Dar sa zaharama

U službenoj bilješci pohranjenoj, među ostalim službenim i nekim neslužbenim bilješkama, u gornjoj ladici burala, ostalo je zapisano: »Rukopis iz XVI. stoljeća. Autograf. 366 listova signiranih d-m; prvi i zadnji su od nepoznata autora s naslovom djela i podacima o smrti nekog pjesnika (»Obiit Poeta an/no ae/re/ v/ulgaris/ 1539. aetatis 62.«), dodani koncem 17. i 18. stoljeća. Stranica 365. rasparana je uzdužno tako da se ne mogu rekonstruirati dijelovi teksta. U rukopisu ima dosta crteža, zapisanih dijaloga, nekoliko posveta i citata. Nekoliko listova pisanih je od 6 raznih ruku. U rukopisu ima dosta ispravaka, što potvrđuje da se radi o autografu. Djelo sadrži preko 7300 stihova. Nedostaje konac X. pjevanja (oko 200 stihova) nenaslovljene poeme jedva raspoznatljiva izblijedjela rukopisa i 10 listova nepovezanih dramskih tekstova bez naslova i oznaka prizora sa jedva raspoznatljivom riječju fastidiozi. Na tri nagorjela lista zapisani su prizori očito nikada dopisana cjelovitog dramskog teksta koji su naknadno precrtani. Dvjema kosim crtama koje se sijeku pod kutom od cca 56 stupnjeva. Jedan dio rukopisa sadrži 57 listova izdvojenih i zamotanih u pergamenu. I. i II. dio pisan je lijepim slovima. Posljednjih 9 listova je prazno, a jedan je list poluprazan. Na jednom listu inicijali D. A. R. pisani su crvenilom. Na poleđini su inicijali S. A. pisani plavetnilom. Nije raspoznatljivo jesu li, nakon svakog slova, točke ili sitne rupice od nekog kukca učinjene. Slova su iste veličine i, također na poleđini, docrtan, po svoj prilici, mali nar. Jedan mali krug (promjera 3 cm) i jedan kvadrat slične veličine (stranica 3 cm). Na prvoj i zadnjoj strani bilješka: Collegii Ragusin(a), a na unutrašnjoj strani korica pečat gimnazijske biblioteke dubrovačke precrtan crnom isprekidanom linijom. Rukopis u dosta dobru stanju, uvezan u kartonske, prilično rasklimane korice. Format: 28,8 x 22,5 cm.« Sve sačuvane službene bilješke mirisale su po lavandi. I tufini. One, a bilo ih je tek nekoliko, neslužbene, vonjale su po lijerima, garofalićima i mravinjcu. Ovisno o njihovu rukopisu, papiru, pismu i samim bilješkama. Vremenu kada su bilježene. I važećem strogom propisu o pohranjivanju službenih bilježaka. Između kartonskih korica rukopisa, izdvojenih listova, u bumbaku ostavljenih raznobojnih staklenih perlica, očerupanih gusjih pera i raznih smotuljaka bile su davno sasušene mladice trstike i izblijedjele grančice ružmarina. I nekoliko prutića bambusa. Bez listova. I, očito godišta i godišta mnogijeh kasnije, dodane prazne bočice iz kojih je ishlapio kamfor. I možda neke druge tekućine od vonjica ili možda ljekarija. Iznad burala, nakrivljena i naslonjena na zid, bila je slika u masivnom, punom rezbarija, nekada očito zlatnom okviru. Venera i Adon u Dubravi. Izblijedjela, s jedva nazirućim Adonom i s putenom raspletenom Venerom na kojoj se zadržalo nešto više boje. I blago rumenilo po obrazima. A Kupido blijed ko krpa s prelomljenom strijelom i tratinčicom iza uha viri iz nekoga rascvjetana udaljenog grmlja, tamo u daljini, u lugu zelenu. S obiju strana slike po jedan lukjernar. Odavno neupotrebljavan. I jedan i drugi ruinani na nekoliko mjesta. Jedan više, a drugi, manje, više nakrivljen. Plitice od kositra pune patine jedna na drugoj, nekoliko zahrđalih noževa, ostaci svijećnjaka puni voska, neko poluraspadnuto sukno i posvuda mrtvi kukci i smeđi oklopi izvrnutih škarambeža i bakula. Ostaci i krhotine porculanskih šalica sa cvjetnim uzorcima. Raznobojna stakalca, komadi klačinare, dijelovi stolaca, probušeno vjedro i drveno raspelo. Sve prekriveno debelim naslagama prašine, paučinom i nanosima siva praha odnekud vjetrom donesena. Buro je bio pun biše, malih jedva vidljivih rupica s nekoliko, tupim i oštrim predmetom, istovremeno ostavljenih ogrebotina sa strane. Kapelica urušenih zidova, krnjava krova i rijetkih kupa gotovo je cijela obrasla u bršljan, grmove drijenka, kapare i kupine. S jezercem i nekoliko lokava pred ulaznim vratima, od kojih je ostalo tek nekoliko crvotočnih dasaka, punih tamnozelena vodenog bilja velikih mesnatih listova. Lijenih punoglavaca s jatima komaraca iznad same površine po kojoj su plutale suhe borove iglice, prozirne košuljice davno utihnulih cvrčaka. I nekoliko suhih šišaka. Borovih i onih sitnijih, čempresovih.

