Čista tragedija

Čista tragedija

Izdvajanje redatelja obilježava program Festivala svjetskog kazališta od najavnih plakata do korica programske knjižice pa je iz ovogodišnjega niza redateljskih imena belgijska skupina tg STAN pomalo paradoksalno iskočila – njegovim izostankom. Poetičkoj specifičnosti kolektivnoga rada pridružili su tekstualni predložak obilježen mitskim izvorima i ritualnim izvedbenim nasljeđem. Vrlo skladno montirali su Antigonu Jeana Cocteaua iz 1922. godine, Antigonu Jeana Anouilha iz 1944. i nasljeđe flamanskoga novog vala iz osamdesetih i devedesetih godina u novu atrakciju nepreuzetna naslova 2 Antigone. Upoznata s radom Anne Terese De Keersmaeker, Jana Fabrea ili Needcompany, zagrebačka publika nije svjedočila slavlju novoga, nego prepoznatljivu očuđavanju, razotkrivanju i prisutnosti na sceni koji su se, ipak, dobro uklopili u otvoreno, izravno i jednostavno ozračje tragedije – »čiste i umirujuće, jer znaš da nema nade«.

Želeći napraviti predstavu na francuskom, višejezično usmjerena trupa iz Antwerpena (izvode na flamanskom, engleskom i francuskom) prepoznala se među dvjema verzijama priče o Edipovoj kćeri koja se suprotstavlja vrhovnu autoritetu Tebe, Kreontu, i umire svojom voljom. Dok Cocteauova jezgrovita i stroga drama junakinju vodi u smrt postojanim ritmom i fokusom, Anouilh Antigoninu odluku da, unatoč zabrani, pokopa brata Polinika, pretvara u suočavanje političke pragmatičnosti i idealizma. tg STAN redom su izveli obje verzije ostavljajući centralni emotivni prostor Anouilhovu dijalektičkom supostavljanju dvaju jednako snažnih ideja: prihvaćanju državne odgovornosti i odbijanju da se vlastiti svijet mjeri vulgarnim principima vladanja, Kreontovu da i Antigoninu ne. No, konfrontiranje suprotnosti nije otkriveno s dvjema Antigonama, štoviše moglo bi se tvrditi upravo suprotno, da su Antigone tek izvedbeni odjek principa rada kolektiva. Već samo ime Stop Thinking About Names (prestanite razmišljati o imenima) potiče demokratični sukob jednakovrijednih ideja tijekom višetjednoga procesa zajedničkog prilagođavanja prijevoda tekstova za predstavu. U izvedbeni prostor ulaze tek posljednjih dana priprema kako bi utvrdili mizanscenu, koju nazivaju prometom, i koja minimalno određuje glumčevu izvedbu prepuštajući mu slobodan izbor među varijacijama. Glumačke probe u tradicionalnom smislu ne postoje pa se predstava prvi put događa tek na dan premijere, a kazalište realizira jedino u susretu s publikom. Dosljedno toj odluci tg STAN pomno odmjeravaju stupanj do kojega će uloga prekriti glumca ostavljajući ga često izložena publici, čak i doslovno, u trenucima dok čeka na svoju scenu. Brehtovska podvojenost izvođača posebno je obilježila prvi dio predstave i izvedbu Cocteauova teksta čijoj je krutoj determiniranosti izvrsno odgovaralo brzo i izražajno izgovaranje neizbježnoga te približavanje deklamaciji. S druge strane Anouilhove dvojbe koje odzvanjaju suvremenim istinama potaknule su veći emocionalni angažman i posve drukčiji stil glume rezultirajući primjerice vrlo ganutljivom minimalističkom scenom rastanka Antigone (Natali Broods) i njezina zaručnika Hemona (Tiago Rodrigues). Očaranost trupe iznimno modernim tekstom posebno se pokazala na vrhuncu izvedbe – raspravi Kreonta i Antigone kojom je Frank Vercruyssen vladao lucidnom uvjerenošću izdržljiva političara, a Broods isijavala pravom količinom mladosti.

Opisana orijentacija prema glumcu, druga odlika kojom se grupa promovira, potvrđena je scenografijom i suptilnim scenskim svjetlom Thomasa Walgravea. Pozadinu gotovo prazne pozornice sa stolom / izvedbenom platformom i tek nekoliko stolaca / stuba zamislio je dekorativno kao skladište neiskorištenih komada scenografije, prostor za presvlačenje i odmor, pretprostor predstave odijeljen tek vodoravno obješenim daskama i potpuno vidljiv publici. Uz ugađanje svjetla koje je publiku učinilo rijetko prisutnim i vidljivim suigračem, a glumcima opravdalo izravno govorenje teksta u auditorij, Walgrave je i lica izvođača ostavio u polumraku koji može probiti jedino gledateljska namjera i usredotočenost. Motivirano potragom za širim gledateljstvom, novim slojem značenja i kakvoćom zvuka oneobičavanje je nastavljeno i na razini jezika. 2 Antigone izvorno su napravljene 2001. na francuskom, a 2003. i na engleskom jeziku, u verziji koja je gostovala na FSK. Nesavršena izgovora i nespremni za verbalne improvizacije u brzu tempu predstave glumci su istinitost tekstova i svojih izvodećih tijela potvrdili i verbalnim iskliznućem iz predviđenoga, udaljili ih od scenske iluzije i ostavili rastvorene na procjenu publici.

Opisano ogoljivanje tragedije do izvođača i teksta, do izvorne tragičke izvedbe, kao poetičko rješenje nije ni novo ni jednostavno pa je ta zahtjevna matrica i u uprizorenju tg STAN-a otkrila pukotinu. Ljepota pogreške i prodiranja osobnoga nije ugrozila zahtijevanu kontrolu izvedbe, ali je omogućila povremene prizvuke danas tako omiljene osobne ironije, posebno u izvedbi Jolente De Keersmaeker (Kor/Dadilja). Neskriven složenim mizanscenom i razvedenom scenografijom taj novi veo preko scenske iskrenosti u časku je mijenjao razloge bivanja u kazalištu i oduzimao važnost uprizorenim dvojbama šaljući s pozornice kontradiktorne poruke. U tim su se trenucima i Cocteau i Anouilh pokazali boljima i dosljednijima od tg STAN-a u svojoj (ne)odlučnosti upozoravajući implicitno na prvu lekciju kazališne semiotike: sve je na sceni znak.

Višnja Rogošić