Između znanosti i beletristike

Između znanosti i beletristike

Dok su tekstovi Julijane Matanović, sada sabrani u knjizi Tko se boji lika još (ur. V. Visković), izlazili kao kolumne u »Vjesniku« u razdoblju od ožujka 2005. do listopada 2007, moglo se zaključiti da se autorica upušta u novi eksperiment. U njezinim se kolumnama uvijek pojavljivao neki lik iz romana ili novela hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća (novija hrvatska proza) i komentirao suvremena zbivanja ili pak književni život. Činilo mi se da bi iz tog eksperimenta mogao nastati zanimljiv žanrovski hibrid, zbirka eseja-priča-komentara (nikako roman), proza u kojoj se uzajamno šarmiraju, dodiruju, prepleću i prožimaju znanstveno istraživanje i autoričin spisateljski nerv. Jer, upravo na toj zamisli, samo s drugog polazišta, Matanovićeva je već ostvarila neuobičajen, moglo bi se reći radikalan projekt. Riječ je o njezinim tekstovima (okupljenima u knjizi Lijepi običaji, 2000) što ih je prethodno objavljivala kao pogovore djelima različitih pisaca i u kojima je očekivani znanstveni diskurs, ili barem ozbiljnu esejistiku, zamijenio iskaz u kojem je udio osobnog i emotivnog bio izrazito visok.

Tendencija približavanja pa i interferiranja dvaju tradicionalno strogo odvajanih diskursa, književnoznanstvenoga i beletrističkoga, uočljiva je u Julijane Matanović već odavna, i ona je, može se reći, važno obilježje njezina stvaralaštva. Potaknuta je, najvjerojatnije, autoričinim nezadovoljstvom književnom zbiljom, osobito situacijom u proučavanju književnosti i prenošenjem znanja o njoj. Zato se, u vrijeme kad je jezik kojim se opisuje ili interpretira književno djelo doveden gotovo do apsurda, kad je postao nemušt i sam sebi svrhom, a čitatelj nikom potreban, taj prodor osobnog i emotivnog u stručne tekstove može smatrati autoričinim protestom i pokušajem da se u hermetičnu književnu znanost unese crta ljudskosti.

No, vratimo se novoj knjizi Matanovićeve. Tko se boji lika još na svojim koricama nosi oznaku roman; ugledni profesor Viktor Žmegač, recenzent rukopisa, drži da je riječ o »intertekstualnom i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi«. Iako je među koricama knjige onih stotinu i dvadesetak novinskih kolumni sada i nekim formalnim detaljima (npr. uvodna, okvirna, priča Urednička bilješka, poglavlja grupirana u četiri dijela te epiloško poglavlje Ellen) organizirano u obliku koji prepoznajemo kao roman, ipak mi se primjerenijom čini sintagma multigenerička proza (što god o njoj jezičari mislili). To pak nimalo ne utječe na zaključak da je knjiga Tko se boji lika još sasvim posebno, iznimno zanimljivo i vrlo poticajno ostvarenje.

Svoju temu autorica sugerira podnaslovom: priprema ispita iz nove hrvatske proze. U osnovi je cijele knjige nepomirljiv sukob dviju koncepcija književnosti, čiji su nositelji mlada studentica i profesor nove hrvatske književnosti. Sukob je naznačen vrlo oskudno, ali dojmljivo, profesorovim sarkazmom koji je i grafički istaknut: »Vi biste, kolegice, koliko mogu primijetiti, napravili redakturu lektire. To možete činiti tek kad roditeljima pokažete diplomu«; »Zapamtite, samo stručnjaci znaju čitati, ali ako zaborave užitak. Prepustite užitak drugima. Analizira se metajezikom, a ne srcem.« U knjizi su posrijedi odgovori studentice Sidonije, djevojke koja je zbog rata prešla iz Sarajeva na studij kroatistike u Zagreb, i ni iz tri pokušaja ne uspijeva položiti glavni ispit. Iza njezina nesnalaženja u novoj sredini stoji zapravo drukčije shvaćanje književnosti od onoga službenoga, fakultetskoga, kanoniziranoga. Ona se pokušava oteti autoritetima, jednosmjernoj disciplini interpretacije i ostvariti pravo na drukčije čitanje; drži da ima pravo sumnjati u službene povijesti književnosti, u prosudbe kritičara, u antologijske izbore, u objektivnost raznih povjerenstava, u top-ljestvice…