Kada je posljednji potomak stare vlastelinske loze, neznani vlasnik ljetnikovca, iz nepoznatih razloga pohranio dio preostala obiteljskog nasljeđa i uspomena u, očito, tišini njezina sklada ostavljenu kapelicu, ni slutio nije da će, toliko godišta i godišta, ostati očuvan upravo onaj dio sklonjenih stvari koje su podsjećale, svjedočile i bile jedinim preostalim tragom davno ugasla i zaboravljena vlastelinskog slijeda koji se u imaginarnom obiteljskom stablu gubio na najtanjim granama. I izdancima. Jednako davno sasušenim i otpalim. Obitelji koja je, ako je vjerovati kronikama, dala nekoliko uglednih i važnih osoba Grada. I posljednjega potomka, o kojem nije ostalo nikakva traga. Osim da je bio. Ali, navodno, i jednog senatura, nekoliko trgovaca, klerika i, svjedoče neki sačuvani rukopisi, jednog pjesnika. Odmetnutog člana obitelji koji je mijenjao zanimanja, putovao, nudio umijeća, svirao, pjevao, arecitavao i živio snove. Izazivao sudbinu i zazivao fortunu. Tek ponekad svraćajući u ljetnikovac. Najčešće u zoru kupajući se i igrajući se s vidrama u bistroj rijeci među trstikama i lopočima. Kada bi procavćeli. Satima ostajući sam u kapelici s listovima papira, librima, tintom, perom i bočicama mirisa. Od kojih je jedna, crvena i od murano stakla, bila njoj namijenjena.

