Antigona i Kreont ili moral i politika

Tekuće jeseni Zagreb je domaćin brojnih festivala. Nakon što je prošao Festival svjetskog kazališta, na kojem su mnogi gledatelji u predstavama mogli prepoznati uzroke i posljedice stvarnosti koja nas okružuje, pred nama se kao farsa rastvorilo naše svakodnevno kazalište – politika. Svaki važniji gradski političar ili visoki državni dužnosnik svoje istupe pretvorio je u teatar na kojem se pokazuje, obećava, laže, krevelji...

Reći će mnogi, događa nam se sve kako je normalno. I da je smijeh zdrav. Međutim, nije tako. Uvaženi kazalištarac ispričao mi kako je za vrijeme FSK-a sreo važnog političara i pitao je li bio na predstavi 2 Antigone, gdje je mogao vidjeti sraz morala i političke moći, Antigone i Kreonta. Političar je, odmjerivši ga superiorno, rafalno ispalio: »Ni u jednoj predstavi nema uzbuđenja kao u politici, gdje nikada ne znaš kada ćeš nekoga zajebati, kada ćeš se dočepati moći ljepše od svake katarze. Položaj i moć najveći su adrenalin, veći od svake predstave i svakoga kazališnog aplauza.«

Doista, što ima danas veće, snažnije i uzbudljivije od moći nad nemoćnima? Iživljavati se nad slabijima od sebe, govoriti im da nisu normalni jer se pridržavaju moralnih načela, kao što ih se pridržava Antigona koja želi sahraniti Polinika jednako kao što Kreont sahranjuje Eteokla više i nije politički uzbudljivo. Političare više ne zanima smrt žrtve jer mu ona ne nudi snagu koju mu nudi samoljublje i manipulacija, kojima može dokazati da iznad njegove moći nema nikoga.

Da je tako, potvrda je i to što na predstavama spomenutog festivala, gdje se moglo vidjeti poučnih i odličnih europskih predstava, nije bilo svih onih koji su morali biti. To i nije neka novost. Naime, rijetko ćete na predstavama u Zagrebu vidjeti koga od kazališnih »veličina« koje izdaju knjige, kreiraju kazališne zakone, angažiraju i nagrađuju, koji upravljaju repertoarima... Umjesto da su među publikom, dakle onima kojima pišu zakone i »služe«, da vide kako drugi, redatelji umjetnici, publici otvaraju oči i osjećaje, oni su se zavukli u svoje busije, među političke mentore, i odatle »pucaju« po svemu što nije njihovo djelo. Tako »uvjeravaju« publiku da ono što je vidjela nije vidjela. Da umjetnost nije ono što jest, nego ono što će nam oni u nekoj svojoj budućoj »predstavi« pokazati. Ili pak dubokoumno šute, čekajući da kakav sitni gaf učini neki ambiciozni megaloman, kako vole reći za one koji ne misle kao oni. Ponašaju se kao njihovi politički mecene.

Kazalište i politika slični su u mnogočemu. To je istina. Pojava i trajanje politike staro je kao i kazalište. Oboje govore tuđe riječi samo svojim ustima. I oboje publiku hrane iluzijama. Sjaj i blještavilo u teatru i oko političara ne jamče da se iza bine ne nalaze hrpe nepotrebne scenografije, isluženih kostima, maski ili pak kakav šaptač, koji akteru pomaže da se sjeti kada zaboravi repliku. Pljesak omamljuje i politiku i teatar. Zar je onda čudno da nam se kazalište pretvorilo u smotre na kojima se počasno mjesto daje političarima i njihovim ministrantima?

No postoje i razlike. Primjerice, temeljna je razlika što publika u kazalištu plješće umijeću glume, preobražavanju, a ne ispraznim obećanjima. Još je veća razlika što nakon dobre predstave publika odlazi vesela i zadovoljna, a nakon dobro odglumljene političke laži utone u crne slutnje i strah od sutrašnjice. Najveća je, krucijalna, razlika u tome da kazalište ne živi od laži, nego od iskrenosti.

Unatoč tomu, ili baš zato, politika postaje teatar, a kazalište tek mjesto gdje se politika »prikaže« prigodom kojekakvih obljetnica na koje političari skoče između dvaju nastupa na televiziji. Život nam je pretvorila u prikazanje bez činova, kojemu se ne nazire kraj. Kako vjeruje da se kultura može kupiti za sitniš, politika se uvukla u sve pore kulture i razara je. Na kraju krajeva, zašto i ne bi?! Jer, ako šutimo danas, kad nam rasprodaje sve od čega živimo, zašto nam sutra ne bi prodala ono u čemu uživamo kad nismo gladni?! U teatru koji nam nudi politika teško da ćemo se nasmijati ili zapljeskati. Vjerojatno zato i ne dolaze na predstave koje finacira. A i kad dođe, nema zviždanja. Kad se nedavno zviždalo Predsjedniku, nije se zviždalo njegovoj politici, nego njegovoj narcisoidnosti. Jer da se zviždalo politici, većina onih koji su zviždali do danas ne bi prestala.

Andrija Tunjić