U svakoj kolumni/poglavlju pojavljuje se neki lik iz novele ili romana hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća, obično u ulozi komentatora suvremenih zbivanja, ali se njihovi monolozi često referiraju na književnost i književni život, zahvaćajući široko i vrlo trusno područje. Tako će Novakov Mika (Iz velegradskog podzemlja) reći kako ta novela zapravo nije »ogledni model za upoznavanje ljepote novelističkog pisma«, nego samo »dokument realizma«, ali su je upravo zbog toga pola stoljeća isticali »budni urednici« antologija i školske lektire. O moralu književne kritike govori Šalkovićev Komparatist s bagerom (Zec na mjesecu): »…odjedanput [sam] shvatio da i prije čitanja znam tko će koga kako ocijeniti, koje će mu podatke iz omladinskog doba izvući i s kim će ga usporediti«. Šehovićev fra Vincenco izrazit će neslaganje »s mjestom što ga u školskoj lektiri, nastavi književnosti i priručnicima djelo pisca Feđe Šehovića ima«. Andrićevi likovi ne mogu se načuditi vječitom pitanju »čiji li je«, ali imaju jednostavno rješenje: »Dajemo se onima koji nas znaju zavest i razumjet…«

Zagorkin istražitelj Šimek (Kneginja iz Petrinjske ulice), govoreći o svojoj autorici i njezinu današnjem ambivalentnom statusu, dodirnut će i povijest književnosti i kazati da je ona »povijest kajanja i ispravljanja tuđih krivih čitanja«. Moglo bi se zapravo reći da Julijana Matanović, čitajući za nas iznova svu tu prozu i izvlačeći u novi okvir i novi kontekst nepregledno mnoštvo likova, od kojih je velik broj već davno zaboravljen, piše svoju (recimo: alternativnu) povijest književnosti. S legitimacijom znanstvenice i spisateljice, ponudila je izazovnu i poticajnu knjigu koja se može preporučiti svakom ljubitelju hrvatske proze, a onima iz uže struke vjerujem da će pričiniti veliko zadovoljstvo.

Strahimir Primorac

Književni likovi u suvremenosti oživljeni

Knjiga Julijane Matanović upitnoga naslova Tko se boji lika još neupitna je i nedvojbena književno-znanstvena vrijednost, osobna iskaznica za novi identitet, put, istinu i život likovima-pripovjedačima iz bogate riznice novije hrvatske književne povjesnice.

Prihvatimo li tekst (lat. textus, texere – tkati, plesti) kao tkanje, isprepletanje sjećanja, misli, osjećaja i zapažanja, postajemo spremni i otvoreni za profinjenu literarnu tvorevinu književnice i znanstvenice Julijane Matanović, koja u lirsku paučinu razapetu između srca i mozga upleće prozaičnu stvarnost vlastitoga života suosjećajući s likovima-pripovjedačima koji bježe iz okvira zadanoga literarnog labirinta i uranjaju u svakodnevicu čitatelja kao suvremenici-sugovornici. Teško je ostati ravnodušan na njihove ispovijedi, autoironične komentare, na krik vapijućeg u svevremenoj duhovnoj ispraznosti. Nije lako ni suočiti se s njihovom istinom, kao ni s vlastitom životnom pričom, zato prozračni veo literarne fikcije zasjenjuje okrutnu životnu zbilju Julijaninih antijunaka.

Ni ovaj put autorica ne poseže za jakim ličnostima, već izabire pomalo marginalizirane likove-pripovjedače koji u polemičkom dijalogu sa samima sobom i suvremenošću otkrivaju (ne)moguću stvarnost koja se doima kao dekonstrukcija postojećeg svijeta. Poigravajući se književnim kanonima, preispitujući istinu o sebi, piscima i likovima, Julijana stvara novi žanr književnog pisma – osobnu iskaznicu kao književnu dopisnicu – upotpunjujući ono što nam je poznato iz priče o liku-pripovjedaču nepoznatim, nestvarnim, izmišljenim, konstruiranim, dopisanim. Tako svaka njezina literarna tema dobiva svoju životnu remu. Reinterpretirajući autobiografski tekst u biografskom kontekstu, u interaktivnom dijalogu lika i pripovjedača Julijana Matanović snažnom literarnom imaginacijom stvara poliperspektivnu književnu poruku, koju možemo iščitavati s pozicije lika-pošiljatelja piscu-primatelju i/ili s pozicije lika-pripovjedača čitatelju-primatelju. U tom verbalno-kreativnom sukobu i komunikacijskom labirintu nastaje novi kod književnog pisma, koji nije nepoznat autorici u ranijim ostvarenjima, zato njezina knjiga Tko se boji lika još nalazi put do čitatelja različita čitateljskog iskustva. Susret proegzistentno raspoloženih likova-pripovjedača s čitateljem, poput susreta s dragim prijateljima, postaje blagdan riječi, podjednako važan za knjigoljupce, književne kritičare, fenomenologe, strukturaliste i semiotičare.

