Kako sam otkrio Skupa

14. srpnja

Više od mjesec dana do premijere. Čitam tekst pred Mišom. Nagovorim ga da poneku scenu sam pročita. Ja čitam neki drugi lik, a on Skupa, pa onda ja sve Skupove replike i monologe. »Amor nije amor, zlato je amor...« Miše ima u glavi stare predstave, u nekima je i igrao i dobro ih se sjeća. Svaka scena, svaka replika, riječ, posjeduje životnost, puni smisao, bogatstvo skrivena značenja, onoga koje se dugo traži, a rijetki pokriju cijelu ulogu takvim živim rečenicama. Miše je vulkan, iz njega lipte sjećanja, povijest, nadiru vrhunske izvedbe, ne samo njegove, velike uloge zajedničko su bogatstvo, u njemu su Igre. On je enciklopedija festivala koju nitko neće dokraja istražiti, a vrijedilo bi truda. Zadovoljan je mojim čitanjem, gestom pri izlasku pokazuje da on može mirno doma. Prije mene stiže glas u Talir da je Miše dao prolaznu ocjenu. I dobre vijesti ovdje se brzo šire. Idemo dalje.

15. srpnja

Vlasta, Srđana i ja imamo prvu probu u prostoru, držimo tekstove u rukama iako znamo sve napamet. Tekst u ruci govori svima koji gledaju probu: »To nije ono kako mislimo da bi trebalo biti, kako bi to trebalo izgledati na kraju. U fazi smo traženja, ne igramo još do kraja, ovo što sada vidite samo je nacrt, potraga za ulogom koja je upisana u ovom tekstu, ali nevidljivom tintom koja s vremenom otkriva skriveno u sebi.« Tekst je štap koji ću odbaciti u stranu tek kad se raspadne, kad na njemu budu tragovi bezbrojnih kavica ispijenih u bezbrojnim dubrovačkim kafićima. To je idealna ispričnica, odlaganjem teksta na stol opravdavam boravak u betuli, znatiželjnici vide da upravo idem na probu, pa se koncentriram uz kavicu, ili se vraćam s probe i nagrađujem se opuštanjem. Tekst je idealan prijatelj, sa mnom do posljednjega trena, dok već ne postane smiješno da ga vučem za sobom.

27. srpnja

Laganim dramaturškim preinakama Kunčević je otvorio mogućnost iščitavanja Skupa kao čovjeka koji nije pronašao blago »u gori zeleni«, već ga je stvorio lihvarenjem, škrtareći. Izbačen je Satir koji uvodi u priču, koji govori navodne činjenice i time određuje Skupa kao novoga bogataša. No ni Satir ne objašnjava zašto je baš njemu ukazao na to blago. Ne zapitkuje se ni Skup zašto je baš on izabran, ugodno je biti među nagrađenima. Istina, on pred kraj naše predstave izgovora: »Satir mi ga je jedan ukazao«, no tada mu se više ništa ne vjeruje. Mahnit je, kažu drugi likovi o njemu. Izgovara on i na samu početku komada: »...otkad ovo tezoro nađoh...«, no ni tu mu se ne mora vjerovati, ako se dogovorimo da ga na taj način odigram. Otvorila se mogućnost igranja osobe koja je uistinu škrtac, dramaturški opisan u svojoj najbogatijoj fazi, lud od vječna skrivanja tajne, suočen s opasnošću nagrizanja svojega bogatstva. Od straha da će biti otkriven i fizički se deformira, ali i od izgladnjivanja, nespavanja i svakodnevna izluđivanja i sebe i svih oko sebe. Odluka da je godinama lihvario po gradu, bogatio se i istovremeno postajao obuzet zlatnicima koje skriva u ovom mi se času čini bogatija, igrivija, no glumac, kad je u procesu stvaranja uloge, mora u jednom trenutku odustati od otvaranja teoretskih objašnjenja i koliko god mi to teško priznavali, isključivo se usredotočiti na igranje zadanoga. »Ne objašnjavaj, nego pokaži.« Ništa, ostaje mi to zapisano u tijelu, ne odustajem od traženja.

