Antiratni vizionar

Antiratni vizionar

Devet je desetljeća od smrti Narcisa Jenka (književni pseudonim fra Eugena Matića), redovnika i književnika, publicista i feljtonista, romanopisca i esejista, profesora, poliglota i prevoditelja…

Pripadao je trolistu livanjskih pisaca katoličke provenijencije i svjetonazorske orijentacije. (U taj trolist pored Jenka idu Mirko i Štefanija Jurkić.)

U povodu 90. godišnjice fra Eugenove smrti Ogranak Matice hrvatske u Livnu organizirao je književnu večer 26. rujna o. g. u dvorani Pastoralnog centra, a tako je bilo i 1989. povodom stote obljetnice rođenja Pere Matića (Pero bijaše rođeno ime Narcisovo). Ta bi se dobro pripremljena večer mogla slobodnije, ali i određenije, nazvati stručnim kolokvijem o piščevu životu i djelu. Sudionici skupa i autori priloga o životu i djelu Narcisa Jenka bili su franjevci, te srednjoškolci – što je posebno hvale vrijedno. Spomenimo najprije njihova imena: Antonija Perković, Ivan Lujić i Kristina Križan, a autori radova, bili su: fra Ivan Kasalo, koji je diplomirao na djelu Narcisa Jenka, franjevci Anđelko Barun i Franjo Vrgoč, Damir Smiljan Tadić i Anto Mišković. Skup je pozdravio Stjepan Sučić, potpredsjednik MH.

Narcis je Jenko živio vrlo kratko, poput njemu slične braće po vokaciji i naraštaju (Đuro Sudeta, Ivan Kozarac, Janko Polić Kamov, Ivo Kozarčanin). Pisao je i stvarao kao što je i živio – grozničavo i brzo, htijući ostaviti svega što više i što bolje »svome Redu i narodu«, kako je jednom posve jasno izrazio svoj životni, moralni i spisateljski kredo. Bio je raznovrstan i raznorodan stvaralac: od pričâ i pripovijesti, novela i noveleta, feljtona i eseja, prevođenja i uređivanja do romana i nakladničkih poslova – sve je završavao (bez dotjerivanja i prestiliziranja) samo da bi mogao započeti novo djelo i dovršiti ga pošto-poto. Napisao je brojne pripovijesti o životu ljudi iz svog okruženja, ljudi koje je volio i s kojima je nerijetko dijelio radost i bol (Bosančice, Kočijaš Zulfo, Mi smo sami sebi krivi, Naš čovjek, Naši ljudi, Nijema bol, Sumnja, Stipurin Omer… i druge priče u kojima su junaci i ponekad antijunaci iz njegove okolice, iz njegova susjedstva, daleke povijesti). Stoga ga s pravom prozvaše bosanskim Šenoom u hrvatskoj književnosti.

Uspio je dovršiti dva romana: Spiritus procellarum (Olujni duh ) i Obitelj vojvode Hrvoja i odmah pripremiti skice za tri nova romana: Ahmet-beg Begović, Sinovi sunca i Đakovačka katedrala. U oba njegova postumno objavljena romana tematizirana je antiratna problematika. Dok čitate njegov mirotvorački Spiritus procellarum, čini vam se da ste na stranicama Le feu (Ognja) Henrija Barbussea ili Krležina Hrvatskog boga Marsa. Njegov je stav posve jasan: Zaustaviti rat! A u romanu Obitelj vojvode Hrvoja svojom romansijerskom imaginacijom i pripovjedačkim darom on vrlo realno slika, jer je bio izvanredan poznavatelj bosanske medijevalne povijesti i društveno-političkih prilika toga doba.

Njegov antiratni stav i tu je nedvojbeno iskazan na usta njegovih junaka, a cio je roman sklopljen i dosljedno usklađen po dijakronijskoj metodi vremenskog protjecanja i raznovrsnih sukoba i ratovanja.

Jenko je nezaobilazna književna figura, polihistor i profesor, i što aktivno, što pasivno, znalac mnogih stranih jezika: grčkog i latinskog, francuskog i njemačkog, prevoditelj s talijanskog. Po svom znanju i obrazovanju, duhovnom, ali i svjetovnom djelovanju, intelektualnom habitusu i cjelokupnom stvaralaštvu nikad nije smio biti potiskivan i zaboravljen, negiran i zanemarivan, a bio je upravo to, premda ne svagdje i kod svih. Zahvaljujući Julijani Matanović, sveučilišnoj profesorici, izvučen je iz anonimnosti, uvršten u književne leksikone, ranije ga nije bilo ni u jednoj enciklopediji. A dao je tako mnogo svakomu tko ga je htio čitati.

Anto Mišković