Krećući se između književne teorije i prakse, konkretizma, metafikcije i neofikcije, meta- i intertekstualnosti, autorica u literarnom tkanju isprepleće niti zavičajnoga govora, jezičnog standarda, citata, funkcionalnih stilova, arhaizama, verbalnih igara, onomastičkih stilema i neologizama. Tako sjedinjuje kanoniziranu istinu i laž u novu (logičnu) istinosnu vrijednost – grotesku prihvatljivu suvremenom čitatelju zbog bliskosti iščitana konteksta stvarnosti (nove adrese) u kojoj su svoje utočište pronašli likovi u bijegu. Pretvarajući tako svijet knjige u monološki diskurs, autorica život lika preobražava u riječ i riječ postaje život. Njezini likovi-buntovnici tragaju za identitetom u svijetu otuđenosti, za istinom u labirintu laži, za slobodom u ozračju ukoričena zatočeništva, za novom svjetlošću u tami vlastite životne priče, za životom vječnim u svijetu prolaznosti, a to nas vraća biblijskom početku svega stvorenoga.

U početku bijaše Riječ… u njoj bijaše život. (Iv 1,1)

Više puta i na više načina Julijanini likovi-naratori meditiraju o svom životu, o smislu postojanja, o zadanom okviru koji im nameće autor kao da je on Svemogući Stvoritelj, a jedna od njih (Jeca iz Dva bijela hljeba Milana Begovića) kaže: »Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica. Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za vas. Nami ode čudesa triba…«

Čudesno je stvorena i ova knjiga, a dobro nam je znano: ništa se ne događa slučajno! Tako ni Urednička bilješka Nikoline Andrić nije slučajno napisana 6. travnja 2008., niti je slučajna metafora svijeta izražena slikom tetkinog ručnog rada povezanog tankim nitima svilenoga konca, vidljivim samo bićima koja znaju i koja se ne plaše gledati, a ja bih dodala – onima koji znaju čitati i iščitavati, jer književnost ima smisla samo ako podsjeća, upućuje i otvara oči – uvjerena je u to i proslovna junakinja studentica-spisateljica Sidonija Nedić koja duboko suosjeća s književnim likovima: »Na likove se ljutila, voljela ih, žalila, suosjećala s njima… Na seminarima je znala govoriti u njihovo ime, slutiti kako se oni osjećaju u površnim interpretacijama nagrađivanih autoriteta, nagađati o njihovim ocjenama naše svakodnevice… Ogovarali su je, ali i na čudan se način divili njezinoj hrabrosti… Nikada nikome nije potvrdila je li priča koju su o njoj, na temelju izjava površnih svjedoka, dalekih poznanika i usmenih predaja, složili bliska stvarnost…« Upravo taj tekst najizravnije uvodi čitatelja u kontekst Julijanine knjige, u njezin život ispisan u bogatom stvaralačkom opusu i popisu beletrističkih knjiga, eseja, kritika i rasprava. I ovi se tekstovi mogu čitati i kao priče i kao književne kritike, ali i kao ispovijed osobe koja upozorava na krhku granicu između zbilje i literature jer izmisliti ono što je nalik stvarnosti, možda je najveće umijeće… Tako su u kreativnom dijalogu s knjigom nastali novi književni likovi u suvremenosti oživljeni.

Svaka uokvirena priča nosi pečat lika-naratora i okvirne kreatorice koja posredovanjem reinterpretacije istražuje, proniče i pomiče ustaljene književnoteorijske okvire i otvara ovom knjigom vidike beskraja, jer svako zaključivanje i zaključavanje pisca i djela u književnopovijesne pretince kao dokumente vremena i prostora sputava život umjetničkog ostvarenja u komunikaciji sa svevremenošću. Zato nije slučajan autoironičan Vladin komentar (Vladimir Nazor, Voda) o biografiji kao književnom žanru: »Ionako su sva naša imena, koliko god se činila različitima, samo varijante prvoga. Kao što je i svaka napisana priča jedna naslućena mogućnost nečega što se već zbilo. U to, dakako, ne vjeruju pisci čije su krnje rečenice više odraz skromnoga talenta, nego što su rezultat opredjeljivanja za pomodnu poetiku.« O relativnosti svoga imena razmišlja i introvertirani bjegunac Đuro Andrijašević.