25. srpnja

Danas je odigran prvi ovogodišnji Skup u sklopu Igara. Bourekov. Ciljano sam ga gledao u Zagrebu da ne moram ovdje. U ovoj fazi probanja bio bi mi to samo element smutnje. Iz istoga sam razloga još u Zagrebu odgledao splitskoga Skupa. Ne želim da u začetku stvaranja karaktera imam kao osnovu sjećanje na neku drugu ulogu. Tražim ga u sebi, ako izađe iz mene, bit će drukčiji i prepoznatljivo moj, a onda – »ili pukovnik ili pokojnik«. No lutao sam ulicama, promatrao ljude, zagledavao sam se u paletu karaktera kroz koje se ponajčešće samo što bezbolnije probijam do odredišta. Koliko Skupova na tako malo prostora! Nepoznati ljudi koje više nikada nećemo vidjeti prolaze Gradom kao da su baš tu nešto od svojega životnog blaga izgubili. Panično slikaju svaki detalj da bi opravdali i sebi i drugima zašto su potrošili toliki novac na put baš do ovoga grada; vuku za sobom izmorenu djecu koja već sad kuju plan kako da preuzmu očev auto i mamin nakit; u strahu uzimaju cedulje na kojima piše koliko su domaći odlučili da vrijedi komad tijesta, pet deka šunke i origano. Izbezumljena pogleda piju pivo koje je u njihovim dućanima pet puta jeftinije, ponosno još jednom bacaju pogled na suvenir Made in China koji će im se vući po kući dok ne shvate da je to kičeraj koji im je također nagrizao tezoro. Zamišljam za koju su korporaciju ostavili život i zbog kakva su to iznimna posla zaboravili da im djeca rastu, da je blago u njima, a ne u banci. Pokušavam locirati na njihovim tijelima ožiljak od vječne borbe za preživljavanje. Toliko su tragovi očiti i jaki da bi čak i za scenu bili pretjerani. Izbezumljeni su i oni s protivničke strane, opterećeni kratkom sezonom lova na blago u našim džepovima i velikom rentom za pet stolova koji bi im trebali osigurati mirnu zimu. I na njima je vidljiv danonoćni grč, prepoznajem ga u nemirnim očima, treskavim nogama, rastrzanim pokretima. Lica iz komedije. I ja sam tu element smutnje, uljez koji se glamurozno prošetava s vrećicom iz trgovine po terasi njihova restorana, unosim nemir i kvarim idilu, jer uporno odbijam sjesti za njihov plastični stol i istresti dnevnice iz džepa. Čuvam i ja svoje tezoro, pa ne igram slučajno baš ja Skupa.

29. srpnja

Kostim sam amenovao još u Zagrebu i učinio mi se idealnim. Teški plašt mijenjao mi je težište, usporavao me, primoravao me na sporiji hod i širu gestu. Svakako sam htio izbjeći sitne pokrete iz lakta koji zajedno sa sipljivim glasom, drhtavicom u glasu i u pokretu, pretjeranom skvrčenošću i nerealnom izbezumljenošću asociraju na starca koji je fokusiran isključivo na sebe. U sjećanju su mi neke takve uloge; površno-komična švrljanja prstima oko nosa, manijakalna introvertiranost, bez trenutka spoznaje da netko promatra, govorenje bez svijesti da netko sluša. To neću. Želim ga otvoriti, publiku zapaziti već od prvog izlaska na scenu, podijeliti s njima svoju muku i probleme koje mi priređuju ostali likovi u komadu. Publici se, zapravo jedinom prijatelju, ispovijedam. Bez želje da me savjetuje ili mijenja. A ponajmanje da se osjećam kriv. Danas sam prvi put stavio taj teški plašt na sebe i pokušao odigrati jednu scenu. Umalo me nije kolpalo. Nema šanse. Ovom kostimu je to prvo i posljednje prošetavanje po ovoj sceni. Ne mogu ništa; hodanje po stubama unutar kuće između dvije scene, koje bi moralo biti iznimno brzo, faktički je nemoguće, ne mogu se sagnuti, ruši me, zanosi, i osjećam da će mi srce iskočiti od težine koju nosim na sebi. Izgledam odveć renesansno, previše bogato za nekoga tko bogatstvo skriva. Odustajemo. Ionako je plašt nađen na spremištu HNK. Za neku drugu prestavu sigurno je bio dobar, za ovu nije.

