom biću raznim muškim sredstvima u tom je komadu aktualnija danas nego bilo kada prije.

U nedavno objavljenu razgovoru za »Vijenac« Miše Martinović rekao je kako »žene ne mogu napraviti dobru predstavu« jer njih više zanima »prikazivanje njih samih«. Možete li to komentirati?

– Ne mogu vjerovati da je gospar Miše to izjavio! Ako jest – suzdržat ću se komentara iz poštovanja prema njegovim godinama i tragu koji je ostavio u hrvatskom glumištu. No, taj stav mi je poznat, čula sam i gore izjave u posljednja dva i pol desetljeća. Jasno da se na takve stavove moje feminističko biće buni te bi potaknuto tim pitanjem svašta sada reklo na račun muške taštine i seksizma na našoj sceni i oko nje – nažalost mnogi oko nas dijele slične stavove ne misleći da time samo ograničavaju svoje, ionako sužene poglede na svijet. Oni se ne mogu promijeniti, moguće ih je samo žaliti.

Možete li ukratko komentirati tezu da hrvatske režije više nema? Uostalom i među predstavama koje ste izabrali dvije su koje nisu režirali naši redatelji? Kroz hrvatski obrazovni sustav nisu prošla čak tri redatelja, Magelli, Popovski i Zappia.

– Otkad sam ušla u kazalište, slušam stalno iste priče o hrvatskoj režiji koje navodno nema. A s druge pak strane dolazi ta glupa, vječna žalopojka nad strancima koji nama domaćima uzimaju posao. Režija nema nacionalnosti, dobre redatelje ne proizvode škole ni obrazovni sustavi (dokaz tome su i npr. moja tri redatelja glumca na ovom festivalu: Anočić, Svrtan i Medvešek), nego intenzivan život u kazalištu i za kazalište, dobri instinkti, brda znanja i brojne vještine raznih vrsta, velika disciplina i bogomdan talent za manipulaciju u najboljem smislu te riječi. I kako bi pokojni Dalibor Foretić rekao – nemjerljiva doza ludila!

Majstori su režije posvuda rijetki jer iz gore navedenih razloga za proizvodnju jednog redatelja treba više vremena nego za proizvodnju liječnika ili suca: jedan je Le Page u Kanadi, Marthaler u Švicarskoj, Schilling u Mađarskoj, a Jelčić u Hrvatskoj...

»Režija traži cijeloga čovjeka«, govorio nam je dragi profesor Habunek i bio je u pravu: rijetko se rađa velemajstor!

Uvjerena sam ipak da će se na ovogodišnjim Gavellinim večerima vidjeti mnogo odlične režije, i one hrvatske i one malo manje hrvatske.

Razgovarala

Lidija Zozoli