Djelo otvoreno inovativnom

Djelo otvoreno inovativnom

Djelo je Joško Eterović gradio isključivo na likovnim premisama koncipirajući ih iznimnom dosljednošću u svakom ciklusu u njegove najviše vrijednosti. Jednako je tako kao građanin svijeta na kozmopolitskim zasadama izgrađivao i svjetonazor.

Ni njegovi duboki korijeni na otoku Braču nisu stoga mogli zaustaviti grananje njegovih poveznica s Parizom, kao ni širenje u Rijeci i Zagrebu.

A dobro je znano da je Pariz otvorio posebno poglavlje kao Eterovićev domicilni i kreativni prostor u kojemu su njegovi slikarski počeci rezultirali zavidnom profesionalnom karijerom. No, ne otvara li taj grad još veće poglavlje u hrvatskoj umjetnosti, čije značenje nije mjerljivo samo estetskim prožimanjima i kreativnim utjecajima, nego i stoljetnom nazočnošću naših umjetnika u tom gradu svjetlosti počevši od Matoša i Račića do Ivšića, Juneka i Knifera…

Naime, zapažamo da zato ni snažna mediteranska komponenta Eterovićeva stvaralaštva, gdjekad, i s izrazito zavičajnim akcentima, ipak nije promijenila temeljnu kozmopolitsku odrednicu. Naprotiv, one su se upotpunjavale, pa smo mediteransku crtu mogli iščitavati u specifičnostima boja i u njihovim nijansama, u južnohrvatskoj topologiji malenih Povlja i, dakako, u mediteranskom ozračju ishodišnoga mjesta dajući Eterovićevu kozmopolitizmu obilježja osobnosti.

Upravo je retrospektivna izložba dobra prigoda za ponovno sagledavanje prijeđena puta, dakako, i za preispitivanje poznatih ocjena i utvrđenih zaključaka o tom golemom djelu, koje je čestom nazočnošću na likovnoj sceni bilo izazovno kritici i kulturnoj javnosti, kao što je i sada u kritičkoj interpretaciji sabrano u preglednu cjelinu otvorenu novim čitanjima i prosudbama.

Stoga i nastojimo u retrospektivnoj sintezi Eterovićev duhovni obzor i njegove dosege prepoznati i iz kozmopolitskog motrišta određena i egzistencijalnim prostorima, koje mu životna krivulja nije ispisala samo kao adrese boravka nego i kao postaje stvaralaštva. A tu je stvaralačku putanju povukao još sedamdesetih godina u Parizu prvom samostalnom izložbom, naznačivši svoju osebujnu autorsku poziciju, kao što će je, gotovo četiri desetljeća poslije, ovim retrospektivnim pregledom u Zagrebu potvrditi. Naime, ona sažima to dugo razdoblje u mijenama apostrofiranim u recentnom izboru iz svakoga ciklusa kroz koje pratimo i metamorfoze njegova likovnog izraza.

Već je u brojnim prigodama istaknuto da je Eterović poseban umjetnik, a kritika je, štoviše, naglašavala autorsku specifičnost njegovoga izraza precizirajući gradbene elemente na kojima je stvaran, kao i okvire unutar kojih je formiran. Također, nije jednom istaknuto da ga karakterizira i izrazita kreativna radoznalost u traženju novih postupaka i materijala otvarajući svoje djelo inventivnom i eksperimentalnom.

Dakako, tomu u prilog govori i brojnost materijala kojima se koristio u svojemu radu te, napose, množina tehnika i postupaka, kojih je broj također respektabilan.

Zato su i njegove samostalne izložbe bile zanimljive i privlačne i s tog motrišta, otkrivajući drukčijeg i gotovo posve nepoznata Eterovića. Jasno, važno je spomenuti da je na svakoj izložbi studijski pristupao temi problematizirajući je u novoj interpretaciji i u novom materijalu. Možda u toj osobini trebamo tražiti odgovor na pitanja što ih postavlja djelo u inventivnom otvaranju eksperimentalnom kao snažnom pokretačkom naboju. A brojnost postupaka i sredstava primijenjenih u dosadašnjem radu išla bi u prilog tvrdnji da je riječ o autoru koji propituje svoje mogućnosti u novim oblicima izražavanja.

