Hamletovske dvojbe

Hamletovske dvojbe

Njemačka kazališna scena jedan je od najčvršćih postdramskih teritorija, iz kojega se u svijet teatra munjevito proširio Lehmannov zahvalni naziv suvremenih kazališnih smjeranja, te izvanredna protuteža i test životnosti dramskim nastojanjima na istom području. Stoga poziv na uprizorenje koje stogodišnjoj kombinaciji samouvjerenog redatelja, klasičnog teksta te hrabrog dramaturga i u »navodno postdramskim vremenima«, rekao bi Thomas Ostermeier, nalazi razloge, lako susreće velika očekivanja, skepsu i kritiku. No upravo takvom kombinacijom, predstavom Hamlet na Festivalu svjetskog kazališta, redatelj je potvrdio veliki apetit jednog od umjetničkih ravnatelja berlinskog teatra Schaubühne am Lehniner Platz. Shakespeareova tragedija u Ostermeierovoj režiji i dramaturškoj obradi Mariusa von Mayenburga pokazala je neka predvidljiva redateljska rješenja, ali i vrlo dobru glumu te napor da se još jednom interpretira, a ne tek pročita s pozornice.

Sklon scenografski impozantnim uprizorenjima, kako je pokazala i njegova postava Ibsenove Nore koju smo vidjeli 2003, Ostermeier je izveo temeljnu metaforu drame pozornicom prekrivenom zemljom i grobom ubijenoga kralja u prvom planu. Veliki zastor koji jednako briše ostatke karmina i vjenčanja na dugom kraljevskom stolu radnju drame podvrgao je strpljivoj vladavini smrti i prolaznosti. Iz te su se prilično poznate premise izveli i drugi očekivani momenti prema načelu »ako suvremeni redatelj u prvom činu na scenu postavi grob, do kraja Hamleta na njemu se očekuje barem jedan prizor strastvenoga seksa«. Mizanscen su donekle popunile dosjetke poput slapstick-pogreba kralja Hamleta s kišom koja pada iz crijeva za polijevanje, a dojam je popravio i video Sebastiena Dupoueya sa zanimljivo osmišljenim scenama, poput one Ofelijina utapanja u plastičnoj foliji.

Za razliku od pomalo potrošena vizualnog aspekta predstave, verbalni je nanovo oživio Shakespeareov tekst uz pomoć Mariusa von Mayenburga, jednog od mladih njemačkih dramatičara koji su devedesetih godina afirmirali pisanje za scenu te na nju uveli suvremene napetosti i nekonvencionalne likove. Kućni dramaturg kazališta Schaubühne, čije je najpoznatije drame režirao upravo Ostermeier, ojačao je Hamletove seksualne preokupacije, njegovo ludilo obogatio kabaretskim pjevanjem i slengom američkih DJ-nastupa, a blank verse opustio dodatnim proznim komentarima. Zamislivši lik kraljevića Hamleta u dvojnosti suvremene frustracije i klaunerije, redatelj je odabrao modele popularne zabave, edipovske rastrzanosti, transvestitske izvedbe i groteskne mahnitosti, koje je glumac Lars Eidinger izveo s nevjerojatnom spremnošću. Hamlet je i po vrsnoći utjelovljenja ostao središnji lik, nimalo ugrožen preglumljivanjem, manirom i dugim nizom glumačkih prethodnika te još uvijek ispred ostalih vrlo kvalitetnih izvedbi poput Judith Rosmair u ulozi Gertrude i Ofelije te Roberta Beyera kao Polonija i Osrica. Ostermeier se, naime, poslužio starim modelom igranja dvostrukih uloga podijelivši deset likova na pet glumaca, ali tako da su one valjanošću uvijek na posve suprotnim polovima: u jednoj su se osobi našle nevina Ofelija i grešna Gertruda, izdajica Guildenstern i vjerni Horacije, duh ubijenoga uzor-čovjeka i lupež kraljevstva i vlasti Klaudije. S iznimkom Hamleta, koji svoju dvostruku ulogu razumna i pomahnitala kraljevića igra u samoj drami, pa stoga i izvedena iz Hamletove podvojenosti, ta se ušteda broja glumaca pokazala daleko isplativijim idejnim ulaganjem od onoga scenografskog. Biti ili ne biti najpoznatijega monologa, koji je predstavom odjeknuo triput, dobilo je svoje druge inačice, a nikad završeno dvojenje između osoba koje možemo utjeloviti postalo univerzalna misao drame. Iako manje radikalna od zapamćena Norina ubojstva Torvalda, dobro odglumljena i ovako promišljena interpretacija ocrtala je novi tlocrt Hamleta rođen u samu tekstu, a umjetničkim ravnateljima FSK dala opravdanje za Ostermeierovo drugo pojavljivanje u programskoj selekciji.

Višnja Rogošić