U nekim gradskim kronologijama ispisanim u debelim i dobro čuvanim svescima i ukoričenim knjigama ostalo je zabilježeno nekoliko slučajeva koji bi se mogli povezati s konstruiranim analogijama koje nude tek mogući odsjaj svjetla na tajnu godištima zapletenu. Tako su, jednom, Obrad, Ljubenko, Radmio i Radat svjedočili o tome kako su vilu vidjeli svu od arije s vjenčićem rusulica i kako se hladnom vodom umiva. Ruke pere i noge bose umaka u male lokvice uz obalu. Priginje se i pogledom traži zalutala cipla u plićaku. Ostala je zapisana rečenica pastira Ljubimira: »O višnja kriposti, koji je ovo sud, kroz rajske liposti da patim toliki trud?« Nije znano na koga se odnosilo njegovo pitanje i je li ga uopće tražio, slutio ili dobio odgovor. Ali Stojna, a potvrdio je to i Miljenko, viđala je mladića čudno odjevena i na svaki način, s baretom i perušinom na glavi, kako zaustavljen u čudnim pozama nješto govori i arecitava na vas glas i tako plaši i rastjeruje ptice s okolnih stabala smokava, krješava, mjendula, rogača i naranača. I kako govori čas ženskim, a čas muškim glasom. I smjeje se. I dugo se ne prestaje smijati. I činio se nekako mahnit i paralo je da nije sam – izjavila je i ostalo je zapisano. O tome da je tuda i sam Kupido alođavo i da se pojavljivao neki Satir smiješni i malahni – svjedočio je Vučeta. A Remeta je spominjao neki zgar s nebesa. Ovaj potonji je, navodno, vidio vilu koju je njeki mladac uporno zvao Tirena i vikao njeno ime po cijeloj kući, derao se po taraci, okolo po baštini i stablima i skalinima koji vode u vodu. A kada su uhitili tog mladca, dan prije nego što će opet poći na duži vijađ, i spomenuli mu sve ono što su čuli, saznali i o čemu se pričalo od Omble do Grada, on im je, na opće čuđenje i zaprepaštenje svih, rekao da je bio sam samcat kako i vazda, da ništa loše učinio nije, da se ni sa kim nije karao, da mu je bilo fantastiko i da je, ako je to vrijedno spomena, više puta čuo »Iz neba glas«. Onda je, navodno, neprekidno ponavljao čudnu rečenicu: »Vrgnuti dzar na tavulijer!«. Pretpostavljali su što bi mu moglo značiti ono vrgnuti i tavulijer ali zašto dzar? A kada je, sutradan, ponovno spomenuo dzar, iz neba glas i još zgar odustali su. I onda su ga pustili. Vraćao se još nekoliko puta ponekad, a onda sve rjeđe. I rjeđe. Dok nije odustao. Kada bi povremeno bio u Gradu, okupljao je neke pometnike, neke od garzarije i neke od bidzara i još neke koji su ga zvali na pirove. A na jednom je, za ugodit nevjesti i učinit plakijer mladoženji, navodno, uprav odigrana i komediola Tirena. A on je bio glavni meštar. I, kružila je priča, volio je zahare. Uvijek ih je imao i rado i iz interesa, kako bi se hvalio, često ih davao godišnjicama, i sinjorinama koje su vazda ćutile nješto i bilo im je drago kada im se dava. I one su mu i ne tako rijetko zafaljivale. I osmijesima i na svaki način. Ponekim dukatom. I zaharama. Dar za dar. Njihovo hvala i dar sa zaharama. I poneki rupčić optočen svilom. Ima li to ikakvih poveznica sa spomenutim događajima, njegovim zagonetnim rečenicama koje su se prepričavale još dugo, nikada nije razjašnjeno. Niti se itko više zamarao tim mogućnostima. Najposlije, nikoga to i nije zanimalo. Pa se sve i zaboravilo.

Nakon što je, nakon duge i teške bolesti, kojoj se nikada nije saznao uzrok i točna dijagnoza, izdahnuo njegov jedini preostali vlasnik, ljetnikovac je ostao prazan. Nikada voljen, napušten i derutan. Pust i uklet. Dovoljno udaljeni susjedi iz ostalih ljetnikovca, koji su se prostirali dalje u nizu prema ušću, u poodmaklim godištima zazirali su i od sama spomena na sve što je imalo veze s poviješću toga zdanja. Legendama i pričama koje su kružile i s vremenom dobivale fantastične obrise, povode i razmjere. I umirali su. Jedan po jedan. Odnoseći sa sobom i one preostale krhotine tajni kojih su se, u trenucima duševne usplahirenosti, povišene febre i malaksalosti, prisjećali. I u ispovijedima s nelagodom spominjali. Sudbinu ljetnikovca, s kojeg je nepoznati netko jednom davno odnio i ostatke obiteljskoga grba, dijelila je i kapelica u obraslom dijelu đardina. U kojoj su već davno prije gnijezda svili šišmiši, a onda, jednog toplog i vlažnog ljeta, čiope i lastavice. Ostajući zapuštena i ostavljena vremenu, vlazi i zaboravu među vitkim visokim opominjućim čempresima, gustim lovorikama i trstikama, u južnom dijelu ostataka kamenog zida skrita među preostalim dijelovima fasada davno opustošena i urušena ljetnikovca. Uza sam izvor Omble.

Davor Mojaš