Kazališni ritam nasilja

Kazališni ritam nasilja

Predstave za djecu, barem u najavi, uvijek nose i edukativnu poruku, kao da se upravo na toj specifičnoj vrsti kazališta brusi utilitarnost i kao da i kazalište za djecu ne može biti jednostavno kazalište, odgovorno i promišljeno kakvo bi svako trebalo biti. Ponoviti bajku bajkovitim sredstvima može i svako drugo kazalište, ali ono koje se obraća navodno najzahtjevnijoj publici ionako mora biti posebno oprezno u svakom segmentu produkcije, od izbora predloška do dinamike uprizorenja. U objema kategorijama Strah u ulici lipa, nova predstava Olivera Frljića kojom je debitirao u Kazalištu Žar ptica, pogađa. Ipak, pogodila bi i bez isticanja aktualnosti bullyinga u domaćim školama, i pothodnicima.

Roman Milivoja Matošeca pravi je evergreen, popularan i danas kao i prije nekoliko generacija, a u svakom slučaju suvremeniji i urbaniji od mnogih klasika književnosti za djecu koji danas jednostavno ne korespondiraju s publikom koja ne zna ni što je mlin, pogotovo ne zadružni, niti bi imala pojma kako ga popraviti. Smješten na gradskom asfaltu, s detaljima kao pokupljenim iz današnjeg života, bavi se vječnim problemom koji je lakše anticipirati nego percipirati. Problematični i agresivni dječak koji se nameće društvu iz Ulice lipa na kraju je p(r)okazan kao ustrašeno i nevoljeno dijete, a cijeli je roman zapravo njegovo putovanje s tamne polutke agresivnosti na svjetlo pokajanja uz pomoć nekolicine malo strpljivijih iz svijeta odraslih te vršnjaka koji su spremni zaboraviti i oprostiti. Iako bismo se mogli pitati može li se ista logika primijeniti i na, recimo, adolescente iz Columbinea, predstave za djecu kao što je ova ponekad je lijepo pogledati isključivo radi poruke.

Baš kao što je lijepo ponovno vidjeti Franju Đimija Jurčeca na sceni kako vodi igru mlađih kolega te, unatoč godinama, mnoge zanatske majstorije izvodi s očitom lakoćom iskustva i, još, zaigranosti. Glumački zadaci čak i u predstavama za djecu Olivera Frljića, sudeći po iznimno uspješnim Blizankama koje je ostavio u Dječjem kazalištu Dubrava, nisu nimalo jednostavni i odudaraju od prosjeka ne samo te vrste teatra. Redateljskom rukom kvalitetno skraćeni i na bitno sveden predložak poslužio je kao sinopsis za igru na granici dramskog koja snažnim i dojmljivim prizorima otkriva humornu stranu nasilja kao i nasilnu stranu humora. No, jadikovka nad nasiljem koja je nekad pratila čak i benigne animirane filmove upravo je smiješna u vremenu kad se i sve češće računalno stvoreni pozitivci već sami po sebi doimaju agresivnije od najvećih negativaca iz prošlosti. Zato Frljić publiku ne tretira kao da nasilje nije upoznala dok je nije snašao Matošecov uragan Mungos Nevada, nego efektnim pokretom i brzim, odsječenim montiranjem scena s ponekim muzičkim spotom između podupire estetiku i uopće način kako se danas gleda televizija, a time i sam svijet, jednako brz i agresivan od CNN-a do CN-a.

Stilizacija je ipak primjerenija ciljanom uzrastu, pomalo groteskna u trenucima kad se Damir Poljičak, Csilla Barath Bastaić, Tomislav Krstanović, Nikša Marinović, Mitja Smiljanić i Sven Jakir izgube jer jedva prate frenetični ritam sazdan od zahtjevne koreografije Sandre Banić Naumovski i glazbenih citata i zvukovnih iznenađenja Damira Šimunovića. S druge strane, takva igra na granici ispadanja daje predstavi u kontekstu domaćega kazališta ne baš potpuno autentičan, ali u ovom slučaju prihvatljiv djetinji i pomalo naivni štih, što je možda i bila namjera.

Igor Ružić