Držić iz vizure suvremene komparatistike

11. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP: Komparativna povijest hrvatske književnosti: DRŽIĆ DANAS. EPOHA I NASLIJEĐE, Split, 22–24. rujna 2008.

Držić iz vizure suvremene komparatistike

U duhu obljetničke 2008. držićološka je tematika bila okosnica i ovogodišnjega međunarodnoga znanstvenoga skupa iz niza Komparativna povijest hrvatske književnosti održana u sklopu dvadesete Knjige Mediterana u zajedničkoj organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Književnoga kruga u Splitu te Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. U godini u kojoj je priređeno nekoliko znanstvenih skupova s temom Držića i namjerom da se velikoga autora proslavi novim znanstvenim spoznajama o njegovu liku i djelu, temeljna zadaća splitskoga skupa bila je prikazati Držića iz suvremene komparatističke vizure.

Komparatistička su proučavanja od samih početaka bila bitna sastavnica držićoloških analiza, počevši od prvobitnih rasprava o držićevsko-talijanskim književnim vezama do kasnijih usporedba ne samo s talijanskom nego i s ostalim književnostima europskoga kulturnoga kruga. No, i na početku 21. stoljeća o Držiću se kao o komparatističkoj temi ima još dosta novoga reći. Kao što druga naslovna sintagma ovoga skupa, epoha i naslijeđe, najavljuje, još ima mjesta za nove spoznaje kako o autorovu vlastitome vremenu, tako i o književnome i kazališnome oživljavanju njegovih djela u bližoj i daljoj prošlosti, pa i u suvremenome trenutku.

Na tragu temeljne znanstveno-metodološke orijentacije skupa prvi je blok izlaganja bio uglavnom rezerviran za inozemne suradnike i njihove analize recepcije Držićevih djela u drugim književnim i kulturnim kontekstima. Da za predodžbu o Držiću kao jednome od najvećih hrvatskih književnika 16. stoljeća nipošto nije zanemariva ni dimenzija njegove inozemne književno-kazališne fortune, pokazalo je, primjerice, i ovogodišnje izdavanje prijevoda Dunda Maroja na osamnaest jezika. Upravo su se prevođenjem kao prvim korakom u uvođenju pisca i njegova djela u strani kontekst pozabavili Lj. Avirović, analizirajući talijanske prijevode spomenute Držićeve komedije, te H. J. Cooper, koji je sumirao dobre i loše vijesti o engleskim prijevodima Držićevih djela. No, i nakon jezične potrebno je svladati brojne druge barijere: kulturne, povijesne, pa i ideološke, na što su ukazale analize recepcije Držićeva djela u Poljskoj (L. Małczak), Ukrajini šezdesetih godina prošloga stoljeća (J. Paščenko) te u Sjedinjenim Državama početkom 21. stoljeća (N. Panovski). Držićevi su tekstovi očito privlačili pozornost različitih književnih, kulturnih i ideoloških krugova, uspjevši unatoč različitim prisvajanjima sačuvati stanovitu držićevsku samosvojnost, što svakako daje nove poticaje za promišljanja o razlozima zbog kojih je opravdano njihova autora smatrati velikim hrvatskim i europskim piscem.

Izlaganja drugoga dana skupa bila su posvećena prvome pojmu iz spomenute naslovne sintagme, Držićevoj epohi, te je u novome svjetlu razmotrena tradicionalna predodžba o Držiću kao o renesansnome komediografu. Ne dovodeći u sumnju primjerenost ovakve atribucije, pokazalo se da je potrebno preciznije ocrtati kako lik Držića kao autora (koji je, osim komedija i pastorala, napisao i manji petrarkistički kanconijer te prvu pravu tragediju u povijesti hrvatske književnosti, Hekubu, kojom se u inozemnome bloku izlaganja pozabavila F. Ferluga Petronio), tako i razdoblja u kojemu je stvarao. Pojedini su izlagači pokazali zbog čega je Držićev opus nerazdvojiv od njegova književnopovijesnoga konteksta, usredotočivši se na njegove pojedine aspekte, poput onodobne dubrovačke glazbe, ujedno i važne izvedbe sastavnice njegovih djela (M. Demović) te književno-kolegijalnih veza sa suvremenicima (M. Vetranovićem, u izlaganju P. Pavličića), a primjerenom se pokazala i još jedna usporedba na liniji Držićeva – talijanska komediografija, čiji bi se prolozi zajedno dali promotriti u svjetlu suvremenih književnih teorija (M. Čale). Osim toga, o Držiću bi se moglo govoriti i u kontekstu razmeđa epoha, budući da se njegov kazališni opus po mnogim osobinama može svrstati pod književnopovijesni nazivnik manirizma kao stanovitoga dotrajavanja renesanse. Držićev bi se manirizam pritom prigodno mogao usporediti s još pretežito renesansnim duhom njegova vršnjaka i drugoga književnoga velikana 16. stoljeća, Petra Zoranića (C. Pavlović), čija je ovogodišnja obljetnica, čini se, ostala pomalo zasjenjena Držićevom.

Posljednje, iako ne manje važno, pitanje na koje su sudionici skupa pokušali odgovoriti odnosilo se na Držićevo nasljeđe u njegovoj matičnoj književnosti i kulturi 20. i početka 21. stoljeća. U tome se kontekstu Držić pokazao važnim kao nadahnuće u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kazalištu, primjerice, u djelima F. Šehovića (I. Bošković) i S. Šnajdera (A. Meyer-Fraatz), a njegovi su tekstovi pružili poticaj i za vlastite autorske intervencije u Dunda Maroja (T. Brlek; T. Jukić) te za izvedbe Pozdrava i njihovo poimanje kolektivnoga stvaralaštva (A. Gospić – V. Rogošić). Kritički je preispitana i najnovija filmska obrada Držićeva života, Libertas V. Bulajića (N. Gilić), a nisu zanemareni ni držićevski izazovi znanosti o književnosti, analizirani na primjeru manje ili više sretno pogođenih psihoanalitičkih tumačenja u antologijskome naslovu novije držićologije, Planeti Držić S. P. Novaka (L. Čale-Feldman).

Naslovna bi se tema jedanaestoga komparatističkoga skupa naposljetku mogla pretočiti u pitanje: Što je nama Držić danas? Ovogodišnja je obljetnica urodila vrijednim držićološkim prilozima i analizama, kao i brojnim izvedbama njegovih tekstova; no, u ovakvim prigodama uvijek postoji opasnost da istraživački i recepcijski entuzijazam splasnu nakon isteka jubilarne godine. Splitski je skup pak pokazao zbog čega su komparatistička proučavanja ne samo nezaobilazan aspekt suvremene držićologije nego i jedan od ključnih smjerova kojima bi se ona mogla kretati u budućnosti. Kako je istaknuto u završnome izlaganju A. Zlatar Violić, Marin Držić nedvojbeno je dragocjen kulturni kapital Hrvatske, čija vrijednost neprestano raste. Možda znanstveni skupovi i nemaju veliku ulogu kad je riječ o porastu ekonomske vrijednosti Držićeva lika i djela, o kojoj donekle ovisi i ona kulturna; no oni prije svega pokazuju zbog čega Držić zaslužuje našu pozornost kako pet stoljeća nakon rođenja, tako i po isteku obljetničke 2008. godine.

Kristina Grgić