U raskošnoj galeriji književnih likova na novoj adresi susrećemo samosvjesnu, Begovićevu Rođenu (Danicu Mandušić), grijehom zarobljena Novakova Miku, Slamnigovu sraslicu Anamatilda, podrazumijevajuću Šenoinu Branku, komercijaliziranu Tenu Josipa Kozarca, otmjenu Kolarevu Brezu, životnog Đuku Ivana Kozarca, zanosnu i mudru Paljetkovu Cvijetu, ironično usklađene Marinkovićeve Ruke, bezimenu i razočaranu Desničinu Isprebijanu, Andrićeva neumorna pripovjedača fra Petra, osamljenu Truhelkinu Vojaču, Majerova ostarjela malog Pericu... više od stotinu znanih i neznanih likova.

Ova polifonijski strukturirana knjiga, s podnaslovom priprema ispita iz nove hrvatske proze, u okviru trodijelno komponirana izlaska na ispit aktualizira i problematizira »(1.) granicu visoke i niske literature, interpretaciju antologijskih novela s popisa lektire, Matošev boravak u Parizu, biografiju kao književni žanr, proznu alegoriju, politički roman, pitanje žanra Šenoina teksta Prosjak Luka, novelistiku Dinka Šimunovića, Mariju Jurić Zagorku, načela književne povijesti; (2.) realizam suvremene ili suvremenost realističke proze, temu učitelja u novijoj hrvatskoj prozi, biografiju Ksavera Šandora Gjalskoga, proznu grotesku, roman o povijesti, ime kao gradbeni element romana, analogičnost Šenoina štiva, ženu-traumu-depresiju, ime najproduktivnijeg suvremenog prozaika, književnu nagradu kao ulaznicu u književnu povijest; (3.) zbilju kao polazište, ženu u naslovu romana 19. stoljeća, fazu u stvaralaštvu Josipa Kozarca, najznačajniji roman moderniteta, temu ludila u novijoj prozi, proznu fantastiku,… Miroslava Krležu, ratni roman, žensko pismo, književnu kritiku kao objektivni čimbenik valorizacije«, a završava višestavačnim poglavljem naslovljenim Komentari profesorovih komentara. (Vi biste kolegice, koliko mogu primijetiti, napravili redakturu lektire. To možete činiti tek kad roditeljima pokažete diplomu… Bojim se uvijek da ćete mi dati neke primjere iz dječje literature. Dječja nije predmet ozbiljnog bavljenja… Zapamtite, samo stručnjaci znaju čitati, ali ako zaborave užitak. Prepustite vi užitak drugima… Analizira se metajezikom, a ne srcem… Nadam se da ćete do dvadesetogodišnjice mature položiti i ovaj ispit... Ne tražite sebe u tekstu, ne upisujte sebe u tumačenja… Ne razumijem zbog čega niste ostali studirati u svom kraju. Svi biste u Zagreb… Možda bi se s vama moglo i ovako razgovarati. Zamislite da su romani i priče sapunice…Književnost nije lijek, draga kolegice… Što ste mislili, da ću vas možda pitati što mislite o hrvatskoj književnosti u Bosni… Nemam ja vremena više natezati se s vama, čeka me važan doktorant… Dajte malo, europskog konteksta toj našoj književnosti!). Posljednja priča Ellen (iz Flaubertove papige Juliana Barnesa) nadilazi okvir hrvatske književne (is)povijesti, »stavlja završno slovo na govore hrvatskih junakinja« i zaključuje: »Pitanje ljubavi, o tome jedino vrijedi razgovarati…«

Ako je »iskrenost jedino pravo utočište pisca«, kako tvrdi Julijana Matanović, moram priznati da ova osebujna antologija duše otkriva vrlo zanimljiv, intrigantan tekst u kontekstu, sučeljava sveznajućeg s nepouzdanim, relativizira apsolutno, a proučavatelje hrvatskoga jezika i književnosti, koji pokušavaju približiti pisca i knjigu suvremenim čitateljima u vrtlogu medijskih izazova usmjerava na dijalog s likom i književnikom u ozračju izvanpovijesne dimenzije umjetničkog djela, koja nadilazi granice ukoričenog zapisa, vremena i prostora. Autorica ovog književno-umjetničkog vodiča kroz lektiru poziva na susret s likom iz suvremenosti uz neizostavnu bilješku o piscu i razgovor ugodni oslobođen odgovora na pitanje zašto sam vam lagala.

Marija Pepelko