Koncepcija bez kalkulacije

Izložba Ljiljane Mihaljević Bijelo, sivo, crno – slike iz nemoći, Galerija Prica, Samobor, rujan – listopad 2008.

Koncepcija bez kalkulacije

"Između zbilje i naših očiju, uvijek se nameću riječi: vjerujemo da vidimo, ali zapravo samo čitamo."

Bernard Noel

Između New Yorka, Firence i Zagreba, Ljiljana Mihaljević na posljednjoj izložbi Bijelo, sivo, crno s podnaslovom Slike iz nemoći, u Galeriji Prica u Samoboru nastavlja svoju moć nemoći obilježenu slovnim instalacijama ili slikama ovješenima o zidove galerije – premda je prethodnim izložbama, intervencijama, instalacijama bila sklona nekonvencionalnim izlagačkim postupcima spram otvorenoga i zatvorenoga mjesta djelovanja. Kartezijanski čista i smirena izložba rasporedima slova i rečeničnim sklopovima u svojoj jednostavnosti, jasnoći i čitkosti nastavlja crtu umjetničina interesa kojoj na ovoj izložbi nije trebao uvodničar ni predgovarač jer »svako dodatno objašnjenje djela koje traži da bude čitko i jednostavno značilo bi da to djelo nije umjetnički uspjelo. Zato ne treba ništa reći.«

Ideale čitke geometrijske organizacije već je i na prethodnoj izložbi (Sv. Krševan, Šibenik, 2004) uočio Tonko Maroević locirajući to prostorom »između geometrije i letrizma« i svezom »s baštinom i nasljeđem geometrijske apstrakcije, tradicije vizualnoga pjesništva s letrističkom i tipografskom poezijom« – što je bilo dobro uočeno, ali i nosilo opasnost da se sve krivo ne postavi kao panoramski ulančan slijed srodnih interesa i pristupa znanih iz bogate povijesti zajedničkoga iskustva slike-riječi i riječi-slike (od dadaizma do Josipa Stošića). Svemu tome trebamo dodati autobiografsku iskrenost s kojom se umjetnica oslobodila srodništva i sličnosti i stvorila prostor vlastite doživljajnosti i to načinom da postrožuje i disciplinira sliku tako da »moć preobražaja bude na svojem vrhuncu« (Lautréamont). Ma koliko strogo organiziranih tekstova i riječi, ona ne zastire želje, ne ublažuje doživljaje kojima se navraća upravo putem najveće strogosti (primjerice Izađi dušo moja može se, s crnom površinom i ispisanim bijelim slovima, smatrati najekspresivnijim djelom u cijeloj recentnoj umjetnosti; kao sam dah ili riječi s kojima se duh uvijek druži i plete).

Iz prividno stroge, disciplinirane slike u kojoj se »vidljivo pretvara u misaono« (Noel) rađa se ekspresija koja se budi na samoj površini. Jer Ljiljanina slika nije zagonetka kojoj treba odgonetka, ni dubina koju (kao) treba pronaći nego recimo tako prikrivena očitost sadržaja i značenja teksta. Dinamizam slike pomiren je i izmiren s nagošću teksta, nepomičnošću, geometrijom i mirom svoje egzistencije. Istodobno, riječi, slogovi, razlomljene rečenice… ukazuju na pluralitet pristupa u kombinacijama tipografskih, slovnih inačica, lomljenih i cjelovitih riječi, izduženih ili rezanih slovnih znakova. Tu je i podešavanje riječi i oblika slova koji se tvore prema sadržaju koji iskazuju.

Umjetnica je nedvojbeno svojevrstan logotet koji poput Leibniza stvara »jezik strog u organizaciji svojih signatuma (sadržaja) a potpuno konvencionalan u izboru svojih signansa (izraza)«. To je stroga kombinatorika s jednostavnim idejama, racionalna, kodirana, usmjerena i pravilna u svojoj organizaciji. Svakako, riječ je o svojevrsnu prosvjetiteljstvu riječi i o mimetičnom jeziku koji pomalo promovira i pitanje mimetičke superiornosti engleskoga jezika (s ponekim hrvatskim ili talijanskim »otočnim izolacionizmom«).

Slike iz nemoći Ljiljane Mihaljević sladostrasna su riznica moći i posebnosti umjetnice; moći koje daruje samo iskrenost bez kalkulacije. To je autobiografija pisana na površini, ali s težnjom da se razgrne konvencija riječi, da se na samoj površini otvori prostor smisla i poticajnih ambivalencija i značenja, kao jaka stranka umjetnice velike jezične kompetencije, koja se s pravom hvali poznavanjem jezika. S druge strane to je pitanje jednostavnosti, ikoničke i letrističke skromnosti i svakako autobiografski ironičnih duhovitih, uljuđenih, ali snažnih ekspresija. Jer sve se događa u prostoru poriva, osjećaja koji se disciplinira u geometrijskom i strukturalnom, ikonološki suzdržanom, ali i sugestivnom doživljajnom rasponu.

Tekst, riječ, slovo izobličuje se, savija i modificira, ali ne dira izvanjsku pravilnost. Ono posvjedočuje vlastitu nemoć (slika pod naslovom Bezidejna) ili neki potresni sadržaj. To nije dubina ni metafizika, nego namreškana i uznemirena površina puna novih priznanja koju samo iskrenost nudi. To je stara dob riječi, ali i njihova sposobnost za nove sadržaje. Jer, premještanjem riječi i slova, novi slijed vodi do riječi koja doslovno izražava ono što govori.

S djelima na ovoj izložbi Ljiljana Mihaljević oživljuje i rekreira već pomalo posušeni jezik, upreže ga u vlastito djelovanje. Izbavljajući riječi od entropije i navike, vitgenštajnovski zaokupljena jezikom, Ljiljana Mihaljević vjeruje, kao i slavni filozof, da »pažljivo slušanje površine jezika može riješiti zagonetke, a da nevolje nastaju kad pokušamo prodrijeti ispod površine«.

I na kraju, bez ikakvih moralističkih uresa, samoborska izložba bit će proširena i postavljena početkom prosinca u njujorškoj MC Gallery. Prisutnost Jana Fabrea na izložbi u Samoboru ne govori samo o prijateljstvu dvoje umjetnika, nego i o pažnji i prepoznavanju vrijednosti.

Ive Šimat Banov