Kreacija u službi opsesije

Kreacija u službi opsesije

Nova predstava Jana Fabrea Another Sleepy Dusty Delta Day, nastala u koprodukciji nekoliko festivala (Festival d’Avignon, Philadelphia Live Arts Festival, Napoli teatro festival Italia, Festival svjetskoga kazališta), nimalo ne odstupa od uobičajena autorova toposa – smrti. Raspadnutost materije, miris truleži, tjelesna propadljivost, preobrazba živoga u neživo, ljušture kukaca, ljudski ostaci, motivski, znakovno i idejno, naočigled i simbolički natapaju Fabreov umjetnički iskaz neovisno o mediju u kojem se izražava. Stvaralački se impuls u Fabreovu slučaju rađa iz sučeljavanja smrtne nepomičnosti, nedjelovanja, i životnosti, naglašene potrebe za akcijom. Dah Smrti pokretač je života, a svijest o vlastitom nestajanju jamstvo intenzivnosti življenja, tako i umjetničke akcije. U predstavi Another Sleepy Dusty Delta Day, nadahnutoj blues-pjesmom Bobbie Gentry Oda Billyju Joeu taj se sraz pretvara u nadigravanje Erosa i Thanatosa. Oda Billyju Joeu, naime, govori o samoubojstvu mladića skokom s mosta i suočavanju njegove djevojke s neizbježnošću smrti. Dramaturška gradacija motiva Ode, kojom njezin sadržaj saznajemo u etapama, od početna upoznavanja s atmosferom do otkrivanja povezanosti djevojke i Billyja Joea, te ugođajnost predstave najuspjeliji su njezini dijelovi. Ugođaj američkoga juga dočaran je tipičnim stolcem njihaljkom uobičajenim na trijemovima kuća, krletkama kanarinaca, evokacijom nostalgije i melankolije, već u samim tonovima bluesa. Osim Ode, predstava polazi i od autorovih osobnih suočavanja sa smrću roditelja, njihovom patnjom i nemogućnošću (legalnoga) izbora trenutka smrti. Kao i u Anđelu smrti, koji je zagrebačka publika vidjela na četvrtom izdanju Festivala svjetskoga kazališta, i u Another Sleepy Dusty Delta Day riječ je o solu kreiranu za plesačicu Ivanu Jozić. Fabre potpisuje tekst, scenografiju i režiju. Dok je u Ivane Jozić očigledan rast u cjelovitu izvođačicu jednako uvjerljivu u plesu, glumi i pjevanju, Fabre novom predstavom upisuje silaznu putanju u autorskom promišljanju izvedbene građe.

Fabreova razmišljanja o slobodi izbora, kako životnih tako i smrti, pretočena u pismo, izravni su predložak predstavi. U nekim se aspektima Fabreova sloboda izbora poklapa s Antigoninim etičkim imperativima, s isključivim pravom pojedinca na raspolaganje vlastitim životom mimo svih društvenih zakona, neodgodivošću trenutka djelovanja te primatom odluke i njezinim dosljednim provođenjem. U scenskom potkrepljivanju Fabre slobodu izbora doskora pretvara u opsesiju smrću, potaknutu prije zasićenjem životnom rutinom negoli mističnošću onostranoga. Tomu svjedoči i scenografija sastavljena iz hrpimice raspoređena ugljena okružena električnim željeznicama i kanarinaca zatočenih u krletkama i obješenih o strop. Ugljen i kanarince povezuje stari flandrijski običaj spuštanja ptica u rudarsko okno, čiji bi pjev utihnuo kad bi ponestalo zraka. Poistovjećivanje vlaka sa životom, kao i rudnika sa smrću, prilično je predvidljivo. Izlaz iz teška života radničke klase, uprizoreno prenošenjem ugljena s jedne hrpe na drugu, i utjehe u alkoholu, na koju Jozić aludira doslovno vadeći pivo iz jedne od hrpa, Fabre vidi jedino u smrti. Je li smrt u tom slučaju sloboda izbora ili jedina preostala opcija? Je li riječ o slobodi izbora ako je za smrtni skok potrebno debelo potegnuti iz boce? Je li život apsurdniji od smrti? Što je sa Sizifom, koji nas uči pronalaženju smisla unutar besmisla? Opsesivno se prepustivši jednodimenzionalnom tumačenju života u smrti, uspoređujući slobodu sa »skokom koji je čin dostojanstva i ponosa, koji slavi moć praznine i odriče se nježnosti prema tijelu« Fabre ne daje niti traži odgovore, ne upuštajući se u slojevitije istraživanje. Prisvajajući smrt, Fabre jednostavno uživa u postajanju »tamnoplavim spužvastim čudovištem«. Posljednje riječi kojima Ivana Jozić uokviruje izvedbu, »vjerujem u legendu o ljubavi«, čine se potvrdom slobodna izbora smrti, proizašla iz vjere u ljubav, odnosno u život. S druge strane, kanarinac u krletki u flamanskom se slikarstvu, prema autorovim riječima, često povezuje s ljubavlju. Njegov je pjev o ljubavi navodno ljepši što mu je krletka manja. Može li se čin slobode, kao odrednica života, temeljiti na uskraćivanju tuđe slobode, makar bio u pitanju običan kanarinac? Strana Erosa scenski je neopravdano potpomognuta i komentarom izvođačice »Žuja je zakon« te trljanjem pivske boce o međunožje, čemu se pridružuju brojne asocijacije na seksističke televizijske reklame Ožujskoga piva. Mijaukanje izvođačice ispred krletki s referiranjem na repliku iz animiranoga filma o kanarincu Tweetyju »mislim da sam vidio micu-macu« umjesto očekivane salve smijeha djelovalo je vrlo iritantno i u kontekstu predstave posve suvišno. Ekspresivna izvođačica izrazite scenske prisutnosti, fina kretanja i usuglašenih izvedbenih vještina, podilazeći Fabreovu ponajprije estetskom ukusu te njegovim općepoznatim i prokušanim obrascima na trenutke djeluje kao poslušna marioneta. Stoga se intervali između čitanja pisma i interpretiranja Ode Billyju Joeu, kad joj zapravo ostaje prostora za vlastitu koreografsku kreaciju, doimaju nedorečeno, na pragu infantilnosti, pojednostavnjeni i shematizirani.

Ivana Slunjski