30. srpnja

U potrazi za novim kostimom, točno u podne, sastajemo se u osnovnoj školi, u šnajderaju, Kunac, Cica i ja. Mijenjamo plašteve, isprobavamo cipele, tražimo idealno pokrivalo za glavu. Kunac želi vidjeti miša u ljudskom obliku, koji se šunja među ostalim likovima u potpunoj kontradiktornosti s njihovom odjećom. Pronašli smo sivi plašt. Treba ga malo doraditi. Cica ekspresno baca neki tanki, otrcani, dugački šal. Ispod plašta obična je crna majica. Cipele sam uzeo prve koje mi je dala, jer Ivica ima ideju da igram bos, a Cica i ja ga uvjeravamo da je to prejak znak, no njemu to sad nije primarno. Traži rješenje za kapu. Što će mi biti na glavi i, nakon niza raznih ludih kombinacija, Cica priznaje da ima pripremljeno nešto za što nas moli da ne odustanemo prije nego što vidimo kako izgleda, i nabija mi na glavu crne bokserice. Gaće. Izgleda savršeno. Ivica ne dopušta nikakvo dalje lamentiranje, to je to. Zanimljivo je bilo biti model i osjetiti prasak energije to dvoje kreativaca. Dobro se poznaju, sjajno nadopunjuju, i u tih nekoliko minuta su se svađali, mirili, hvalili, kudili i na kraju zadovoljno konstatirali da je to jedan od najboljih Cicinih kostima. Usput odvodim Ivicu da mu pokažem kako bi trebala izgledati kašeta s namirnicama koje je Skup kupio da počasti goste na piru. Nekoliko sitnih polutrulih jabuka, žuti krastavci i još neko povrće pronađeno ispod štanda idealno je rješenje za ideju o kojoj smo razgovarali još u Zagrebu. Da, slaže se Kunac s kašetom i kroz smijeh komentira mi Cicu: Jesi vidio kako mi je uvalila neki šal? Hm, da, odgovaram neutralno, jer ako ćemo pravo, uvalila ga je meni, a o gaćama da i ne govorim. No prezadovoljan sam s kostimom zaista je jednostavan i pogođen do kraja. Cica je toliko samozatajna, a izvrsno nadograđuje uloge svojim rješenjima. Zaista je sjajna.

30. srpnja

Već me nekoliko dana muči ta ideja bosih nogu. Sve vijeme sam na probama bio bos iz prozaičnih razloga, jer mi je bilo vruće, no to se Ivici učinilo idealnim i za predstavu. Noćas sam odjenuo kostim i pridodane cipele, koje smo tako brzo, bez kriterija odabrali. Nisu mi baš udobne, no s laganim preinakama mogle bi se nositi. Borim se, pripremio sam štos, spajajući Kunčevićevu ideju i meni prihvatljivije rješenje. Obuven je, no svaki put kad ide među ljude, na placu, skida cipele. Ponešto da pokaže ljudima kako je ubog, a ponešto i zbog čuvanja cipela od velike šetnje. Obuva ih, naravno, kad idu u crkvu, kad se vrati doma, a ima ih na sebi i onda kad se od niza drugih problema ne sjeti obuće, ili mu blicne u posljednji tren briga za postole, što je također jedan od zgodnih momenata. Prošlo je. Razigrao sam cipele. I druge sam zainteresirao, dapače, cijela se ekipa usredotočila na moj kostim, svatko je imao poneki komentar, uglavnom svi su iznenađeni jednostavnošću, ali istovremeno i efektnošću Cicina uratka. Svi su zapazili novi moment, igru cipelama, zainteresirali su se za štos, daju mi sugestije, zaigrali su se zajedno sa mnom. Iskreno, rijetko se događa u kazalištu da cijela ekipa od prvoga časa povjeruje u predstavu, česte su fige u džepu, dugo se osjeti neutralnost pa i nezainteresiranost za cjelokupni proces predstave. Manje si uloge i mogu dopustiti luksuz ubacivanja u petu brzinu kad je već vidljiv rezultat, s nazivom akcije spašavaj se tko može ako je na vidiku neuspjeh. No, ovaj put su svi, ali zaista svi, od prve probe duboko u predstavi. Vlasta je u tome bez premca. Toliko pozitivne energije dugo nisam vidio u kazalištu. Velika je.