Stvaralačku radoznalost u intrigantnim inačicama listamo u svakom ciklusu ove retrospektivne sinteze koja poentira inventivnost varijacije u promišljanju likovnog izražavanja prožimanjem i nadopunjavanjem medija: slike, skulpture, objekta, crteža, instalacije… propitujući i estetske vrijednosti na kolorističkim postavkama, ili one na monokromnim i minimalističkim, isprepletenost organičkog i anorganskog, apstraktnog, dekorativnog, asocijativnog…

Kad govorimo da je na ovoj retrospektivnoj izložbi sumirano slikarevo iskustvo prema ciklusima, tada naglašavamo i autorovu stvaralačku koncepciju izgrađivanu u tematskim cjelinama koje i čitamo u naslovu izložbe, skovanu od dva važna ciklusa, prvoga iz sedamdesetih, Prekinuta linija i posljednjega, Mutacija datirana u prve godine novoga stoljeća. Koliko se god u dojmljivoj sugestivnosti svaki Eterovićev ciklus pokazivao zanimljivim u novim likovnim vrijednostima, promjene su se otkrivale i u drukčijem promišljanju dosadašnjega slikarskog iskustva, kao i u traženju novih likovnih postupaka. Ta su obilježja odredila i njegov stvaralački princip, prepoznatljiv već na prvoj samostalnoj izložbi u Parizu, kao što će i u kasnijem slikarevu radu funkcionirati. Kad kažemo da retrospektivna izložba sumira djelo naglašavajući putem ciklusa važne kreativne postaje, tada nam valja reći da se taj kozmopolitski umjetnik nakon uspješna predstavljanja francuskoj publici prvi put predstavio velikom samostalnom izložbom u Umjetničkom paviljonu 1978. u Zagrebu i na hrvatskoj likovnoj sceni.

S iznimnom zrelošću likovnoga rukopisa Joško Eterović je markirao svoju čvrstu poziciju u kontekstu suvremene hrvatske umjetnosti. I, kako će napomenuti Mladenka Šolman, »ravnopravno su se našle slike i objekti u dojmljivu suglasju međusobne povezanosti i logici prostorne razvedenosti.« Usto osobito ističe: »Odjeci baštine i iskustva na osobit su način uvedeni u suvremeni izraz oblikom elementarne, minimalističke vokacije…« U tom smjeru zaključuje i Vladimir Bužančić, nedvojbeno jedan od najboljih poznavatelja Eterovićeva djela, ovim riječima: »I slike i objekti odražavaju novu geometriju uspomena, njezinu transkripciju u svečane trake, u tokove beskraja u zapise suprotstavljenih masa određenih jedne na druge, u ukrase stvorene iz čovjekova traženja harmonije, u plohe gdje se dešavaju sve iluzije.« I drugi su Eterovićevi ciklusi privukli pozornost kritike, koja je znala prepoznati autorske specifičnosti u godinama što su uslijedile i još ga snažnije pozicionirale na objema njegovim adresama, francuskoj i hrvatskoj. Među prvima u Parizu svakako je Catherine Millet, koja apostrofira Eterovićeve promjene na jednom radu u razdoblju od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih godina, što »najvećim dijelom proizlaze iz dvostruke privlačnosti čistog i postojanog oblika kocke i bijele strelice koja je presijeca…«

U ovom retrospektivnom pregledu među najvažnijim je Eterovićevim djelima, ne samo iz osmog desetljeća nego i okviru cjeline, instalacija Tajanstvenik, koja je na prvoj postavljenoj izložbi prije više od dvadeset godina privukla pozornost kritike i publike, baš kao i danas, u prostoru Gliptoteke HAZU. Djelo oblikom priziva arhetipski model hrama, ili predložak sakralne arhitekture, futurističko zdanje. Rastvoreno u prostoru u raskošnom geometrijskom skladu emanira neiscrpnim simboličkim konotacijama te sažima umjetnikovo iskustvo, i slikarsko i kiparsko, u nove likovne vrijednosti.

Ciklusi koji nastaju poslije, primjerice Kamenolom u prvim godinama devedesetih, što se izravno referira na mediteransko ishodište koje smo već spomenuli kao bitan čimbenik Eterovićeva stvaralaštva, također produbljuje njegov izraz. I u drugim tematskim problematiziranjima slikar čini inventivne pomake, napose u traženju novog materijala i postupaka, kao u ciklusima Zakrivljena ravnina i Mutacije, potvrđujući da mu je primarni interes u gradnji likovnog jezika. Upravo je tu osobinu naglasio Zvonko Maković kao njegovu konstantu: »Eterović iz predmetne stvarnosti izabire tek pojedinačnu karakterističnu šifru, koju će tijekom izvedbe različitim analogijama preobraziti u širok spektar čistog likovnog govora.« Retrospektivna izložba u ključnim autorovim ciklusima prikazala je njegov rast kroz vrijeme, u kojemu možemo pratiti, kako to ističe Dominique Narran, likovnu misao što u svakom ciklusu mutira novim vizualnim i semantičkim vrijednostima. Štoviše, isti će pisac naglasiti: »Eterović si ništa ne zabranjuje. Naprotiv, za njega je nezamislivo vratiti se unatrag ili reproducirati identično. Stranica je već okrenuta. Druga strana, ona koju sada istražuje, čini mu se, nema granica.« Kao što ovom velikom retrospektivnom izložbom okreće stranice svojih tematskih cjelina u kojima, kao što smo nastojali ukazati, otkriva nadasve golemu intelektualnu radoznalost u novim postupcima i sredstvima produbljujući izraz novim likovnim vrijednostima.

Milan Bešlić