Bolnica na kraju srca

Bolnica na kraju srca

Neuvrštavanje filma Drugi Dubrovnik, pretposljednjeg ostvarenja u dugoj i bogatoj dokumentarističkoj karijeri Petra Krelje, u konkurenciju dokumentaraca prikazanih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma održanima u ožujku, na samu početku proljeća, prilično je uzburkalo domaće film(ofil)ske krugove, te su se u jednom trenutku, uz spominjanje i drugih potencijalno vrlo vrijednih naslova ostavljenih pred vratima kina SC-a (Sam Miroslava Mikuljana, Tri Gorana Devića, Život u sjeni Dražena Žarkovića, ali ne i Zagorka Biljane Čakić Veselić) postavila i pitanja o koncepciji samih Dana i kompetencijama izbornika njihovih programa. Premda se odluka Nane Šojlev, bivše urednice Dokumentarnog programa Hrvatske televizije i selektorice dokumentaraca na Danima, o neuvrštavanju Kreljina djela u program uistinu ničim ne može opravdati, pa ni njezinim izvlačenjem na možebitni sukob interesa jer je na odjavnoj špici filma potpisana kao njegova urednica, nakon odgledana filma donekle se čini razumljivim prevelik oprez kojim se izbornica zacijelo vodila pri donošenju odluke o udjeljivanju crvenog kartona Drugom Dubrovniku. Jer, riječ je o vrlo emotivnu i intrigantnu, pa i prilično provokativnu djelu, priči o turobnim i tjeskobnim sudbinama tridesetak beskućnika različitih nacionalnosti, nerijetko duševno i tjelesno hendikepiranih i deformiranih ljudi među kojima ima priličan broj vječnih ratnih izbjeglica iz BiH, koji su privremeni smještaj pronašli u izrazito trošnim i ruševnim sobama stare dubrovačke bolnice, u kojima u svakom trenutku mogu tragično stradati od urušavanja stropa ili dotrajalih instalacija te u koje lako provaljuju narkomani i mladi parovi. Ono što je, pretpostavljam, Nanu Šojlev natjeralo na oprez, jest neugodan detalj da se spomenuta bolnica nalazi u neposrednoj blizini mjesta na kojem je tijekom ljeta 2006, u vrijeme realizacije filma, Paolo Magelli s glumačkom elitom pripremao premijeru predstave Grižula, koju su iz prvih gledateljskih redova pratili predstavnici političke, kulturne i društvene elite grada i države. Kao iskusan dokumentarist, dokazano vješt u bilježenju velikih priča iz života tzv. malih ljudi, altruističan i sućutan promatrač tegobna suživota posebnih pojedinaca i okoline koja za njihove probleme najčešće nema sluha ni razumijevanja, Krelja i ovdje gotovo kao usput vrlo efektno kontrastira čemerne sudbine nesretnika prognanih iz života i trajno smještenih na sporednom kolosijeku, među kojima su i u Domovinskom ratu odlikovan miner koji je nekoliko puta pokušao dignuti ruku na sebe i izrazom lica iznimno ekspresivna rezignirana majka šestoro djece, od kojih je u posljednjih nekoliko godina pokopala troje, s kratkim prizorima u skupe tkanine odjevenih uglednika koji s najboljih gledateljskih i društvenih pozicija prate Grižulu. Drugi Dubrovnik nudi nelagodnu sliku iskežena naličja elitnoga hrvatskog turističkog odredišta, sliku lokacije s kojom bi, makar kao s posljednjom postajom u njihovu razgledavanju grada, gdjekad valjalo upoznati i razmažene putnike brojnih cruisera koji pristaju u luku.

Ponešto slabije od Dubrovnika, Kreljino zasad posljednje dokumentarno čedo, naslovljeno Preko granice, angažirana je i slikovita, no donekle preduga i zalihosna storija o mještanima gradića Gunje, ljudima koji su zbog geografskog položaja te slabe i skupe prometne povezanosti s većim gradovima poput Županje, Vinkovaca i Osijeka već desetljećima egzistencijalno usmjereni na prekosavski grad Brčko u BiH, koji danas ima status distrikta. Polazeći od birokratskog apsurda prema kojem nezaposleni roditelji djece iz Gunje koja se školuju u Brčkom ne primaju dječji doplatak, jer se ona vode kao đaci na školovanju u inozemstvu, i razumljive međuovisnosti ljudi povezanih (ili razdvojenih) jednim mostom, Krelja još jednom efektno poentira iznoseći obične ljudske priče o svakodnevici u kojoj (su)život, bez obzira na formalne granice, ne posve zarasle ratne traume, skroman standard, administrativne zavrzlame i nacionalne posebnosti, naposljetku uvijek pronalazi racionalni put za ostvarenje. Kao središnji i najzanimljiviji autorovi sugovornici izdvajaju se dvoje zrelih, bistrih, inteligentnih i elokventnih tinejdžera, zbog čije romantične veze, kao i zbog Kreljina filmotvoračkog senzibiliteta, ovaj tekst mirne duše mogu zaključiti parafrazom stare izreke da na mladima suživot ostaje.

Josip Grozdanić