6. kolovoza

Otkad je obznanjeno da ću igrati Skupa, dakle još u Zagrebu, slušao sam priče, sjećanja na prijašnju sjajnu predstavu, nedohvatljive vrhunce... i to bi za zastrašivanje protivnika bilo sasvim dovoljno, no Dubrovnik je sve to pomnoženo sa, čini mi se, beskonačnim. Na svakom uglu, u najnevjerojatnijim situacijama, prilazili su mi Dubrovčani i prisjećali se Kostina iliti Izetova Skupa. »Počele mi su se njeke persone javljati, koje me prije i ne znahu.« Očekivao sam da mi i netko od onih označenih brojem s kruzera izgovori: You are Skup? No way. Fascinantno je toliko sjećanje na jednu predstavu, ono zaista vraća vjeru u kazalište, dokazuje poznatu tezu prilagođenu kazališnom vjerovanju da predstava postoji sve dok živi u sjećanju publike. No kad je to svakodnevno, jedina je obrana da oguglaš. I jesam. Hrabro sam odolijevao svim udarcima, mudro sam se branio šutnjom, ponekad parirao da život, ali i kazalište, ne mogu živjeti samo od sjećanja, da moramo igrati za neku novu djecu, da ne možemo izvrstan tekst baciti u ropotarnicu povijesti, no sve je to Sizifov posao. Ta je predstava ušla u legendu, optimizam pamćenja učinio ju je besmrtnom. Danas su druga vremena, mi probamo u ponoć jer je jedino tada moguće čuti i sama sebe. Računala i televizori usisali su ljude s ulica, život je u ekranu, negdje drugdje, čak i mene dubrovačka djeca prepoznaju isključivo po televizijskim serijama, iako im svako ljeto igram u dvorištu. Možda će naša predstava biti izvrsna, ali sjećanje na onu predstavu je nepobjedivo. I neka je tako, ostvari li naša predstava samo djelić takve kazališne fascinacije, mnogo smo napravili. Pa neka neke druge generacije kazalištaraca rješavaju problem sjećanja na našu predstavu.

8. kolovoza

Promatram što su kolege napravili, kako rade. Imamo još vremena smanjiti, dodati, igrati otvorenije, korak po korak otkrivati pravi karakter lika. Zanimljivo je gledati procese u stvaranju likova i fiksiranje momenata koji su pronađeni kao točna rješenja. Maro pokušava naći novo rješenje za tara-tara, jer ga sluša od djetinjstva kad je igrao kao dijete u Kostinoj predstavi. Doris je od prve probe našla Dobre u sebi, i samo čeka da se oslobodi ostalih izvedbi na Igrama pa da cijelu sebe da toj ulozi. Srđana je na svom kamenu, ona je Gruba, »mala guba u mojoj kući«. Mladi i zaigrani Zoran s Debelog, a Goran sa Širokog Brijega svaki dan donose neka nova rješenja, a Kunac ih vraća na stara, koja su bolja. Ne mire se s tim. Sutra će opet nešto ponuditi. Kruno i Ljuc su, kao stari maheri, već pronašli ključ igranja ta dva dunda koji su tu isključivo u funkciji moraliziranja i u izvedbi slabijih glumaca bili bi nezanimljivi. Izvrsni su. Zor još nadograđuje Zlatikuma, kojega je pronašao već na prvoj probi. Helena kao Andrijana zna da mora biti samo lijepa (»... er joj ne imam prčije...«), pa je već riješila ulogu. Flika kao Drijemalo nema briga pa mi priča svoja iskustva sa Skupom, padaju nam na pamet novi štosovi. Sjajna ekipa. Kunčević mi je osigurao leđa, na svim su pozicijama jaki igrači. Lako je onda zabiti gol.

Goran Grgić